Piše: Vesna Aralica, 7. listopada 2026.

Ana Brnardić: Jezero, OceanMore, svibanj 2026.

Iza Ane Brnardić, afirmirane pjesnikinje u postratnome razdoblju hrvatske književnosti, pregršt je književnih nagrada unatrag 28 godina: Goran za mlade pjesnike (1998.), Nagrada grada Siska (1998.), Nagrada Slavić DHK-a (1999.) i Kvirinova nagrada (2005.). Zbirke pjesama prevedene su joj na rumunjski, švedski, slovački i francuski jezik. Lirski izričaj autorica je transponirala i u svoj romaneskni prvijenac Jezero (2025.), autofikcijski zamišljenu prozu satkanu od monološko-meditativnih sekvenci i intenzivnih osjećaja. Treba odmah reći kako je ovo Brnardićkino djelo gotovo izuzetak koji upravo potvrđuje i pravilo: riječ je o autorici koja je možda i većim lirikom u prozi negoli u poeziji. Iznimna plastičnost asocijacija, besjedovni ritam i naglašena subjektivnost u pripovijedanju, odvlače i čitateljevo opažanje Jezera prema lirskome, neposrednom i slikarski sugestivnom. Fabularna krhkost podsjeća na onu kojom obiluju moderni francuski romani druge polovice 20. st., a naglašena introspektivnost i citatnost uzdižu ga do kategorije tipična postmodernističkog djela.

Tražeći i pronalazeći čitatelja kroz formu jednostavne i britke sintakse, nipošto lišene i suptilnosti, Ana Brnardić uspješno se uhvatila u koštac s jednim od najbolnijih umjetničkih motiva – smrću bližnjega i žalovanjem kao specifičnim oblikom postojanja: „On se samo smješka, dok se mi punimo strahom kao stari jastuci. (…) Kako da tu fazu, dok je živio s nama kao limeni čovjek, opišem? Ni život ni smrt. (…) Čini mi se da je dom jednako bolestan, kao tijelo. (…) Kad je tata umro, bilo je to toliko nestvarno, čarobno, ukleto. (…) Pozvan je tata, a mi smo bili posredno zahvaćeni tim sudom i istinom koja se odvijala pred nama. (…) Korota sada ima oblik provalije. (…) S mrtvima nas povezuju ptice…“ No očeva smrt tek je okvir unutar kojeg autorski pripovjedač smješta brojne „distrakcije“: odnos s majkom, vremeplov vlastita života, oživljene reminiscencije i osjetilne podražaje na materijalni  svijet. (Zreli) čitatelj lako uranja u poznato iskustvo gubitka bližnjeg i u suočavanje s osjećajem praznine koji pak dominantno preplavljuje nutrinu pojedinca, pronalazeći neminovno i dio vlastitoga iskustva u opisanim stanjima. I baš kao što svaki čovjek u takvim trenutcima traži solidarne razgovore kako bi sam sebi lakše objasnio i neke potpuno oksimoronske pojave potvrđene u takvim stresnim razdobljima, poput „suhoga plača“ i emotivne „zaleđenosti“, umjetnički glas Ane Brnardić poseže za ljekovitom literaturom Annie Ernaux i Simon Weil kako bi u njoj pronašla odbljeske univerzalne boli i motivacijsku podlogu za ekspresiju sasvim osobne „tužaljke“, koja se vremenom pretvara u tvrđavu humanosti.

O samoj smrti, međutim, lakše pišu oni koji se s njome izravno suočavaju. Sjetimo se samo betežnoga, a kasnije slavnoga Antuna Branka Šimića i njegova gotovo amblematska doživljaja smrti kao najbolje prijateljice. I dok u jednoj svojoj pjesmi besjedi o običnu i svakodnevnu karakteru smrti (Smrt i ja), u drugoj (Smrt) zamišlja reakcije majke i oca na smrt unutar obitelji. Takvih ekspresionističkih krikova i(li) zatomljenja boli pronalazimo na mnogim stranicama Jezera, cijela satkana od lirskih fragmenata i ponekoga oteta pripovijedanja o minulim životnim događajima (rođendanskim i blagdanskim proslavama). Autorica prustovski oživljava sjećanja na rano djetinjstvo i mladost pokušavajući ih sagledati u odmakloj perspektivi – pri tome uočava i svoju nemoć jer je „…zapamćeno sačuvano u emociji, a emocija je sirova ruda“.Zbog toga često vapi za drugim zrcalima kako bi sačuvala narativnu trasu: „Vjerujem da će me sve što zapišem nekamo odvesti.“

Pripovjedna pustolovina Jezera počiva na uranjanju u dubine duša-likova, u prostore koji otkrivaju vrtloge osame, otpora, ali i snage za nove početke. Kako izraziti tugu – svoju, majčinu, osnovna je motivacijska nit pripovjedača, na trenutke logično nepouzdana i misaono dezorijentirana, što stilski odgovara predodžbi: kakav sadržaj, takva i forma. U opisima odlaska glave obitelji nema dakako ničega pretenciozna, tek zapažanja koliko je smrt pobjedonosno gluha, slijepa i nijema. Ali zato je žalost sveprisutna: „Žalost je tvrda, metalna, kockasta, pepelna, žalost je kutija spajalica, papiri, neraspakirana tinta za printer…“ U konačnici, „kad dođe vrijeme, sve možemo podnijeti“, utješna je misao koja lebdi nad životom u njegovu vječnu obnavljanju.

U Jezeru Ane Brnardić sve teče simultano: prošlost se učas nađe ruku pod ruku sa sadašnjošću, probuđene emocije snažno potiru one tvrdokorne i perzistirajuće, kronologija zbivanja potpuno je gurnuta na marginu kako bi odbljesci psihološkoga vremena došli u prvi plan. Istodobna svijest o izgradnji defabularizirane pripovjedne matrice i o lirskoj autentičnosti kao svojevrsnome putu do čitateljeva srca, čine ovo djelo privlačnim. Otvorivši dnevničkim stilom pisanja i kontemplativno polje, autorici je pošlo za rukom stvoriti romanesknu građu koja međutim ne pretendira biti dovršenom. O vječnoj čovjekovoj zagledanosti u onostranost Neba autorica svjedoči u zadnjem poglavlju, zapravo lijepo i zgusnuto ispisanoj pjesmi u prozi: „Ono što posjedujemo jest vrijeme. To je, uglavnom, sve. Vrijeme kao posjed postane bjelodano jasno, opipljivo, prevedivo na prostor, kad bližnji umre. Smrću se učvrsti naša inače razlivena predodžba o vremenu. Osjećaj da jesam blizak je dojmu vječnosti. Vječnost je romantična, metaforička, puna izlizanih tropa. Kad umre bližnji, najednom ja jesam postaje istovjetno malenoj tapiseriji koju je netko  izradio u tridesetak  slobodnih poslijepodneva i čavlićem zabio na zid. Prijeđi dlanom preko hrapave i tople teksture. To je tvoje postojanje, to je vrijeme.“

Naslovom koji asocira na upečatljivu tjelesnu senzitivnost jednako koliko i na mističnost, Jezero se izdvaja specifičnim obrascima interakcije s čitateljem, držeći u balansu intimistički, lirski glas i narativnu usredotočenost nad središnjim događajem: „Oko koje promatra nije moje. Ono nema emocije, i ničim ne pritišće srce. To oko, koje ne pripada ni apstraktnom tati ni meni ni stablu ispod kojeg stojim dok je promatram, prati mamu preko ceste: mama je jedan potez kistom.“

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 7. listopada 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija