Piše: Josipa Marenić, 15. listopada 2025.

Stefan Zweig: Ljubav Erike Ewald, Neolit, 2025 (prevoditeljica Branka Grubić)

U izdanju Neolita pojavila se prava književna poslastica u prijevodu Branke Grubić: hrvatskoj publici napokon je dostupan još jedan naslov Stefana Zweiga. Iako je rođen davne 1881. u Beču, iako pripada književnim klasicima, njegove literarne preokupacije ostaju jednako razumljive čovjeku u razdoblju njegovoga najplodonosnijeg stvaralaštva između 1920. do 1940., pa i čovjeku današnjice. Rođen je u obitelji bogatoga židovskog tvorničara Moritza Zweiga i od gimnazijskih dana pokazivao je interes za književnost. Stoga je logičan nastavak u njegovom životu studij germanistike i romanistike. Družeći se po bečkim teatrima i kavanama s piscima, glumcima, slikarima, prevoditeljima i sličnim ljudima, rano privlači pažnju na sebe i svoj talent. Nije znao kako je to tražiti izdavača, jer su oni tražili njega od njegove devetnaeste godine. I u svakoj formi se isticao kao spisateljski kalibar. Nažalost, Stefan Zweig pripada onoj generaciji koju su zahvatila oba velika rata. U Prvom svjetskom ratu javio se u vojnu službu i radio u arhivu Ministarstva rata. Nakon toga, 1917. odlazi u Švicarsku i radi kao dopisnik bečkog lista Neue freie Presse. Postaje pobornikom antiratne ideje, te se nakon rata vraća u rodnu Austriju i piše mnoga svoja poznata djela. Također se angažira protiv rastućeg nacionalsocijalizma i revanšizma. U svojoj autobiografiji pisao je protiv Hitlera, a ovaj mu je za osvetu spalio kuću i zajedno s njome zbirku rukopisa u Zweigovom vlasništvu. Nakon dolaska NSDAP-a na vlast Zweig bježi iz Njemačke u Englesku, a 1939. napušta Europu sa spoznajom da se nalazi na Hitlerovoj crnoj listi i odlazi u New York, da bi se na kraju nastanio u Južnoj Americi u gradu Petropolisu. Međutim zapada u depresiju, ne može podnijeti razaranje njegove „duhovne domovine“ i doživljava raspad sistema. 1942. učinio je samoubojstvo trovanjem zajedno sa svojom suprugom i nažalost nije doživio kraj rata. Brazilski predsjednik Vargas supružnike je pokopao o državnom trošku, a o njima se pisalo i pričalo kao o žrtvama fašizma.

Autor koji je djelovao u doba modernizma, iza sebe je ostavio bogat opus eseja, novela, biografija i romana, a iz njegovog književnog opusa poznati su slijedeći naslovi: Šahovska novela, Jučerašnji svijet, Pismo nepoznate žene, Nestrpljivo srce, Amok i brojni drugi. Svjetsku slavu postigao je portretima i biografijama poznatih ličnosti poput Josepha Fouchèa, Trijumf i tragika Erzama Roterdamskog, Marija Stuart i Magellan.

Ljubav Erike Ewald pripada njegovoj fazi ranog spisateljskog opusa, objavljena je 1904. zajedno s novelama Zvijezda iznad šume, Hodočašće i Čuda života. Ovim pričama zajednički naziv čine čežnje, lutanja, traženje nečeg, otkrivanje nečeg drugog, neostvarene ljubavi, dihotomija između ispunjenosti i neispunjenosti, gubitak, očaj i potrage za identitetom. Pred čitatelja stavlja paletu čovjekovih unutarnjih sukoba i intimnog života uslijed društvenih strujanja ranog dvadesetog stoljeća. Njegove novele karakterizira visoko umijeće pripovjednog stila, sve pršti od vrtoglavih emocija i umijeća psihološkog razlaganja protagonista do nevjerojatnih minucioznih razina. Njegov rječnik je kompleksan i iako piše prozu, nemoguće je ne uvidjeti koliko poezije ima u toj prozi i koliko ta poetičnost doslovno pomiče granice njegove spisateljske kvalitete. Tekstovi mu posjeduju zavidnu razinu unutarnjeg sklada između atmosfere i tema o kojima piše, kao i motiva koje provlači.

LJUBAV ERIKE WALD

Novela donosi priču o hipersenzibilnoj i talentiranoj djevojci koja odrasta usamljena u hladnom domu lišenom ljubavi i bliskosti među ukućanima, iako im usred materijalnog blagostanja ništa ne nedostaje. Erika spletom okolnosti, jer biva učiteljicom klavira, upoznaje mladog virtuoza na violini. Zajedno su pred publikom odsvirali nešto što ih je zbližilo i zbog čega su krenuli u zajednička druženja i šetnje. Erikina mladost i neiskustvo nisu shvaćali što joj se događa u trenutcima kada joj se događalo, iz čega proizlazi tragedija ove priče. Ona je zaljubljena u mladog violinistu i želi ga, ali ga na kraju odbija, jer zapravo jedina njezina ljubav koju poznaje je ljubav prema glazbi i uzvišenim stanjima svijesti. Međutim kada shvaća koliko ga želi, pokušava uspostaviti kontakt s njime, ali biva hladno odbijena i ona se vraća jedinom životu kojeg poznaje i jedinoj ljubavi koja ju nije iznevjerila, a to je glazba. Violinist se pokazuje pomalo dijaboličan; je li on stvarno takav kakvim ga ona doživljava i idealizira i kakvim bi voljela da bude, ili je naprosto pomalo vagabund koji iskorištava posebna stvorenja koja mu zapnu za oko, ili je istina negdje napola, ostaje čitatelju prazan prostor i moguće iščitavanje teksta. Ali kako god se okrene, ostaje ljepota teksta koja opisuje ljubav neiskvarene i plemenite duše koja kao da nije s ovog svijeta.

ZVIJEZDA IZNAD ŠUME

Konobaru svakodnevicu i teškom mukom postignutu egzistencijalnu ravnotežu u potpunosti remeti činjenica da se zaljubio i to u nedostižnu groficu koju inače ne bi ni upoznao da nije došla na ljetovanje. Ona je slijepa za njega i njegovo obožavanje, a on čak skuplja čaše iz kojih je ona pila i čuva ih u svojoj sobi. Kada se pročuje glas kako ona odlazi u svoj grad, kako je odmor za nju završio, protagonist osjeća da je za njega završio život jer svoju ljubav neće moći obožavati niti viđati izdaleka, pa se odluči ubiti i to na tračnicama vlaka kojim ona putuje natrag. Izuzetno bolna priča koja čitatelja ostavlja uznemirenog iz više razloga.

HODOČAŠĆE

Priču smješta u daleku fiktivnu u prošlost i pomalo me strukturom podsjeća na one mudrosne priče koje su pričane djeci kako bi iz ponavljajućeg narativa zapamtile poantu . Prati sudbinu lika koji proda i ostavi sve žureći se i krene na put kako bi upoznao svog Spasitelja. Međutim jednu noć se opije i zaglavi sa ženom, ali i dalje krene i nastavlja put, ni ne sluteći kada dolazi pred svoj cilj, kako onaj prizor od tri križa itekako ima veze s njegovom potragom i željom za susretom Isusa. Naravno, Zweig ne moralizira, on uvijek ima nestvarnog razumijevanja za svoje romantičarski obojene protagoniste.

ČUDA ŽIVOTA

Mjesto radnje je u Antwerpenu. Priča prati naručitelja zavjetnih slika Bogorodice. Jednu je za oltar uspješno podigao i ispunio obećanje, ali mladi majstor mu je nestao, te je postojala potreba da pronađe drugog slikara. Kada ga je napokon pronašao kako bi dokraja ispunio zavjet, zapravo počinje radnja naše priče. Slikar je u poznijim godinama i sam se daje u potragu za modelom žene i lica uz pomoć koje bi naslikao Bogorodicu. Na kraju je nalazi u krčmi, posvojenu židovsku djevojčicu na pragu mladenaštva, odsječenu od svoje kulture i praktički divlju. Začudo uspio ju je dobiti da mu pozira i kroz svaki njihov susret pokušao je doprijeti do nje uz pomoć nježnosti i ljepote, svega onoga što joj je okrutnost i grubost života oduzela. Na kraju i dopire do nje, ali dolazi do potpuno drugih spoznaja kada mu se djevojka naposljetku otvori. I portret će naslikati s djetetom. Čak će i zadržati prijateljski odnos usprkos svim preprekama. Ali povijesne prilike, sukobi protestanata i katolika nadvijaju se kao prijetnja nad sve. Iako je početno djevojka odbijala pozirati s djetetom i gledala ga je s gađenjem, na kraju je prevagnulo ono instinktivno i ljubav, te je zavoljela djetešce, koje je kao i ona bilo model. Dijete je simbol svega onoga što je čisto i lijepo, dijete joj je oduzeto, ali ostalo je na portretu radi kojeg ona odlazi svakodnevno u crkvu iako kao Židovka mrzi kršćane. U tom ludilu povijesnog konflikta, nažalost, ona u želji da spasi sliku djeteta, nađe se pred ruljom željnom krvi, mase i uništavanja i završi prilično tragično.

Pričama se često provlači motiv klasne pripadnosti koji pojedince udaljava i onemogućava im željene odnose. No, bitnije od toga je što autor razumije ljudsku prirodu i slojevito nijansira odnose među ljudima. Netko će reći kako on ovdje razmišlja o religijskim pitanjima, ali ovdje religijsko doživljavam samo kao kontekst za filozofsko promišljanje o općenitijim temama koje nas sve jednako pogađaju bez obzira na prostor i vrijeme u kojemu živimo. Pojedinci se otkrivaju kao individue nošene svojim strastima i čije ih fiksacije i želje determiniraju, jer razvijaju gotovo ovisnički karakter. Iako zbog dopadljivosti i lakoće teme vjerojatno će većina ljudi reći kako im je Ljubav Erike Ewald najdraža u zbirci, ipak meni je najdraža priča Čudo života, jer za sobom nekako najdrastičnije povlači pitanja koja nadilaze osobno i intimno. U svakom slučaju, bezbroj je razloga zašto valja čitati Stefana Zweiga, a jedan od njih je i taj što sa svakom interpretacijom teksta kod njega je moguće otkriti nešto novo. Kroz ovu knjigu provlači se i njegova zaokupljenost umjetnošću, ne toliko koliko kao svjesna promišljanja o umjetnosti, nego suptilna svijest koliko umjetnost obogaćuje život, toliko i na svoj način uzima priličan danak, jer zahtijeva posvećenost i predanost, koja je u stanju na neočekivane načine uzrokovati dramu i bol. Zweigovo Pismo nepoznatoj ženi na osobnoj razini mi je jedno prekrasno i nedodirljivo djelo, prilično mi je zahtjevno biti objektivna pred njegovim stvaralaštvom, zato jer od kada sam ga prvi puta čitala ima moju naklonost, a finoća njegovog pisanja nedvojbeno poštovanje. U Ljubavi Erike Ewald imamo sreću susresti se s novim prijevodom, i to je i više nego dobro, jer su potrebni prijevodi velikana poput Zweiga i mnogih drugih.

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 15. listopada 2025.