Piše: Vesna Aralica, 10. listopada 2025.

Julijana Matanović: Stoji ti put, Neolit – Artikulacije (Koprivnica, 2024.)

Nakon hvalevrijedna idejnoga projekta koji je u jednome zborniku objedinio priče 12 autorica pod naslovom Burza rada (2023.) i intimistički napisane zbirke priča Bit će sve dobro, mama (2023.), Julijana Matanović, književnica i sveučilišna profesorica u mirovini, u 2024. objavljuje trodijelno strukturirani roman Stoji ti put, ispripovijedan narativom pitke i sugestivne autofikcije. Kako je autorica davnih dana svoju literarnu poetiku usmjerila na ispovjedno, osobno, proživljeno, ni ovaj roman nije prošao bez dojmljiva odjeka u čitateljskim i kulturnim krugovima.

Čovjekova sudbina u obiteljskim i društvenim relacijama jedna je od najizazovnijih književnih tema od samih početaka literarna stvaralaštva – nema književnika koji nije bio okupiran njezinom sadržajnom i formalnom razradom. Jedno je sasvim sigurno: pisci koji su dovoljno dugo odgajali čitalačku publiku na vlastitu životu, ne moraju strahovati od gubitka neposrednosti u izričaju ni onda kad narativnu matricu odluče povjeriti sveznajućem pripovjedaču u trećoj osobi, a ne liku koji zastupa Ich-form kao konfesionalnu kategoriju.

Upravo je na ovome pripovjedačkome manevru Julijane Matanović izniklo stilsko majstorstvo romana Stoji ti put: ono autobiografsko, obiteljsko, iskustveno, svoje, interpolirano je u opće, univerzalno i dekodirano. S čaške sadržajna cvijeta kronološki otpadaju tri latice – tri sudbine žena imenovanih lijepim imenima, za koja bi se odmah moglo konstatirati i ono: Nomen est omen. Ritu, Agatu i Delfu (stariju i mlađu) povezuje odrastanje u patrijarhalnoj sredini (Bosna – „Preko Save“) u kojoj se ženskoj djeci očevi obraćaju riječima „sine moj“, a ženski identitet ostvaruje muževim imenom: od 18. st. traju Hasanaginice, Markovice… one koje su u sjeni i čiji se glas ne želi čuti, a imale bi o čemu divaniti. Samo im rijetki otvaraju vrata empatije osluškujući titraje njihove ranjene duše, a takvi su svjetionici u romanu tri žene koje žive od interakcije sa svojim mještankama ili onima koje dolaze izdaleka kako bi primile utješnu riječ i ojačale nadu. Kaja, Spasa i Esma nisu tek tri gatare koje poput besposlena popa i jariće krste, nego su žensko zrcalo društvene klime svojega vremena, tri obličja preživljavanja u muškome svijetu kulturološki izgrađenome na stalnu dokazivanju, dominaciji i suzbijanju emocionalnosti. Gledanje u šolju od zanimljive pripovjedne epizode izrasta u metaforu trpljiva prihvaćanja životnih križeva.

Ponuđeni recept Stoji ti put za svaku od protagonistica znači nešto drugo, ali u osnovi vrlo slično: i Rita i Agata i obje Delfe izučile su kako se nositi s gubitcima, strahovima, ženskom zavišću u obitelji, muškim izdajama i ljudskim ogovaranjem. „Svijet je jedino mjerilo“, prokletstvo je svake kasabe i najtoksičnija točka suživota od koje dolaze i mnoge preobrazbe osobnosti, podjednako zabilježene u ženskom i muškom rodu. Julijana Matanović izravnim i jezgrovitim stilom pripovijedanja čitatelja uvlači u mnoge tugom natopljene scene o kojima je nemoguće ne promišljati bez kritička stajališta. Batine koje će mala Delfa fasovati od pijana ćaće jer je naglas izbrbljala savjet dobronamjerne gazdarice Bahre, trajno će obilježiti i njezino djetinjstvo i ostatak života.

„Tuđu djecu primaš, a mene tjeraš od kuće“, pečat je rane dobi koji nije ostao na površini kože šibom nanesenim udarcima nego se nastanio duboko u srcu žene koju će kao odraslu ženu moriti strah da joj tkogod ne preotme dijete. A i njoj će stajati put uzbrdo i nizbrdo sa svim onim kovčezima punima tereta: i tetkine posesivnosti i majčina jada i muške šutnje i vlastite nespremnosti na predanost drugome…

O bolnome odvajanju djeteta od roditeljske postelje autorica progovara iskustveno, odgovorno i nadasve katarzično: „Jezičare zanimaju nastavci i oblici, ali ih ne zanima dubina, gorak sadržaj i istina. Može li itko od njih odgovoriti na pitanje može li dvoje biti jednina i ima li nešto manje od jednine. Kako bi se, uopće, zvao oblik koji jedninu razdvaja na dvoje. Roditeljska soba pokriva i dvoje i jedno“.

Ostaje, dakako, trajna zapitanost nad ulaženjem u one sobe sa spuštenim roletnama i u one s podignutima, nad skrbničkim odgojem kao sublimacijom nečije osobne frustracije, nad muškom slabošću pred sestrinom dominacijom, nad svim onim životnim situacijama u kojima će se, dijelom ili u potpunosti, prepoznati svi naraštaji. No nije autoričino književno oživljavanje čovjekova bola nikakav ustupak čitatelju, ono je i krik i poruka ohrabrenja o ravnomjernoj izmjeni životne nesreće i udijeljena Božjega blagoslova. Sva je sreća u tome prepoznati ljudske oaze povjerenja i bezuvjetne ljubavi, navrijeme stresti prašinu od teških odnosa i krenuti dalje.

„Ljubaznost i ljubav ne treba iznuđivati“, autoričina je provodna misao od početka romana, istina je to koja pobjeđuje sve manipulativne obrasce ponašanja među ljudima i neimar samopoštovanja. Podvlačenja crta nemali je broj za životna vijeka, svako donosi neko napuštanje, ali i novu mudrost, nove cipele za životni hod. Prođoše ih sve žene ovoga romana čije su egzistencije istkale čudesnu pređu zlatnika sreće i bezdane praznine iz kojih se trebalo izdići kako bi se svjetlo iznova ugledalo.

„Nema tog uglednika pred kojim bi Delfa, nakon svega, savila tijelo i licem dotaknula tlo. Nema ni tog provalnika koji bi joj mogao ukrasti dijete. A i mrak više nije gust kao što je bio u prvim danima njezina majčinstva“, znakoviti je primjer pripovjedačke tehnike kojom autorica izravno ulazi u Delfinu svijest, ali iz trećeg lica…  svijest žene s kojom, kao s najvećim intimusom, stapa cijeli jedan osjećajni svijet, prustovski oživljen iz crna soca Kajine, Spasine i Esmine šolje.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 10. listopada 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija