Piše: Vesna Aralica, 18. kolovoza 2024.

Tea Tulić: Strvinari starog svijeta, Oceanmore, Zagreb, 2023.

Tea Tulić (rođ. u Rijeci 1978.) na književnoj je sceni zasjala prije 13 godina jednim od najboljih  romanesknih ostvarenja osvojivši nagradu Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina. Kosa posvuda uskoro je tada našla svoju čitalačku publiku i u Srbiji, Italiji, Makedoniji te Velikoj Britaniji. Prepoznata po osebujnom poetskom izražavanju, ni knjiga proze Maksimum jata (objavljena 2017.) nije prošla nezapaženo, a osvojenom Tportalovomknjiževnom nagradom za najbolji roman u 2023. za djelo Strvinari starog svijeta, potvrdila je status jedne od najizgrađenijih postmodernističkih spisateljica novije generacije. Proza Tee Tulić po svemu je jedinstven dio hrvatskoga književnog korpusa uopće. Po pjesničkom senzibilitetu uz bok stoji literarnom opusu Vesne Krmpotić i Irene Vrkljan, stoga je autoričinu poetiku opravdano nazvati i distinktivnom u odnosu na ostale književne tijekove u suvremenoj hrvatskoj prozi.

Strvinari starog svijeta knjiga je koja se ne ispušta iz ruku. Magija pripovijedanja Tee Tulić počiva na suptilnom povezivanju vanjskoga i unutarnjega svijeta u koje su smješteni kći i otac, žitelji obalnoga pojasa. Pisan u prvom licu, autentično razotkriva njihov odnos iz vizure kćeri koja duhom komunicira s preminulom majkom i bakom. Buga i Volga, naime, njihovi su mrtvi koji ih stalno navigaju određujući koordinate njihove svakodnevice natopljene melankolijom zbog prazne kuće. I premda je odsustvo neke razgranatije fabule jedno od temeljnih obilježja ovoga kratkog romana, čitatelj polako gradi psihološki okvir dvaju aktera koji se doimaju poput krhkih sjenki nakon ratnih zbivanja i smrti dviju najvažnijih žena u njihovu životu. Pripovijedanje kćeri o kući u kojoj žive ona i otac na granici je dnevničko-esejističkoga diskursa prožetoga lirskim pasusima – o stvarima; pokojnicama i njihovu stilu življenja; traumama i svakodnevnim borbama. Tema djetinjstva i odrastanja uz emocionalno oštećenoga oca uvjerljivo je dočarana tjelesnim manifestacijama zapretene nutrine, kako i sama autorica navodi: „S kućom u kući, moje djetinjstvo ostaje zatočeno“. I dok su očima duha spuštene trepavice, tijelo progovara „lopaticama zlopamtilicama“vrišteći od bola. Gubitak majke i supruge ledi krv u žilama, ali istovremeno i pokreće na borbu sa svakim idućim danom. Zato otac i kći često isplovljavaju na more. Idući na ribe i lignje, izlaze na more života u svojoj Kaljinki razgovarajući s mrtvima kao da su im usred života. Uz samotnjaštvo i izoliranost mnoge stranice svjedoče o kaotičnoj stvarnosti i svjesnom odabiru neprilagođenosti kao zovu divljine i neke iskonske slobode kakvu imaju supovi, ti „strvinari staroga svijeta“, bića s najmudrijim pogledom.

Fascinacija pticama savršeno se uklapa kao jedan od najistaknutijih motiva (uz more) u lirski napisanom romanu, prepunom potisnutih osjećaja, krikova duše; stoga bi ga se moglo odrediti i simbolističkim s ekspresionističkim odjekom. I kao što orlovi dugo preživljavaju i instinktom plaćaju tu cijenu žrtvom: osamljujući se na nekoj vrleti, ustežući se od slobodna letenja, dočekuju izrast novog perja i novih kandži, tako i glavni likovi dopuštaju boli da ih u potpunosti prožme kako bi s njome naučili živjeti. More ih snaži, bacajući ih u neizvjesnosti i manje oluje, ali i povija u smiraju za nagradu. Svako je njihovo prepuštanje moru i potreba za razgovorom: „More je i ljubav i strah. Dubina me plaši, ali ipak idem k njoj. Naša prošlost nadvila se nad nama kao krupni stric i pognula glavu“. Tea Tulić pripovijeda jednostavnim, ali asocijativno jakim rečenicama u kojima nerijetko priziva i eshatološke motive u oslikavanju osobne tjeskobe i doživljaja stvarnosti kao razbijenog mozaika humanosti: „Naši susjedi su kao strvinari. Poput nas, na svoje stolove polažu mrtav kruh“. Opsesija smrću i raspadanjem dominantno stvara kod čitatelja i prizvuk ghotic novela koji snažno opominje na neumitnu blizinu smrti.

Iskustvo života kao križa donosi i sasvim osobna priča kćeri kao žene, koja je samo jedan od bljeskova sjećanja u nizu, o toksičnom odnosu prepunom osuda i zamjeranja na čijoj njivi blagost i radost ne mogu izrastati. Bol rađa bol, a iz priče u priču, iz sna u san, iz snoviđenja u slutnju, okus zemlje ono je s čime će se jednoga dana morati suočiti i otac i kći. Metafora kao slika slutnje očeve smrti jedan je od najdojmljivijih iskaza u cijelom romanu: „Ispod njegova vrata primijetim crvene točkice koje izgledaju povezano kao sazviježđa. Pretvara li se on u Velikog medvjeda? Medvjedi njuše zemlju“. Fascinantna je autoričina sposobnost uključivanja Neba u ovozemaljski život: čini to neprimjetno, posve prirodno, kao da mrtvi u svakom trenutku znaju što Zemljani čine. Reminiscencije o baki Volgi popraćene su toplim perifrazama: „Ona je visinska savjetnica za nizinske probleme“,dočim su majčina trauma i smrt zaključane u ladici bola koju s mukom otvaraju i kći i otac. Ima mostova preko kojih je uvijek riskantno prelaziti u mislima, stoga je utjehu od takvih opasnih transponiranja moguće pronaći u prirodnom okruženju. Mačka Guzela ravnopravan je lik s ostalima: mekoća njezina krzna i emocionalna stabilnost natkriljuju sveopću tišinu i zamišljenost dvoje ljudi u njihovu suočavanju s osobnim ranama i izmijenjenim projekcijama budućnosti.

Strvinari starog svijeta osjetilno su prozno tkanje isprepleteno reminiscencijama i lirskim pasažima, mjestimice i ritmički intoniranima, štivo koje traži introvertirana čitatelja u potrazi za uporišnom snagom u svijetu otuđenja i egzistencijalnih kušnji. Maritimna obojenost glavne fabularne niti uz popratne animalističke značajke pretvaraju čitanje ovog romana u istinski estetski užitak koji dugo perzistira u čitateljevoj svijesti.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 18. kolovoza 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.