Piše: Vesna Aralica, 26. srpnja 2023.

Edi Matić: Vulnera urbis, vulnera orbis (Rane grada, rane svijeta) – Druga nagrada za dramsko djelo Marin Držić za 2022. godinu

Nagradom za dramsko djelo Marin Držić za 2022. godinu, Edi Matić – odnedavno i predsjednik HDP-a, a po zvanju već desetljećima kulturni djelatnik u najširem značenju te riječi, svrstao se u red plodnijih suvremenih književnika, čija djela zrcale snažan interes za aktualna društvena zbivanja.

Vulnera urbis, vulnera orbis dramski je tekst u tri čina koji umnogome podsjeća na dramoletski žanr, shodno uvođenju upečatljivih i sugestivnih dijaloga među dramskim osobama koje su gotovo izbrušene društvene pojave, tj. tipovi.

Autor, naime, priziva ratne 90-e svoga grada pod Marjanom koji će vrlo brzo, u svojoj društvenoj raslojenosti i podijeljenosti (na onaj varoški i radnički dio gdje obitava mali svit – puk koji prehranjuje obitelji trudima ostavljenima u tvorničkim halama, Škveru i na proizvodnim trakama Jugoplastike, i onaj urbani, neboderski, svojevrsni nacionalni melting pot bivše Jugoslavije u obliku obitelji vojnih lica, nekadašnjih direktora, inženjera itd.) iznjedriti lice i naličje jednog dotrajalog i neodrživog sustava.

Mudro će autor anticipirati ustoličenu stratifikaciju, gubitak povlastica u novome društvenom uređenju na pomolu, i, dakako, vučju glad za pohlepom i moći, temeljnim uzrocima ratnoga ništavila. „Nije ovo počelo s mržnjom, mržnja se samo lukavo zavukla među nas. Kao nadogradnja.“

U kaotičnu ratnu zbivanju generacijski su sukobi neizbježni – mladi se razvrstavaju ili to za njih čine njihovi očevi, što je tada bila dominantnija opcija, ili biraju stranu oko vodećega svjetonazora – što iz istinskoga pregnuća, što iz straha od progona i osude (a u temeljima bića im je kozmopolitizam koji će se, nažalost, ratnim vihorom rasplinuti, ali ne i potpuno nestati), a pripadnike starijih generacija zadesit će raznoliki scenariji – neke će sustav prožvakati u tolikoj mjeri te će poput odslužena magareta završiti šutke i u izolaciji, sa zarađenim profesionalnim oboljenjem kao popudbinom, u sobičku puničina stančića: poput Milana, kninskog Srbina, u djelu Pavlova i Pjerova oca i Rosina supruga. Milan će zaštitu od „kraja svoje ere“ pronaći u filozofiranju i strastvenom gledanju filmova, napose onih iz neorealističke faze talijanske kinematografije koja je sadržajno i idejno uzdizala malog čovjeka, pa i posrnulog pod naletima teške sudbine. Snagu društvene indoktrinacije i opčinjenosti ideologijom autor će ovdje spretno objelodaniti karakterizacijom dramskih osoba imenom.

Ne slučajno, Milan će Pasolinijevo ime utkati obojici sinova u njihova imena kao znamen, tragom one nomen est omen (i zato što je duboko vjerovao kako je moguće spojiti marksizam i ideologiju Evanđelja; Pasolini, iako ateist, uz pomoć Katoličke crkve snimit će svoje čuveno Evanđelje po Mateju, 1964.).

Vulnera urbis, vulnera orbis funkcionira i kao univerzalni antikomad iako emanira specifičan, naš genius loci. Dodirne točke s teatrom apsurda možemo pronaći svugdje i u svakoj dramskoj osobi.

Omiljeno mjesto okupljanja društvenih otpadnika, i onih koji se pokušavaju uklopiti u društveni obrazac (koji ne gleda što si već čiji si – neminovni društveni trend usklađen s ratnim vremenom), kvartovski je kafić, svojevrsna ispovjedaonica u kojoj će se dogoditi nemili događaj Pavlova samoubojstva, a prethodno i njegovo iskreno i gorko priznanje u muci duhovne posrnulosti razmetnoga sina bratu Pjeru, mladiću s invaliditetom, dobroj i senzibilnoj duši koja zaklonicu od životne tjeskobe pronalazi u terapeutskom slikanju.

Koliko god će Pjera zgroziti bratovo priznanje silovanja djevojke Olje, u koju je bio oduvijek potajice zaljubljen, a koje se dogodilo u okolnostima ugroze za vlastiti život i pod prisilom Rafe i Gabrijela – mladića u gardijskoj uniformi poput njegove, toliko će mu ugrijati i srce spoznaja da njegov brat u duši nije u potpunosti mrtav. Buntovništvo i laž doći će Pavlu na naplatu, a samog će sebe lišiti života. Jer, čemu život s mrljom koju ništa oprati ne može? Što je vitez bez kodeksa časti? Što je čovjekoljublje ako slabijeg od sebe nisi umio zaštiti u nevolji? I ako je taj netko žena, nevina žrtva ratom povampirenih Pavlovih vršnjaka Rafe i Gabrijela… Imena anđeoskih, a djela sotonski mračna, tamna kao grob. Neopisiva u ružnoći. Situacije su to u kojima se kida nebo i samo jedan korak vodi Pavla do prihvaćanja životnog apsurda.

I premda autor, bez ostatka, dramskim tekstom provlači lajtmotiv prijemčivosti ljudske na grijeh i zamamnu zloću moći kao konstante (Pavlova sklonost krađama i sitnim preprodajama opojnih sredstava), tragom one Brechtove kako čovječanstvo u miru buja kao zelje, a da je rat red, ironično rečeno, ženske će dramske osobe ipak iznijeti moralnu pobjedu preživljavanja: u liku majke Rose, umjetnice ratnoga matrijarhata (koja od šalše na pome radi jastoga), čuvarice života unutar svoje obitelji i zaštitnice gnijezda od svih ugroza, pa i ratnih i, naposljetku, u liku Olje, nevine žrtve silovanja, koju će Bog na čudesan način, s preteškim križem, uzdignuti.

Životni se krugovi rastvaraju i zatvaraju po nekim svojim zakonitostima, a umjetničke zaokruženosti događaju se uvijek pred očima onih kojima je ars božica smisla. I kao što je kršćanstvo mrtvo bez oživotvorene riječi, tako ni drama nema života bez dasaka koje život znače.

Vulnera urbis, vulnera orbis EdijaMatićasimptomatski je društveni dramolet, isuviše bitan a da ne bi bio uskoro i uprizoren.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 26. srpnja 2023.