Ivana Brlić-Mažuranić: Priče iz davnine, Znanje, 2024.
Piše: Katarina Marić, 23. prosinca 2024.
Povodom 150. obljetnice rođenja velike domaće književnice – Ivane Brlić-Mažuranić (r. 1874.), ove se godine diljem Hrvatske u raznim formama obilježavao ovaj važan datum u raznovrsnim umjetničko-znanstvenim formama: od predstava (U potrazi za Ivanom, Blagoslov…), izložbi (npr. prigodna izložba Knjižnice HAZU), izdanja srebrnjaka s likom spisateljice, znanstvenih skupova (u Ogulinu i Slavonskom Brodu) i okruglih stolova (Matica hrvatska) do objavljenih knjiga (Ivana Brlić – Mažuranić: U svjetlu kritike svojega vremena Ivana Stipića) i reizdanja: Priče iz davnine izdane su tako u formi stripa Davora Špišića i Tomislava Košte izdavača Stripforum, potom od strane Ogranka Matice hrvatske iz Ogulina s ilustracijama Vladimira Kirina kao pretiska trećeg izdanja iz 1926. (drugo je objavljeno bez ilustracija a prvim iz 1916. Petra Orlića spisateljica nije bila zadovoljna), te također od strane Znanja s jubilejnim ilustracijama distinktivnog umjetnika Manuela Šumberca, koji se ovom prilikom odlučuje na monokromatski rad na tragu 19-stoljetne estetike opreme knjiga (Vilhelm Pedersen i Lorenz Frølich za Andersonove Priče i zgode ili Ludwig Grimm odnosno Ludwig Richter za Dječje i kućne priče braće Grimm, primjerice) ali s postmodernističkim digitalnim touchem.
Dijametralno suprotan ornamentalistično-orijentalističkoj horror-vacui koloritnosti Cvijete Job kao jedne od mnogobrojnih predšasnih ilustratora Ivanina remek-djela, ili rackamovštini samog spomenutog Kirina primjerice, Šumberac prezentira onirično-snovito-snene, no na folklorno temeljito nasađene prizore, prepune pokreta, koje pozivaju na promatranje i dodatnu samosvojnu nadopunu pisanog predloška. Slavenska, usmeno-pučka motivsko-leksička bajoslovna građa kod autorice pri svakom novom čitanju otkriva sasvim navlastite, nepregledne, beskrajne ljepote, pred čitateljevim očima gajeći ekspresivno žive, pulsirajuće ritmične i perpetualno proliferantne svjetove gdje baš sve buja nutarnjim životom: i javor i grab, i vatrica i kozica, i bijes i opanak, i čun i slamčica.
„Kad nam uspije da uronimo sasma u sebe, da napišemo nešto ravno iz srca našega, tada je sve ono što je tako napisano, zaista prava slavenska narodna poezija“ (Ivana Brlić-Mažuranić) Iznimni likovi vila Zatočnica, bratca Jaglenca i sestrice Rutvice, ribara Palunka i njegove žene, starca Vjesta i Potjeha, Djeda Neumijke i Sunčeve bake Mokoš, snahe-guje i babe Poludnice, prenose uvijek nove generacije čitatelja u illud tempus, bezvremenost i besprostornost onog „jednom davno” kroz ove minijaturne besprijekorne tvorbe kao svojevrsne rite de sortie obrede prijelaza k svetom vremenu u odnosu na profano vrijeme, sa svoje strane uvijek nanovo one koji imaju oči i uši potičući na sakralizaciju osobnosti i ugađanje srca i uma na percepciju/doživljaj svijeta svetim. „Kad on ovako progovorio, al se pred njim na kuli stvorio starac. Halja mu traljava, brada nepočešljana. Pogledaš li mu bradu i haljinu, misliš: ubogar je zadnji; ali zagledaj mu u oči, odmah vidiš: ako ne zna, što ti znadeš, ali znade, što ti nikad znati nećeš.“ (str. 82)
To je ona začaranost i sveta imanencija svijeta, intrinzična pretžitkovna vrijednost usred koje Ivana Brlić-Mažuranić stoji kao kakva šamanska posrednica među svjetovima, drevni žrec, čuvarica mita i koja, riječima Radoslava Katičića „…nije od onoga svijeta, nego je čvrsto od iskona ugrađena u ovaj, nije oštro izdvojena iz njegove mnoštvenosti i šarenila, nego se opet i opet, uvijek i svugdje, mora otkrivati i prepoznavati. Zato je ona uvijek nanovo otkriće. Otkriće u pojavama svijeta gdje se pokazuje, otkriće u nama samima, u sposobnostima da ju osjetimo i prepoznamo. U tome kako od nje osjetimo srh.“
© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 23. prosinca 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.