Piše: Katarina Marić, 27. kolovoza 2025.

Narine Abgaryan: Tri jabuke s neba pale (S neba upali tri jabloka, 2015.), prevoditeljica Tatjana Radmilo, Hena com, 2023.

Animozitetna infamna kategoriziranja pod-ljudskosti i obeščovječenja u znanom kulturalno-rasističkom žargonu europocentrizma, a kakvima su kroz povijest, među inima, izlagani Romi, nisu zaobišla niti Armence 1915. u prvom modernom genocidu 20. stoljeća – jednom od najprešućivanijih i najosporavanijih velikih zločina 20. stoljeća / medz yegher (poput primjerice onog Huta nad Tutsijima 1994. u Ruandi ili tzv. tihog holokausta / holocausto silencioso u Gvatemali – višedesetljetnog (aproksimativno 1960–1996) planskog istrebljenja pacifističkih starosjedioca Maja tijekom građanskog rata od strane uzastopnih gvatemalskih vojnih vlada), a koji ove godine bilježi 110. obljetnicu mada ga mnoge zemlje i dalje nisu službeno priznale (uključujući Hrvatsku). Upravo jedna takva, subalterna, drugosna Romkinja / jeđupka u divnom romanu Narine Abgaryan – naizgled sporedan lik, finalno figurira kao katalizatorica čitavoga djela, povezujući radnju i živote likova – mahom staraca izoliranoga/uspavanoga armenskoga planinskog sela Marana, kao kakva numinozna norna što tka niti sudbine, ujedno bivajući optimistična nositeljica esencije onog idilično romantiziranoga ciganesknog koje i pod naočigled opustošenim i desperatnim, uvijek iznalazi načina probujati propulzivnim životom.

(Njena pojavnost i naglašena važnost samo je ovlaš akcentuirana zrcaljenjem istovjetnosti poze s onom proricatelja s početka djela: „Starac je tetu drsko izveo iz šatora (…) a on se namjestio nasuprot Voske i šutke se zagledao u nju, široko razmaknuvši noge u neobičnim šalvarama i objesivši duge tanke šake između koljena.“ (str. 13); „Uspravila se, odmaknula kraj pokrivača i plahtu, podigla svoje raznobojne suknje s volanima, sjela, raširivši noge kao muško, pustivši duge mršave dlanove da vise između njih. Njezin se položaj Voske činio odnekle nejasno poznat, netko joj je već jednom nešto važno govorio sjedeći baš tako, naslonivši se laktovima na razmaknuta koljena…“ (str.19).)

Sposobna, perceptivna i nadasve tankoćutna spisateljica pritom nenametljivo i umješno u svoju folklornim glimpsevima i toplim ljudskim bremenitu priču uklapa sve povijesne nesretne okolnosti vlastitoga naroda, svoje čudesno u stvarnom kontekstualizirajući kao autohtoni proizvod i svojevrsni subverzivni modus otpora unutar vlastite geografsko-historiografske i kulturalne uvjetovanosti. Vidovitost, komunikacija s mrtvima, čarobne životinje (bijeli paun) i predmeti (prsten) samo su neki od funkcionalnih lo real maravilloso knjiških fundamenata kao istaknutih simboličkih reprezenata kolektivnog pamćenja napaćene armenske zajednice, a Abgaryan stalno iznova podsjeća da ljepota, dobrota i nesalomljivost duha opstaju u malim stvarima, lokalnim posebnostima, čovječnosti, ljubaznosti, velikodušnosti, komunikaciji te se time i u takvu dobrodušnu svijetu i rađaju mala nenametljiva čuda mitske kvalitativnosti – teškoćama i nepravdama unatoč; naime, nagrada onima koji imaju srce da vide nikad neće biti uskraćena, ona će doći „…odišući lakoćom i ljubavlju“, kako i sama armenska maranska folklorna formula završetka pri pučkom usmenom pripovijedanju/kazivanju priča kaže: tri jabuke past će s neba – jedna za onog koji je vidio, jedna za onog koji je ispričao, jedna za onog koji je slušao (u ovom slučaju čitao) i vjerovao u dobrotu.

Jer, „…na kraju krajeva, nebo je svagdje jednako plavo i vjetar puše jednako…“, za svih: jednako za životinje i biljke kao i ljude, za crne i bijele, crvene i žute, bogate i siromašne, za pohlepne i beskrupulozne kao i odane i plemenite, za bezdušne i bešćutne kao i tople i prirodne, za kolonizatore kao i njihove žrtve.

Život je, kaže spisateljica, „…isto što i krugovi na vodi, koje ostavljaju kišne kapi, i svaki je događaj odraz onoga što je već bilo, samo taj smisao ne mogu svi dokučiti, samo odabrani, koji, kad se jednom pojave na ovom svijetu, nikad se više ne vraćaju jer svoju sudbinu pretrpe nadušak i do kraja“, baš kao što bi i Waldemar Bonsels dodao: „Život je k’o mali krug, pa kad život nije dug, hvala ljetu za lijep dan“.

© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 27. kolovoza 2025.