Piše: Josipa Marenić, 15. rujna 2026. 

Karl Ove Knausgård: Škola noći (Nattskolen, 2023.), prevoditeljica Anja Majnarić, OceanMore, 2026.

Norveški pisac svjetske domene Karl Ove Knausgård, cijenjen od kritike i čitalačke publike, zahvaljujući dobrom prijevodu Anje Majnarić dostupan je čitalačkoj publici u izdanju OceanMore s djelom Škola noći. Baš kao i njegova prethodno objavljena djela, i ovaj roman vrtoglavo uvlači radnju, ne dopušta opuštanje pozornosti, hipnotizira vrhunskim umijećem pripovijedanja.

Karl Ove Knausgård postao je svjetski poznat nakon autobiografske knjiške serije Moja borba, koja je za sobom ostavila neke kontroverze i sudske parnice članova obitelji kojima se nije svidjelo što su završili na stranicama knjige, što je možda manje važno s obzirom na kvalitetu napisanog.

Škola noći je roman koji nevjerojatno meandrira i u svakom trenutku može skrenuti u svakom smjeru. Knausgård čitatelja znalački drži u znatiželji i napetosti. Kao i kod prethodnih djela, moć njegova pripovijedanja je duboko ukorijenjena u kompleksnom baratanju psihologizacije likova, minucioznim osjećajem za detalje, fantastičnim mentalnim dosjetkama, specifičnim humorom, notificiranjem apsurda, ispreplitanjem diskursa, tematiziranjem gotovo filozofskih pitanja koja dotiču ono esencijalno u čovjeku. Škola noći odlazi na neka neugodna mjesta ljudske prirode od kojih bi rado okrenuli glavu, međutim to je ovdje teško moguće; stoga roman nije preporučljiv za ljude koji nakon pročitanog ne mogu podnijeti uznemirenost i one koji ne vole razmišljati o knjizi. Usprkos dozi mračnih nota, roman ima svoju unutarnju vitalnost i energičnost. Čak i kada poželite sklopiti korice knjige ili preskočiti neke dijelove – pritom posebice mislim na ljubitelje životinja i aktiviste ljudskih prava, ta mogućnost brutalno iščezava. Iako je provocirajući, mjestimično izluđujući, Škola noći je briljantno i zanimljivo književno ostvarenje koje opravdava nedodirljivu poziciju jednog od vodećih autora svjetske književne scene.

Vremenski okvir radnje pozicioniran je u potentne i vrtoglave osamdesete godine, kada je vladala specifična atmosfera i lako je bilo povjerovati da je bilo što moguće. Roman se rastvara u sadašnjosti kada glavni protagonist odlučuje da će počiniti samoubojstvo, ali ne prije nego napiše o tome što mu se dogodilo. Vraća se u vrijeme kada je bio mlad i ambiciozan student fotografije, te upoznao umjetnika Hansa a nakon brojnih burnih i tragičnih dogodovština, radnja se vraća ciklički na početak romana, na ruralnu sredinu otoka u koju se Kristian odlučio skloniti, sabrati misli na papir i napisati svoju ispovijed, te dati svjedočanstvo o svemu onome što je prešutio.

Glavni narativ romana u rukama nekog drugog autora možda nikada ne bi postigao ovo što je uspio Knausgård, jer povijest književnosti je puna protagonista koji se bave nekom vrstom umjetnosti. Iako je radnja fokusirana oko Kristiana, iako se baš kao i u realnom životu, glavnom liku događa svašta, radnja ostaje nevjerojatno kompaktna, ali s druge strane je neprestano ispunjavaju dublja značenja koja s nevjerojatnom lakoćom ulaze u egzistencijalnu dualnost pojedinca, kao i u napeti ples između destrukcije i konstrukcije psihe neobičnog pojedinca uronjenog u civilizacijski besmisao i kaos suvremenog svijeta. Zahvaljujući Knausgårdovoj uvjerljivosti, usprkos tome što Kristian nije protagonist kojeg je lako zavoljeti, lako se poistovjetiti s njim. Može se razumjeti njegovu perspektivu, ponašanja i reakcije, čak i kada nešto duboko u čitatelju poziva na oprez, a njegov misaoni svijet često zna i nasmijati opskurnom i pomaknutom logikom. Pravo je osvježenje naletjeti na roman u kojemu se ne vrti sve oko trauma, iako ima sporadično i toga, ali u funkcijama koje grade lik i pomiču radnju. Kristian je osoba koja ostvaruje sve što želi, iako ništa nije onako kako izgleda. Oprez koji postoji prema njemu je vrlo opravdan i progresivno raste.

Roman na mračan način istražuje osim pitanja smrti i različite aspekte stvaralaštva od kojih većina nema mnogo toga zajedničko s romantičarskim klišejima prema umjetnosti, niti glorificiranja vrlo često izrazito egocentričnih persona. Umjetnost se ovdje također stavlja u kontrast sa životom, te postaje mjesto kroz koju se istražuje beznačajnost našeg postojanja i pokušaja da zadržimo kontrolu nad životom koji se uopće ne može kontrolirati, jer je dovoljan jedan događaj, pogrešan izbor, poruka ili kriva riječ da sve strmoglavi u ponor nakon kojeg nema natrag. Nevidljivo je prisutan apstraktan pojam brzine u Školi noći. Brzine kao razvoja, od sporog mukotrpnog razvoja prosječnog fotografa, do onog koji ubrzano stvara djela. Brzina kretanja Kristiana, najprije na biciklu, a potom u avionu, kao sugestija skoka socijalnog statusa. Zatim, brzina kojom konstantno razmišlja i konstruira ideje, ali i manipulira željene ishode i narative u odnosu s ljudima s kojima dolazi u kontakt, što je osobito jezovito. Uvijek je tri koraka ispred, osim po pitanju Hansa, koji ostaje enigmatičan i nepredvidiv, te ga progoni do samog kraja. Samo čitanje romana, zbog napetosti zahtjeva brzinu (iako se vraćamo nekim mislima). Većina dijaloga je britka i brza. Brzina kao nevidljiva atmosfera, na nekoj metaforičnoj razini izrasta iz mahnitosti svakodnevice, ali i opominje na našu propadljivost.

Motive i teme Knausgård pažljivo bira i precizno razrađuje, pogotovo u slučaju Christophera Marlowa koji je otac Fausta i Shakespearea koji je otac Hamleta, stvarajući metatekstualnu igru na zavidno smislenoj i zahtjevnoj razini. Njegov odabir ne djeluje forsirano niti napadno (što je nažalost prisutno kod mnogih autora koji se koriste tom metodom), baš suprotno – stvara zaokruženost pružajući dodatni sloj djelu, baš kao i diskurs s dagerotipijom, koja odlazi u nepredvidljivom smjeru. Naslov romana je referenca na elizabetinski krug intelektualaca ateista.

Iako doživljena iskustva mijenjaju Kristianov život, ona ne mijenjaju jezgru njegova karaktera niti obrambene mehanizme, a odbijanje njegove unutarnje promijene dovodi do njegove vlastite tragedije i kraha. Autor ima poseban odnos prema glazbi, koju ovdje iskorištava na najbolji mogući način. Utkao ju je kako bi posvjedočio povijesnoj epohi, obilježio generaciju, izražavao osobnost, konflikte i pojačavao atmosferu. Kaže se: tko zna, zna. U ovom slučaju to apsolutno vrijedi. Roman je vizualno jak, nudi gotovo kinematografsko iskustvo, te posjeduje uvrnutu pustolovnu crtu.

Najveće je Knausgårdovo umijeće fiksiranja i probijanja kroz um takve osobe koja definitivno ima narcistička, a ponegdje i sociopatska obilježja, pritom je radikalan i bez ikakve milosti. Njegovo vođenje fabule cijelo vrijeme ostavlja dojam neobuzdanosti, ali je daleko od toga – čarobno je promišljena. Namjerno koristim riječ čarobno, jer moraš biti pomalo čarobnjak odnosno majstor da koncizno i promišljeno izneseš priču u maniri velikana svjetske književnosti koja vrlo snažno i upečatljivo ostaje s čitateljem. Iako se na književnoj sceni otkrio kroz autofikciju, zrelost Knausgårdove fikcije je originalna, ostavlja poželjnu ravnotežu između nedorečenosti i dorečenosti. Autor piše rijetko sinergijski i, zbilja, kao nevidljivim magnetom uvlači u svoj zamišljeni vrtlog koji spektakularno realizira.

 © Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 15. rujna 2026.