Piše: Vesna Aralica, 15. listopada 2025.

Ivica Đikić: Divlji kvas, Fraktura, Zaprešić, 2024.

Kad se govori o Ivici Đikiću kao autoru, gotovo se podjednako vrednuju i njegov publicistički rad i književni opus. Rođeni Tomislavgrađanin u novinarstvo je ušao 90-ih, a literarni opus začeo je romanom Cirkus Columbia (2003.) za koji svojevremeno biva nagrađen Mešom Selimovićem za najbolji roman objavljen u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori. Osim što se afirmirao kao rado čitani prozaist (kultni roman Beara, 2016., Sanjao sam slonove, 2011., Ukazanje, 2018., Ponavljanje, 2014.), Đikić je zaronio i u pjesničke vode zbirkom Ostatak svijeta (2012.), a kao vrlo zapažen filmski scenarist imao se prilike iskazati radeći na dramskoj seriji Novine (2016.) te na filmovima Danisa Tanovića (Cirkus Columbia, 2010.) i Filipa Šovagovića (Visoka modna napetost, 2013.).

Svojim zadnjim romanom Divlji kvas Đikić se opet vraća kasabi i mentalitetu maloga mjesta, ovoga puta svome rodnome Duvnu na raskrižju dvaju svjetova: prvoga ratnog i onoga drugog, obilježena kaotičnim i izazovnim poraćem. Ono čime je čitalačku publiku osvojio i svojim prethodnim romanima, dade se zamijetiti i u ovome: sigurno lomljenje pripovjednih zrcala u dvije perspektive, sveznajuću i subjektivnu, integrira, pomalo oksimoronski, cjelokupni sadržaj romana u jednu cjelinu. Ulica Ranka Ljubasa i jedan restoran obitelji Knez polazišta su mnogih pojedinačnih epopeja koje se granaju ili retrospektivno ili simultano, dok se prozori obiteljskih sudbina razotkrivaju u nekoj rastućoj napetosti do egzistencijalnoga paroksizma. Sav se duvanjski svijet jednoga dana počeo okretati poput vjetrenjače oko jednog čovjeka: Josipa Ljubasa, ratnika slomljena srca (zbog optužbe da je kriv za bratovu smrt), nekadašnjega pripadnika HVO-a, švapskog prebjega i ugursuza, ogrezla u kriminalu i odgojena na njemačkim zatvorima. Đikić svojega antijunaka oblikuje po principu „jedan mogući od nas“, otud i toliko neke jezične prostodušnosti, jednostavnosti i stilske izbrušenosti do optimalna ravnovjesja između egzistencijalna sadržaja i prikladne forme, razlomljene na tri dijela, s poglavljima koja funkcioniraju kao uklopljene priče, a zapravo su svojevrsni tumači psihološke i socijalne motivacije glavnih likova.

Tomislavgrad, 30 godina nakon rata raspadnuta je i raslojena društvena sredina oboljela od djelovanja gramzivih političara koji razvijaju koruptivne hobotnice (uključujući čak i crkvene strukture), gradić je to koji živi od pogleda na cijelu kolonadu vjetrenjača što bi život u gradu trebale zavrtjeti u nekom boljem smjeru. No vjetrovi koje iščekuje i sam Joza Baranović, bahati gradonačelnik, nikako da zapušu i od varošice naprave mali München. Džopina vizija egzistencije (otvaranje pekare) u suprotnosti je s pregnućima lokalnih tajkuna kojima se suprotstavljaju aktivisti za zaštitu prirode (bivša učiteljica Stana Mandić i nastavnik likovnog odgoja Blaž Lukač). Retrospektivnim zaveslajem čitatelj ponire u turbulentnu prošlost Džopine i Nadine veze, smještajući prošlost njihovih obitelji u perspektivu sadašnjosti: autor iz emocionalno produbljena rastera razotkriva sve tuge, gorčine i razdore; sve poratne agonije i kompromisne odluke za preživljavanje. Đikić dopušta da se puno toga u romanu doživi raspadnutim: i Džopina veza s Nadom i njegov nerazgovor s bijesnim ćaćom i Nadin i Ilijin brak na klimavim nogama, ostavlja čak i zadnju epizodu u romanu otvorenom za izvjesni scenarij raspolučivanja. Jelenin odlazak u Švabiju i nenadani rastanak od Josipa (Džopa) Ljubasa slobodna je asocijacija raspadnutoga svijeta na prekretnici koji se više ne može zdravo i harmonično integrirati. No išao je autor i za onom: ARS LONGA, VITA BREVIS i maestralno je primijenio na ljekoviti učinak umjetnosti koja ima moć povezivanja, preoblikovanja, iskoračivanja i u ono onostrano, metafizičko. Moglo bi se reći kako je Đikić ovim romanom promovirao ono što se najbolje opisuje sintagmom „zaglavljeni život“.

Sedacija od takva života stoji na brani PTSP-a (Josipova boljka), paničnoga napadaja (Nada), kocke (Baranović), autizma (Ivan), društvene sublimacije (Stana, Blaž, Jelena Kolak), alkohola (Ilija, Džop) i prenapregnute religioznosti (gvardijan Kožul). Autor zorno i realistično priziva stanja žuđenoga iskoraka koja ostaju u domeni privremenih misli: „Vrijedilo bi se možda i zaljubiti, mislio je dalje, otići od kuće, izokrenuti život naopačke kao čarapu, baciti se prsimice, sve ili ništa, ko mu jebe mater, hop ili trop… Sad se sve lomi, sad ga ništa ne smije omesti“. Tematsko-idejni sloj romana asocijativno zaokružuju dva simbola: divlji kvas i vjetrenjače – međusobno su i povezani, ali ih se može doživljavati i izdvojeno kao zasebne znake društvenih previranja ili pak osobnih borbi s okruženjem i vlastitim paranojama. Divlji kvas postaje sinegdohalnom konotacijom za društvo premreženo korupcijom, pogodovanjima i nevizionarskim strategijama neozbiljnih političara, koje na kraju romana pripovjedač kažnjava nevremenom u kojem se kao kula od karata uruše skoro sve vjetrenjače. Rečenica „Vjetar je naša jedina prilika da se otrgnemo propadanju“ ostvaruje se kao izokrenuta kletva – ulazak u borbu sa stvarnim vjetrenjačama. Naime, plaćaju glavom oni koji su bili perjanice cijeloga projekta (gradonačelnik, gvardijan i ostali), no u politički donkihotizam ulazi nova garnitura zanesenjaka, nesvjesnih pomalo što im je ostavljeno u nasljeđe. Najvećemu antijunaku romana, i samome žrtvi društvenih previranja, autor odlučuje dati još jednu šansu: ljubav s Jelenom stavljena je na sve ili ništa: hoće li njih dvoje autsajdera Istanbul dozvati za sinergiju ili razdor, tema je zapravo idućega nastavka Đikićeva romana koji bi se moglo svrstati u realistično ispripovijedanu prozu protkanu asocijativno-monološkom i idejnom potkom. Fascinantno je Đikićevo umijeće da antitetičnim odnosom između složenosti teme i krajnje jednostavne jezične ekspresije ne naruši estetsku vrijednost romana, koji lakoćom uvlači čitatelja kao jednoga od živih sudionika suvremenoga duvanjskog Armacorda.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 15. listopada 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija