Piše: Vesna Aralica, 14. kolovoza 2025.

Slobodan Šnajder: Anđeo nestajanja, Fraktura, 2023.

Slobodan Šnajder, najkontroverzniji i jedan od najizvođenijih suvremenih hrvatskih dramatičara, ušao je u kazališni svijet još u doba studentskih nemira 1968. otvorivši svoje pisanje ne samo pitanjima afirmacije lijevoga pokreta u svijetu nego i specifičnim, opterećujućim temama identiteta i nacionalnog. Predani urednik časopisa Prolog u 70-ima i početkom 80-ih, slijedeći svoje najveće uzore – Brechta i Krležu, piše svoja dva ponajbolja dramska teksta: Kamov. Smrtopis i Hrvatski Faust, koja se do dana današnjeg smatraju autorovim književnim visinama, intrigantnima književnoj kritici i pola stoljeća nakon njihova nastanka. I premda se u neovisnoj Hrvatskoj Šnajder okušavao i kao esejist (Umrijeti u Hrvatskoj) i plodni prozni pisac (zapaženi romani Morendo, 2011. i Doba mjedi, 2016.), tek mu je objavljivanje romana Anđeo nestajanja (2023.) donijelo zasluženo priznanje: Nagradu Miroslav Krleža za književno djelo od iznimna značenja u hrvatskoj književnosti za 2023/2024. godinu.

Anđeo nestajanja nije tek epopeja o Zagrebu kroz vijekove nego i autorova rekapitulacija triju krucijalnih povijesnih rukavaca koji su mijenjali lice grada: endehazijskoga doba, Drugoga svjetskoga rata i raspada Jugoslavije. Riječ je o romanu složene strukture, s timbarom dramatskoga narativa u pozadini koji koherentno iznosi turbulentna društveno-politička zbivanja, dovodeći pred čitatelja protagoniste kao vjerne (pro)nositelje povijesnih istina. Slobodan Šnajder uspio je u naumu pridobivanja čitatelja za obračun s ideologemima, kombinirajući pročišćenu faktografiju s dinamičnim pripovijedanjem, rabeći pri tomu različite perspektive (Ich i Er-form). Zagonetni početak romana kroz viđenja djeteta Magusa (četiri šetnje kroz mračno 16., 17., 18. i 19. st.) podsjeća na kakav dramski prolog kojim se oslobađa promatračeva svijest za stoljetni hod Zagrebom što započinje 1941. godinom.

Na pozornicu najmračnijega doba hrvatske povijesti autor nam dovodi iličku dvokatnicu – sinegdohalna protagonista čijim glasom u prvome licu započinje pripovijest o njezinim stanarima, balzakovski razmještenima, a kako jedan od njih veli, i u skladu sa svjetonazorima koje zastupaju: „Profesor Gavranić imao je običaj reći da u mojemu podrumu prebiva hrvatska podsvijest, na tavanu pak svijest, a da su katovi zlatna sredina.“ Autentični opis arizirane kuće otkriva raznolike stanarske stratume: Marka Gavranića, profesora, tuberana, Milu Drenjka, pripadnika ustaške vojske, Anđu Berilo, sluškinju, i posvojče joj Magdu, gospođu Anastaziju (madame Blavatsky) i Smrekara, koji posvojiše dječačića Magusa iz sirotišta što ga drže Židovi, i Davida Bernštajna. Jedna od najvećih recipijentskih ugoda ovoga romana leži u rascjepkanosti romanesknoga tkiva gdje se pojedinačne zgode junakinja i junaka (kojima se, dakako, i ono anti lako upisuje u značenje) crtično izdvajaju kao kakvi dragulji u kojima se uvijek krije to neko zrno mudrosti s kojim dolazi i veća čitateljska žudnja za otkrivanjem novih povijesnih istina.

Uz to treba pohvaliti i autorovo marno i sugestivno preslikavanje zagrebačkoga idioma onoga vremena, koji otkriva mnogobrojne pitke hrvatske lekseme (rušnica, mirozov, klač, kušlec, domoriti, jamrati, handrast), ali i tuđice u svakodnevnoj uporabi (špiclov, študenhotel, plajvaz, jauzna, štamprl, štamtiš, tišler, ligeštul) bez kojih bi ova epska rijeka o Zagrebu bila bez svježine. Genius loci prisutan je sveudilj i u mnogim arhitektonskim zdanjima koja se spominju tih ranih 40-ih godina – Hrvatskom državnom kazalištu i lokalitetima – Perivoju biskupa Maksimilijana Vrhovca, Brestovcu, Mirogoju itd.

No nije Anđeo nestajanja tek povijesni roman, on je i filozofski roman koji diskutira o vjekovnom natjecanju između Dobra i Zla. Kroz raster ideja koje prerastaju u ideologije čitatelj upoznaje likove koji su nerijetko tipovi, ali i simboličke funkcije, mitologemi. Profesor je Gavranić, primjerice, tip introvertirana intelektualca, Boško odana revolucionara koji odabire samoubojstvo samo da se ne nađe u situaciji izdaje sudrugova, Magus ratna nahočeta, Mile Drenjak idejno zabludjela vojnika, do kraja odana Poglavniku. Iz pozadine djeluju i likovi kao stvarne povijesne osobe – s velikim poštovanjem i gotovo kaleidoskopskom naracijom izranja cvijeće partizanskoga pokreta: Koča Popović, Boris Kidrič i Andrija Hebrang, ili pak ugledni liječnik Milivoj Dežman, osnivač sanatorija u Brestovcu. Pojava Maršala polifono je strukturirana: u jednom trenutku Tito je bravar koji je prespavao kod Anđe, pripadnice 13. proleterske brigade i nedoučene učiteljice, skrivajući se od Gestapa, u drugome je već mitologem u obliku Kentaura, tajanstveni jahač sljubljen sa svojim konjem koji voli biti na osami, u trećem državnik koji je gradio zamke i vile, uronjen u posvemašnji hedonizam. Lik Ante Pavelića, začetnika Velebitskoga ustanka, autor je smjestio u grotesknu ropotarnicu povijesti, no nije izostalo ni ruganja  s „čaraparima koji su porazili hrvatsku verziju nadčovjeka“.

Kuća kao pripovjedač najprisnije, najiskrenije i najtransparentnije komunicira s čitateljem. Nju čitatelj i traži kad sveznajući odluta u Anđinu podsvijest ili skrene na kolosijek Djeteta Magusa kao vječna proroka koji sve zna, ali ne može zaustaviti pojavu Zla u svijetu jer ono egzistira kao oblik kozmičke mrzovolje. Posebno su emotivno opisani pogromi nevinih Židova i marginaliziranih Roma u vrijeme uspostave Hitlerova režima: „Na tijelu vremena otvara se golema rana… Ne kaže narod utaman za potpunu tišinu da je grobna… Nitko uskrsnuo nije tamo preko Save.“ Gotovo lirskim pripovijedanjem autor priziva dance macabre croate ističući nepobitne činjenice iz onoga vremena, od kojih je najstrašnija ona koja datira u 1943. kad je iz geta Agram u Auschwitz stigla kompozicija s 1000 Židova, od kojih je 960 pogubljeno u plinskim komorama.

I dječačić Magus (Domagoj) tijekom nacističke racije bačen je preko balkona, ali je njegov duh žrtve sačuvan u romanu kao ideja koja ne umire nikada. Dijalektika povijesti poučava Zemljane kako svaka vlast brzo korumpira – u trenutku kad se pojavljuju jednakiji, rađa se kretomanija a s njome i cezari i poltroni, dok rijetki geniji napretka u konačnici završe na križu. Sudbina je svih diktatora međutim vrlo slična. Gundulićevski rečeno, slava svijeta brzo prolazi: „Ah, čijem si se zahvalila, / tašta ljudska oholasti? / Sve što više stereš krila, / sve ćeš paka niže pasti!“ Temu Bleiburga, vjerojatno zbog posebne složenosti, autor je uvjetno rečeno stavio postrance kako bi do kraja rasvijetlio lik Anđe Berilo, narativna lijepka čitava romana, koji je skrupulno svijetao, tog „iverka koji je ispao iz velike povijesti“, nahočeta nađena na nekom bunjištu, u Drnišu, pored željezničke pruge, „ni iz čega, ni od koga i nizašto“, u vreći na kojoj je pisalo Cafe de Brasil, potom domskoga siročeta kojega će udomiti jedna obitelj s Žumberka. U partizanima će njezino kodno ime upravo tako i glasiti: Žumberka. Tko je Anđa Berilo? Draga sugovornica Marku Gavraniću, svojemu mentoru koji ju je zarazio Platonom i dobrotom. Žena milosrdna srca, tiha patnica (nesretna Magdina pomajka), u duhu vječna revolucionarka i glas naroda („Čemu ti služe zamkovi i vile posijane diljem države? Može li se itko najesti za gladnoga?“ ), žrtva komunističkih isljednika i povampirenih komandosa, svjedokinja poratnoga preodgoja i golootočkih strahota. Anđine su oči simbol društvenoga svjetla: na svojoj je koži, naime, osjetila kako nijedno dobro djelo ne prolazi bez kazne i kako su, nažalost, „djeca revolucije pojela ideju“.

Na temu ideja koje se kvare dvojac Berilo-Gavranić izriče ujedno i najdublji sloj Šnajderova romana – onaj filozofski. „Prognanici imaju vremena… Nije Apokalipsa ispisana u jednome dahu“, misli su koje su sagradile i onu dvokatnicu u Ilici u kojoj jednoga dana više neće biti nijednoga stanara, a uskoro će i od nje ostati tek prah (vremena). Dolaze novi osvajači, klači i henkari 1991., ali i nove budnice, nova svitanja s trubljama trojedine ideje rođene još u Revoluciji (1789.): Liberte, egalite, fraternite! I dok se kotač povijesti vazda istim ritmom kotrlja, lik Anđe, simbolično intonirana u naslovu kao anđela nestajanja, pronosi ideju ne samo maloga čovjeka nego i sveukupne povijesti koja se zaustavlja na uvijek istim krajevima: „Može li se revolucija spasiti njezinom prošlošću?“ Magusu Djetetu, kao inkarnaciji otkupiteljske žrtve, autor je slobodarski podario vječni život, ali i vječna viđenja u kojima se furije nestajanja bore s lučonošama dobra.

Anđeo nestajanja Slobodana Šnajdera majstorski je ispisan roman u više slojeva, s tematski i idejno polifonim sadržajem, koji svekoliku hrvatsku povijest razotkriva kroz prizmu vječna, psihološkog vremena. Megdani samo ruha mijenjaju. Naposljetku svaki čitatelj autorov kreativno ispisani pripovjedni mozaik, protkan klasičnom filozofskom mišlju, razotkriva u ključu koji je njemu najbliži: onome koji raskriljuje vrata raja ili u onome koji otvara vrata bezdana. Autor je pak(o) mislio o svemu, a ponajviše mu je brigom bila ostavština generacijama iz koje bi se, ujevićevski, trebala namrijeti kristalna kocka vedrine. A nju čuvaju oni zatravljeni, a ne opsjednuti. Sva je mudrost ovoga svijeta, reklo bi se, u njihovu ranu razlikovanju.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 14. kolovoza 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.