Piše: Vesna Aralica, 3. ožujka 2025.

Ja sam ona koja nisam (tri jednočinke) iz zbirke Mate Matišića 7 drama, UO Metropolis, Zagreb, 2024.

Zadnje tri Matišićeve drame iz zbirke 7 drama: Hrvatska Lolita, Porno film i Žena djevojčica svojevrsne su crne komedije s naglašenom biološkom motivacijom likova i krajnje naturalistički oblikovanom zbiljom – pod redateljskom palicom Paola Magellija zajedno uprizorene u jednoj predstavi pod nazivom Ja sam ona koja nisam u Zagrebačkom kazalištu mladih 22. listopada 2021. godine.

Hrvatska Lolita ima sve značajke noir drame u kojoj se poslijeratna hrvatska zbilja prikazuje (bez zadrške) u razgranatim oblicima društvenih devijacija kroz prizmu generacijskih sukoba.

Iz početna ležerna razgovora koji se vodi između Ivana, sveučilišnog profesora, i sumnjiva poslovnjaka Jerkice (sudionika Domovinskog rata) postupno se razotkriva svijet urbanog podzemlja i mafijaških obračuna u kojem je Jerkica Bikić ustoličen kao utjecajni antijunak sadašnjice pred čijim koljenima padaju i formalno nevine strukture suvremenog hrvatskog društva. Rabeći intertekstualne korelacije s likom Barutanskog iz Krležina romana Banket u Blitvi, Matišić uspijeva izgraditi lik big bossa na grotesknoj tipologiji koja čitatelja priprema na humoristične dionice (zavičajni Bikićev govor Dalmatinske zagore izvlači smijeh), ali i na neslućene razmjere Jerkičine dekadencije predstavljene u maniri njegove životne filozofije: „Bez zločina nema dobročinstva.“ Kompleksnost njegova lika izvire iz nesrazmjera prirodne inteligencije i otklona od poštena i uredna građanskog života, iza kojeg se krije prijezir prema dubokoj državi. Sukob sa zakonom njegova je životna nit vodilja, no trčanje za novcem Matišić pridjeva mnogima u Jerkičinoj blizini: boji novca ne može odoljeti ni Nikolina, kolateralna žrtva kaotičnih obiteljskih zbivanja, 16-godišnja djevojka zaposlena u Bikićevu noćnu klubu. Pred čitatelja njezin lik donosi gorak okus stvarnosti iz koje nema bijega, a da bi crnilo jednog takvog nepovratno uništenog mladog života bilo još više istaknuto, Matišić pribjegava dramskom začinu otkrivanja zataškanog očinstva. Fenomen Lolite u ovoj je jednočinki autentično i nadasve naturalistično (s primjesom sarkazma) predstavljen kao psihološki složen fenomen odustajanja od vlastite slobode u zamjenu za kontroliranim životom kojim vedri i oblači lažna slika autoritativna oca, onoga koji je i sam izgubljen i u ogromnu strahu od Božje kazne.

Porno film jednočinka je gruba sadržaja u kojoj se stvarni svijet pretapa s onim umjetnički oblikovanim pa se može reći da počiva na dramskoj tehnici predstave u predstavi. Među likovima nema svetaca, a profesionalna usmjerenja i bračni statusi ne čine ih otpornima na karakterna zastranjenja i devijacije u svakodnom funkcioniranju. Matišić vulgarne i izopačene komorne razgovore između tri lika (Mihovila, Filipa i Ruže) gradi na estetici šoka apostrofirajući temu silovanja kroz kazališni pokus kao svakodnevnu pojavu, nešto što se ne događa negdje drugdje nego u našem susjedstvu. Može se reći kako je u dramski fokus stavio čovjekovu podsvijest i njezinu dominaciju nad superegom izvlačeći pri tome na vidjelo njezinu razornu moć kojom značajno može transformirati sveukupni čovjekov integritet, gurajući ga u sve dublju tamu grijeha i spolnu izopačenost. Jednočinka je ovo s jasnom aluzijom na grešnost i krhkost čovjekove nutrine („palu narav“), kao i na stalnu opasnost koja vreba u muško-ženskim odnosima u različitim kontekstima. Kazališna proba jednog tako gnjusnog čina kao što je silovanje, asocijacija je u čitateljevoj svijesti na kontroverzni Bertoluccijev filmski uradak Posljednji tango u Parizu (iz 1972.) i sve prijepore oko njegova nezapamćena utjecaja na tadašnji mainstream.

U Ženi djevojčici Matišić oštro razbija društvene stereotipe dovodeći na scenu likove iz prethodnih jednočinki: jednog nepopravljivog tipa (Jerkicu Bikića u Lolitinoj pratnji), jedan ženski karakter u nastajanju (glumicu Katarinu) i traumama obilježenu obitelj dvoje glazbenika. Riječ je o drami koja se se koncentrira na obiteljsku, odnosno bračnu problematiku koja se zrcali u anksiozno-evazivnoj svezanosti dvoje umjetnika: Vlade, gitarista i profesora na Akademiji (sklonog seksualnom uznemiravanju studentica) i Stanke, pijanistice, duboko ogrezle u poroku alkoholizma. Krajnju disfunkcionalnost obitelji razotkrivaju govorno i psihološki oslikani karakteri, a upravo je trauma ono što pokreće sva njihova djelovanja: obrambene mehanizme, ali i pokušaje kapitaliziranja vlastitih nesreća.

Smrt nesretno stradale kćeri kamen je spoticanja između dvoje supružnika, po naravi senzibilnih i samoživih, njihova trajno neprevladana fiksacija unutarnje boli i okidač za autodestrukcije. I dok Vlado utjehu pronalazi u preljubima, Stanka radije odabire ulogu žrtve sklone suicidalnu ponašanju i prezaštitničkom odnosu prema sinu Janku, ekonomskom stručnjaku. U drugom dijelu jednočinke fokus s muško-ženske konverzacije prelazi na znakoviti razgovor između snahe Katarine (glumice) i Stanke prije negoli policija dođe po nju na temelju muževe i sinove prijave u svrhu početka njezina liječenja. Vitalna komunikacija između dviju žena razotkriva društvene mehanizme kojima se utječu oni željni slave („važno je zvati se Jerkica“), moć novca u saniranju egizstencijalnih pukotina (u duhu one „para vrti di burgija neće“), ali i tumačenje mnogih –izama koji u sebi kriju Rogatoga (feminizam, rasizam…). Što je Stankina spoznaja o nadfeminizmu u praksi i je li moguće odlukom o neodrastanju, tj. zadržavanjem imidža vječne djevojčice, prevenirati muško-ženske antagonizme („…kad si žena djevojčica, onda si moćna…“), pitanje je koje otvara sociološke rasprave pomalo retoričkoga predznaka. U pozadini svih izgovorenih riječi titra onaj Matišićev glas spoznanja modernoga vremena, ponajviše okrenutoga novcu a ponajmanje Bogu.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 3. ožujka 2025.