Piše: Vesna Aralica, 28. ožujka 2026.

Pavao Pavličić: Ti si ja, Lađa od vode, 2025.

Kod Pavla Pavličića, barda hrvatske proze i akademika, koji iza sebe broji više od 100 objavljenih djela, nimalo ne iznenađuje što u stvaralačkom smislu ne miruje ni u osmom desetljeću života. Obično se pojava hiperprodukcije u umjetnosti povezuje s estetskim padom, no kod Pavličića to nipošto nije slučaj. Iako se na domaćoj književnoj sceni nametnuo kao najveći pripovjedač dunavske tematike, a kasnije afirmirao i kao jedan od najistaknutijih hrvatskih fantastičara, prava je istina kako rođeni Vukovarac nikada u svojim djelima nije prestajao ujedno biti i teoretičarem književnosti. Za Pavličića je umjetnost stvaralaštvo koje se prvenstveno plaća životom, a onda je i sve ostalo što iz nje može izrasti: poigravanje perspektivama ili pak vječno istraživanje estetskih zakonitosti.

Nakon Kluba čitatelja (2022.), romana začudne fabule, i duhovito ispisane zbirke eseja Pohvala starosti, jedan od najčitanijih hrvatskih pisaca u 2025. godini javlja se i intrigantnim romanom aluzivna naslova – Ti si ja. Poigravajući se uokvirenom kompozicijom i neobičnom narativnom platformom koju obavija svojevrsni misterij, Pavličić je po tko zna koji put progovorio o svojemu rodnom gradu, ali na jedan posve neočekivan i originalan način. Ono što se zamjećuje već na prvim stranicama romana, izražena je autoreferencijalnost, ali i neviđena kreativna smionost da se o protoku vremena pripovijeda na filozofski način. Pripovjedačeva odiseja (dakako u Ich-formu) otpočinje 16. kolovoza 1965. kod stare vukovarske Ciglane. Mladome Pavlu, koji je netom trebao provesti anketu među sugrađanima, pridružuje se 70-godišnji neznanac Pajo. Od tog trenutka fakcija i fikcija idu rukom pod ruku, iluzija postaje zbiljom, a nemoguće postaje moguće: Pavličićevo pripovijedanje otvara se kao nepresušno vrelo različitih mogućnosti komunikacije na relaciji autorska svijest – pripovjedačeva svijest – čitatelj. No pred kategorijom vremena, čovjek je uvijek pomalo nesiguran. Pajino tumaranje po vlastitoj prošlosti s jedne strane, i mladićev pokušaj dohvaćanja budućnosti nalaze se u sjecištu koje ni lijepa pisana riječ nije uvijek sposobna cjelovito izraziti. Opis vukovarske pustolovine dvojca (obilazak Korza, Kazališta, Biblioteke…) pomalo podsjeća na zajednički hod Dantea i Maestra (Vergilija), prvoga grešnika „gojenca“ a drugoga mudrog seniora: „Došli smo do samoga ruba brijega, gdje je počinjala okomita strmina što se dizala nad Dunavom i nad uskim pojasom kopna na obali…“ I dok Pajo educira mladca o književnim modelima – ponajprije esencijalnoj evokaciji, alegorijskoj dimenziji i tajnovitosti, čitatelj istovremeno opaža i intertekstualne slojeve u romanu.

Likovi su u romanu ponajprije simboličke funkcije, a tek u tragovima i nekakvi karakteri. Pajin i mladićev susret s djevojkom Zorkom metaforički je zaokružena epizoda koja aluzijom priziva onaj glasoviti susret renesansnoga pjesnika Zoranića s vilom Zoricom u Planinama. Zorka se tako od mladenačke simpatije lako preoblikuje u „zoru književnog stvaralaštva“, u nesigurne, ali emotivne i autentične početke. Plovidba čamcem pak poznata je metafora za život, ali i turbulentni proces književnoga stvaralaštva: ovdje Pavličić spretno misaono ugrađuje i Marulićev završetak Judite, glasovita vergilijanskoga epa: „Trudna toga plova ovdi jidra kala / plavca moja nova: Bogu budi hvala, / ki nebesa skova i svaka ostala.“ Početci i završetci literarnoga stvaralaštva konstantno prolaze cikličke preobrazbe, a potraga za izrazom uistinu nikada ni ne prestaje. Obilazak Kazališta povod je i za razgovor o temeljnim zakonima u umjetnosti: simetriji, stilizaciji, a kako se neobični i duhoviti razgovor privodi kraju, čitatelj pokušava rekapitulirati sve one bitne postaje jedne autobiografije, zapravo solilokvija s temeljima u kući književnoga bitka. A nju nastanjuje jedan stanar, ali i mnoštvo podstanara. I taj odnos jedinke prema samoj sebi Pavličić pomalo smješta u prostore skepse i spoznajne relativnosti: „Mora li prošlost u koju putujem – a ona je, rekao sam, ujedno i moja budućnost – biti drugačijom nego što je bila?“

Oksimoronski naznačen završetak romana, tj. Pajin silazak kroz dimnjak u mrak, ujedno je priprema autorove svijesti za pisanje romana i povratak u sadašnjost, klepsidri u kojoj tek egzistira jedna audiosnimka Onoga koji će se tek odvažiti na putovanje kroz psihološko vrijeme u kojem se, poput kakve utvrde, uzdiže Vukovar-literarni grad. Romanom Ti si ja Pavao Pavličić još jednom se predstavio izvanrednim majstorom pisane riječi, umjetnikom koji spaja maštu i zavidnu količinu znanja o književnoj povijesti i književnoj teoriji, ali koji nikada ne zaboravlja ni zabaviti čitatelja osebujnim humorom i zavodljivom tajnovitošću.

Moglo bi se reći kako Pavličić, romanopisac, čitatelja drži u šaci do samoga kraja, pokrećući ga iznova na preispitivanje zaključaka stvorenih tijekom upijanja sadržaja o krhotinama sjećanja jednoga pisca: „Dižem glavu i gledam prema otvoru dimnjaka kroz koji sam ušao. Ondje je potpuna tama, premda bi se moralo vidjeti plavo nebo, ili barem nešto svjetla. Na trenutak oklijevam, a onda još jednom spuštam nogu, pa još jednom. Silazim sve niže. U mrak.“ Tko smo? Pripada li naš identitet samo sadašnjem trenutku ili ga misli što vrludaju iznova odijevaju novim spoznajama i kaleidoskopski vraćaju u prošlost, nepresušnu rijeku ponornicu svačijega života, jedno je od temeljnih pitanja ovoga pomalo egzistencijalnoga romana koji se čita u jednome dahu – ali svekolikim sabiranjem.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 28. ožujka 2026.