Piše: Vesna Aralica, 1. listopada 2024.

Magdalena Blažević: U kasno ljeto, Fraktura, 2022.

Magdalena Blažević (rođena u Žepču 1982., BiH) na književnom je nebu u pravom smislu riječi zasjala, nakon godina objavljivanja zapažene proze u književnoj periodici i na književnim portalima, zbirkom priča Svetkovina (2020.), čija je naslovna priča čak ušla i u uži izbor američke književne nagrade Adelaide za 2020. godinu. Ono što je književna kritika odmah prepoznala kao faktor x kojim autorica osvaja čitateljstvo, nevjerojatna je moć pjesničkoga govora ogrnutog u prozno ruho. Magdalena Blažević piše izravno, proživljeno i ekspresionistički jezgrovito, što je isplivalo kao dobitna kombinacija u Svetkovini, koja bolno tematizira žensko pitanje u ruralnoj bosanskoj sredini 20. st. Okrutnost patrijarhata ni u 21. st. ne jenjava kao književni interes mlađih naraštaja pisaca: generacijsko nasljeđe snažno je utkano u društvenu pozadinu, stereotipe i nametnutu svjetonazorsku sliku o ulozi žene i muškarca u tradicionalnom poimanju svijeta. Mnoge su autoričine priče izrasle na estetici šoka, ali na realnoj podlozi – na temelju autentičnih svjedočenja žena iz središnje Bosne. Naime, izmaštane su priče koje se doimaju poput „kratkih strujnih udara nakon kojih je potrebno udahnuti“.

Istovjetnom poetikom obilježen je i Blaževićkin zadnji roman U kasno ljeto (objavljen 2022.), odmah prepoznat kao Tportalov laureat za najbolji roman u 2022. godini. Zbog izrazite društvene vrijednosti ovaj antiratni roman objavljen je uskoro i kao radiodrama dramskoga programa Hrvatskoga radija. Riječ je o prstenasto povezanim marcijalnim proznim zapisima koji se u čitanju percipiraju većinom kao pjesnička proza, crtičnog karaktera, s promjenjivom pripovjedačkom perspektivom. Priču vodi svijest četrnaestogodišnje djevojčice Ivane iz Bosne: njezina su sjećanja tjelesno obojena, stoga su i impresije na obiteljsko okruženje vrlo živopisne: čitatelj pred sobom gleda oživljenu majku, oca, brata, Dunju… babu i dida. Oni postaju univerzalni odrasli i univerzalna djeca jer im nikakve nacionalne niti religijske karakteristike nisu pridodane, ali su im zato obiteljske uloge snažno izražene: ženska pokornost i servilnost nerijetko uzmiču pred muškom dominacijom i svojeglavošću.

Magdalena Blažević postupno čitatelja suočava s glavnom temom zapisa, pripremajući ga na mračni tunel kojim će u mislima kročiti, a u tom se majstorstvu služi personificiranim slikama krajolika i onomatopejskim opisima promjena u prirodi, protkanima mističnom jezom: „Zrak zatutnji i šuma se zamrači… Usred bistrine podiže se i spušta svračje jato, crni igrokaz“. Na svakom koraku smrt izviruje, a bol biva utisnuta i u same stvari: kad se Ivana sjeća bake, sjeća se djedove medvjeđe šape koju „babina koža dobro pamti“. Zato „jutrima skuplja kosu po jastučnici“. Autoričine su rečenice kratke i ritmične, misaono kontrolirane, a cijeli narativ gradacijom se kreće prema sve mračnijim toposima, i duha i tijela. Zanimljivo je kako svako poglavlje završava nekom metaforičkom maksimom ili slutnjom nesreće: „…preko polja prelijeću vrane u velikim jatima“. Epizoda majčina ubijanja ušiju u Ivaninoj kosi nagovještaj je rata, a poglavlje naslovljeno U ključavom kotlu točka je razgraničenja između zamišljene, udaljene opasnosti i kaotične ratne stvarnosti koja će iz dana u dan gomilati svoje žrtve. Prsnuće opne rajčice i njezino crvenilo (slika majčina miješanja šalše) simboli su napetosti i skorog krvoprolića. Magdalena Blažević ekspresivnim metaforama snažno opisuje huk rata i suočavanje mještana s licem smrti: „ispod babine jabuke izranja smrt… sikće“,a emociju straha plastično prispodobljuje kontrastnim usporedbama: „Iako mu nutrina vrije, strah je izvana hladan“. Minuciozno će predočiti razmjere dječje traume i izgubljenost odraslih, nemoćnih sačuvati beskraj djetinje bezbrižnosti u pogledima vlastite djece.

Semantički stilogena rečenica „Uz put nas promatraju sasušeni suncokreti“, bilanca je ratnog ništavila i gubitka ideala, čovjekov poraz pred silama zla, koje kao oblik kozmičke mrzovolje stalno prijeti dobru, narušavajući međuljudske odnose u svijetu. S Ivaninom smrću i čitatelj odjednom gubi kompas. I premda joj sada tek gleda uklesano ime u crnom mramoru, ona kao lik i dalje idejno živi: kao opomena budućim generacijama, kao lakmus-papir nekontroliranih i bjesomučnih ljudskih poriva, kao prosvjed protiv nepravde. „Na selo preko Bosne pada mrak. Žene i djeca okupili su se pred kućom sa žalosnom vrbom“, iskazi su pripovjedača u trećem licu, s kojim treba izdržati i vizualizirati u svijesti sve one tjelesne i duhovne refleksije na strahotu rata („…majčine se oči pune mjehurićima kisele vode…“), svu onu zamrznutu i uskomešanu gromadu osjećaja koji će jednoga dana silno proključati i pokositi svoje domare.  Opisi didova i babina odlaska s ovoga svijeta epohalni su u svojoj slikovitosti, ali vrijedni i kao gotovo psihologijski prikazi klasičnoga PTSP-a: „Baba se ohladila i prije nego što joj je srce prepuklo… Sve su flaše pored njega bile prazne. I njemu je prepuklo srce“. Iako je završni dio ovog pjesnički napisana romana izrazito mračan i besperspektivan, prepun trzave gestualnosti i očajne mimike (didov alkoholizam i tantrum; babino zdvajanje rukama „kao pletaćim iglama“; majčino bespomoćno jecanje u bolnici), na Ivaninu mramornu ploču ipak se spušta sunce, zajedno s bratovim licem, i to onda kad je „na sve stvari pala sjena“. Život je čudesan u svom samoobnavljanju. I premda iscjeljenja od trauma prolaze sporo, jednako kao što se i zidovi napuštene pa ponovno useljene kuće sporo griju, povijest se pobrinula da bude učiteljicom života. A nju najpredanije slijede oni koji su osjetili „gorak okus badema pod nepcem“, oni kojima je oduzeta nevinost dječjeg pogleda i otrgnut beskraj djetinjstva, a u konačnici i svi oni koji se boje da svjetlo u njima jednoga dana ne postane tama.

Stoga se U kasno ljeto Magdalene Blažević s pravom i svrstava u sami vrh hrvatske i bosanskohercegovačke suvremene književnosti, ponajprije emotivnošću izraza i snažnom antiratnom porukom, što ga čini djelom izrazite društvene vrijednosti.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 24. rujna 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.