Piše: Vesna Aralica, 9. rujna 2024.

Josip Mlakić: Na Vrbasu tekija, Fraktura, 2021.

Kad se Josip Mlakić pojavio kao debitant na književnoj sceni davne 2000. s romanom Kad magle stanu, odmah je bilo jasno kako ovaj Bugojčanin hrvatskih korijena, danas jedan od ponajboljih bosanskohercegovačkih prozaista, s pisanjem misli ozbiljno. Nakon svega par godina višestruko biva nagrađen za roman Živi i mrtvi (nagrade Zrinski i Ksaver Šandor Đalski) prema kojemu je snimljen i istoimeni film (za koji je Mlakić napisao scenarij), nagrađen s osam Zlatnih arena na 54. Festivalu igranoga filma u Puli. Uslijedili su mnogi uspješni i od kritike prepoznati filmski scenariji i nagrađivane suradnje (Tu Zrinka Ogreste, Mrtve ribe i Božji gnjev Kristijana Milića itd.), dok paralelno intenzivno utire put svojoj bogatoj književnoj karijeri. Nagrade kojima je ovjenčan u plodnom desetljeću (državna nagrada Vladimir Nazor za roman Svježe obojeno, 2014. i nagrada Mirko Kovač za roman Skica u ledu, 2018.), priznanje su autorovoj posvećenosti umjetničkom radu i istraživanju. Poetika Mlakićeva stvaralaštva raznorodna je i prilično originalna, premda će pozorniji čitatelj uočiti brojne dodirne točke sa svjetski poznatim piscima kao što su Bulgakov ili Kundera, pa čak i jedan Borges, no treba naglasiti kako su takvi intertekstualni postupci i literarni zamašaji tek na motivskoj površini. Pokretač Mlakićeva stvaralaštva sami je kotač ljudske povijesti, odnosno kompleksna historijska pozornica sa svojim glavnim protagonistima i antagonistima, jedno ljudsko trajanje u svim svojim dimenzijama, kolektivnima i individualnima. Rat i čovjekov usud, ponajprije prispodobljen njegovom samoćom i trajnom društvenom neizvjesnošću, autorova su motivska opsesija: dosljedno razrađena i u djelima suvremene tematike s noir prizvukom (romani: Majstorović i Margarita, Živi i mrtvi… ) i u djelima s povijesnom tematikom, ali univerzalna odjeka, kao što je primjerice intrigantno napisan roman Evanđelje po Barabi, objavljen 2019.

Nakon 20 godina predanoga umjetničkog rada Josip Mlakić okrenuo se jednom posve jedinstvenom književnom projektu – objavljivanju romana Na Vrbasu tekija čiji se rukopis, slučajno ili sudbinskim zovom namjerno, našao i u rukama zreloga Mlakića. Ponesen magičnom snagom riječi iz rukopisa neznana autora, Mlakić se dao na predano istraživanje povijesti Bosne Srebrene, iščitavajući trodijelni rukopis, tj. Povjestnicu novoimenovanog franjevačkog samostana u Jajcu fra Ante Kneževića i dnevnik fra Josipa Markušića, uz svu ostalu arhivsku građu koja se u digitaliziranom obliku čuva u franjevačkom samostanu u Jajcu. Idejni nazivnik, a i radni naslov Mlakićeve cjelokupne nakane s ovim rukopisom mogao bi se sažeti ovim riječima: u potrazi sa piscem. Na temelju stila, odgovorili bi oštroumni. Ili: kako je autor ovoga literarnoga (dijelom i povijesnoga) podviga iznova oživio Ivu Andrića, njegov osebujni lik i djelo. Ovakve i slične nakane nisu nepoznanica u povijesti hrvatske književnosti (premda Andrića kao pisca dvojne pripadnosti s pravom svojataju i Srbi i Hrvati, pa i Bošnjaci); sjetimo se samo Mažuranićeve maestralne dopune Gundulićeva Osmana (14. i 15. pjevanja) koji će potom osvanuti kao prvo tiskano djelo ilirske epohe. Što je u pozadini ovakvih individualnih htijenja i literarnih motivacija? Ono što je neosporno svakako je autorova ljubav prema zavičajnoj književnosti, izražena u osjećaju pripadnosti kulturnoj baštini i određenom svjetonazoru. Ali i silna potreba za dešifriranjem jezika, pak i srca drugog pisca; otkrivanje povijesnih analogija, a ponajviše se Mlakić zaintrigirao otkrivanjem istine o Bosni, o onoj Bosni koja šaptom pade pod turski zulum, ali i onaj austrougarski, krajem 19. stoljeća.

Prvi dio Mlakićeve opsežne knjige, naslovljen kao rukopis romana nepoznata autora (Na Vrbasu tekija) literarizirana je historiografija u malome, s pripovjedačem u trećem licu, o Bosni Srebrenoj (razdorima unutar nje) i izboru njezinoga novoga provincijala u burnim godinama političke krize koja je zadesila Bosanski pašaluk: odlaskom Omer-paše Latasa i ustoličenjem tiranina Alije Rizvana, predstavljena kao čovjeka nagle ćudi, sklona kavgama i poticanju bune među domaćim Turcima i kršćanskim stanovništvom. Središnja je osobnost ovih proznih zapisa lik fra Ante Kneževića, lektora teologije u gučegorskom samostanu i župnika u Varcaru, čovjeka koji se uz pomoć J. J. Strossmayera (kojemu se intimno protivio što je naredio da se skupe sve dragocjenosti iz samostana franjevačke provincije i sklone na sigurno u hrvatske muzeje) založio za gradnju jajačkog samostana (tekije), otišavši zbog te nakane čak do Rima.

Fra Antin lik dan je u cijeloj svojoj kompleksnosti: od narodnog čovjeka do senzibilna intelektualca kojeg su pred kraj života nagrizale i rezignacija i depresija. Ono čemu je svjedočio za svoga života: razularenom bašibozuku, bosanskomu strahu i razjedinjenosti cjelokupna stanovništva, te austrijskoj okupaciji 1878., jer se o Bosni odlučivalo u bečkim i zagrebačkim salonima, zauvijek je ostavilo traga na njegovu karakteru, a dušu podmazalo onim apsurdnim doživljajem svijeta unatoč činjenici što je u četvrtoj godini austrijske okupacije konačno i stigla crkvena dozvola za gradnju jajačkoga samostana, a time i okončana sva miniranja njegove životne misije. Fra Antinu smrt pripovjedač iznosi s dramatskim, ali pomalo i grotesknim prizvukom: odlazak na onaj svijet zateći će ga na oltaru u kotorvaroškom samostanu (kao što je i slavna komediografa Molièrea smrt pozvala na kazališnim daskama), odavno pomirena s onom izrekom o mirnoj Bosni kao o tvrdokornu Sizifovu poslu.

Drugi dio Mlakićeve knjige pisan je dijelom ijekavicom a dijelom i ekavicom, a sadržajno predstavlja povijesni pregled zbivanja unutar Bosne Srebrene od vremena Kraljevine SHS do poratne Jugoslavije. Jajačka hronika (kako pripovjedač piše) otkriva mnoge osebujne biografije, pečate osobnih pregnuća koji su svaki zasebice ostavili neizbrisiv trag u povijesti i djelovanju franjevačke provincije Bosne Srebrene. Uz jajački se samostan vežu mnoge fratarske jake osobnosti, poput Josipa Markušića (provincijala), Bone Ostojića, Željka Džaje, ali i Jože Plečnika, te neke kontroverzne, snishodljive i duševno rastrojene, s grotesknim završetkom, poput eksklaustriranoga fra Viktora Lovrenovića. Simbol progona nositelja duhovnih zvanja u komunistički uređenoj Jugoslaviji donosi osebujni lik fra Ljube Hrgića kojemu vlast nije opraštala hrabre verbalne istupe i apodiktično ustrajanje na stajalištu kako političke ideje i grade i ruše istovremeno. I mnoga su svjetovna lica ušla u jajačku kroniku, kao osobe koje su voljele taj fratarski svijet ili bile zainteresirane za povijesnu građu koju je skrivala neuništiva tekija – jedan Ivo Andrić, čijim je zbirkama na hrvatskom jeziku oduševljen bio i sam fra Josip Markušić, pjesnik Nikola Šop i mnogi drugi.

Treći dio Mlakićeve knjige (naslovljen kao Paučina i promaja) dijelom je i autobiografija samoga autora i pokušaj usustavljivanja njegova pogleda na jezičnu i literarnu strukturu ovih zapisa koji neodoljivo podsjećaju na proznu poetiku samoga nobelovca Ive Andrića, pa ćemo od autora čuti kako je Na Vrbasu tekija stilom identična jeziku Andrićeve pripovijesti Put Alije Đerzeleza (premda je drugi dio prepušten glasu fra Josipa Markušića) a da drugi dio, Jajačka hronika, jezikom i stilom odgovara sarajevskoj kronici koja je iščilila posthumno objavljen Andrićev roman Omerpaša Latas. Argumentacija će se proširiti i na podudarnost Andrićevih karaktera (neimara, slikara, pjesnika) sa zapisima neznana autora i jajačkom kronikom i mnogobrojnim reminiscencijama na odnos totalitarnih vlasti prema istaknutim pojedincima u segmentu umjetnosti (biografske činjenice u vezi s Brankom Ćopićem, Miroslavom Krležom pa i samim Andrićem). Mlakić na kraju svoje epopeje u ulozi egzegeta Andrićeva lika i djela poentira njegovim razmišljanjima o smislu pripovijedanja iz njegova govora prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost 1961. za „kompletno književno djelo o historiji jednog naroda s romanom ‘Na Drini ćuprija’: … Ili to pripovedač možda priča sam sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku, da bi zavaralo svoj strah?“.

I ovdje je čitateljevom putu kraj, ali ne i kraj spoznajnoj pustolovini. Tek početak, uistinu. A što ako je Josipu Mlakiću sposobnost pripovijedanja omogućila promjenu svijesti i kod sama čitatelja: od početnoga prihvaćanja povijesti kao zbira nepobitnih i gotovih činjenica do uviđanja nepovratne „promaje ideja“ i „paučine proguranih istina“, identičnih u svim povijesnim previranjima? Ako nas je Mlakić i prevario, a mi nasjeli na moć priče, učinio je to s namjerom: da čitatelj shvati kako je umjetnikovo da stvara, a ne da govori, kao što je svojedobno izrekao i najveći genij njemačke književnosti – J. W. Goethe. A ono što nam je Andrić namro u duhovnu ostavštinu, stajalište je kako su biografije pisaca loše studije njihovih djela, što se, nažalost, ni danas ne ispušta olako s intelektualnih vidika. Idući za Andrićevom tezom o spoznaji kao jedinom moralu romana, Josip Mlakić, fasciniran kompletnim Andrićevim djelom o vjekovnom bosanskom strahu i šutnji maloga čovjeka, uspio je maestralno iznjedriti pred čitatelja duh bosanskog mileta, povezavši ga s recentnom krvavom prošlosti i današnjom političkom situacijom u Bosni i Hercegovini.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 9. rujna 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.