Dubravka Lošić: Punćela, Nacionalni muzej moderne umjetnosti, dislociran u Oktogon (23. studenoga 2024. – 16. veljače 2025.; utorak – petak od 11 do 14 sati te od 15 do 19 sati, subota – nedjelja od 10 do 13 sati)

Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, 9. prosinca 2024.

U prizemlju zgrade u Oktogonu koja je dodijeljena Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti Dubravka Lošić izlaže izbor iz svog 40 godina dugog stvaralaštva. Izložbom ugledne dubrovačke slikarice Dubravke Lošić u Oktogonu otvoren je novi izložbeni prostor Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Novi prostor Nacionalnoga muzeja moderne umjetnosti koji se renovira od potresa u Vranyczanyjevoj palači na Zrinjevcu, jest prostor bivše Privredne banke u Oktogonu. Izložbu i Muzej otvorili su ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek i premijer Andrej Plenković, uz ravnatelja Muzeja i kustosa izložbe Dubravke Lošić, Branka Franceschija.

U anale Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti 2024. godina ući će kao trenutak, a izložba Dubravke Lošić kao događanje, kada je Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti konsenzusom Ministarstva kulture i medija RH, Ministarstva graditeljstva i Uprave za raspolaganje državnom imovinom, na trajno korištenje dodijeljen najmarkantniji prostor zagrebačkog Oktogona. Po nužnoj prilagodbi Oktogona njegovoj novoj, muzejskoj funkciji, Zagreb i Hrvatska dobivaju preko 2000 m² izložbenog prostora u kojem će se spojem klasicističkog dekora i prostorne dispozicije sa suvremenim standardom obnašanja muzeološke funkcije, steći svi uvjeti za priređivanje monografskih i retrospektivnih izložbi domaćih i inozemnih umjetnika, kustoskih studijskih koncepcija i fenomenoloških interpretacija muzejske zbirke. Tri etaže prostora: prizemlje, prvi kat i podrum, uz manje lateralne prostorije, omogućuju uzlet kustoskog nadahnuća kojem su granice jedino imaginacija i raspoloživ budžet.

„U sklopu ovog u naznakama predočenog programa rada, izložba Punćela Dubravke Lošić nosi posebnu simboliku. Punćela je riječ za kukuljicu dudovog svilca, po konavoskom dijalektu, a referenca je pak na sklonost ove umjetnice da prikriva ishodišni motiv kompozicije koja se, naposljetku, tijekom godina i u različitim metamorfozama poput leptira iz ličinke razvila u samodovoljnu estetsku činjenicu, sumirajući sva umjetničina umjetnička i egzistencijalna iskustva. Punćela je dakle čahura u kojoj se odvija transformacija gusjenice u leptira, proces koji u svim kulturama označava novu fazu životnog ciklusa, razvoj neočekivanih mogućnosti, širenje krila prema iznenadnoj sposobnosti letenja u nepoznatim pravcima u cilju zametanja novog života, novog sadržaja, novih misli i djela. Izložba će zahvaljujući izražajnoj snazi rada Dubravke Lošić koji se u svojim predstavljenim vidovima s lakoćom nosi s neuređenim prostorom i improviziranim uvjetima, publici otvoriti percepciju budućnosti koja se u Oktogonu tek ima dogoditi“, izjavio je Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu i kustos izložbe Punćela. Na izložbi predstavljeni su radovi iz ciklusa Tondo (2020./2022.), Kiše Pariz (2018.), Alba Albula (2019.), Lapad (2016.), Morske psine (1986.–2013.), Kalamota (1996.), Imago Anima (2012.–2013.) i Portreti (2004.–2012.). U ovom povijesno i arhitektonski posebnom prostoru prvi put izlaže i radove iz ciklusa Suton / Kosi let (2021.–2024.). „Izazovno je i uzbudljivo izložiti radove u prostoru potpuno drukčije povijesti i energije od dosadašnjih muzejskih, galerijskih i industrijskih prostora. Ove cikluse koji sadrže skriveno i zaštićeno, otvaram, možda prigodno, u bivšem trezoru. Čast mi je ovom izložbom biti dijelom početka novog doba Oktogona“, izjavila je Dubravka Lošić.

Dubravka Lošić rođena je u Dubrovniku 1964. godine. Školu primijenjenih umjetnosti završila je u Zagrebu. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1988. godine u klasi Ferdinanda Kulmera. Paralelno je studirala povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Dubrovniku kao slobodna umjetnica.

Izlaže od 1983. godine na samostalnim izložbama u Hrvatskoj: Umjetničkom paviljonu Zagreb, Muzejskom prostoru Split, Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, Galeriji narodnog sveučilišta Poreč, HDLU – Galeriji proširenih medija u Zagrebu, Modernoj galeriji Zagreb, u palači Sponza na Dubrovačkim ljetnim igrama, trima serijama izložbi Susreti u depou u vlastitom studiju, Galeriji sv. Krševana u Šibeniku i grupnim izložbama: Galeriji Collegium artisticum u Sarajevu, Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, Galeriji umjetnina Split, Multimedijalnom centru u Rovinju, Podrumima Dioklecijanove palače u Splitu, Gradskom muzeju Vukovara, Narodnom muzeju u Zadru, Gradskom muzeju Vinkovci, Muzeju grada Rijeke, Modernoj galeriji Rijeka, Gliptoteci HAZU, Galeriji Galženica u Velikoj Gorici. U inozemstvu izlaže na samostalnim i grupnim izložbama: Jeune Peinture 92, 93 Grand Palais (Pariz), Ausstellung von Künstlern aus Dubrovnik in Graz, Citypark (Graz), Paulina Rieloff Gallery – Centre for Global Cultural Expression (New York), In Movimento – 7 in movimento, Palazzo dell’Esplanade (Merano), XIX Biennale d’Alexandrie, Centre National des Arts Plastiques (Alexandria), Art Contemporain Croate, Salle des Fêtes (Mairie du VIe, Palace Saint- Sulpice (Pariz), Das meer – Zeitgenössische Kunst aus Kroatien, Deutsche Welle (Köln), Dubravka Losic – Peintre de Dubrovnik – Croatie, Château Sainte – Barbe, Ville de Fontenay-aux-Roses (Pariz), Mediterranean Challenge – Eight Croatian Artists, Cliff Gallery, Netanya (Izrael), XX Biennale d’Alexandrie, Musée des Beaux-Arts, Alexandria, 3. Pekinško Biennale međunarodne umjetnosti – BIAB, National Art Museum of China (Peking), Selection 2012, Galleria Yvonne Arte Contemporanea (Vicenza).

Uz slikarstvo, instalacije i objekte, bavi se scenografijom i kostimografijom. Njezini radovi nalaze se u brojnim javnim (Moderna galerija, Zagreb, Umjetnička galerija Dubrovnik) i privatnim (Italija, Njemačka, Španjolska, Švicarska, Indija, Čile, Francuska, Austrija, Lihtenštajn, SAD) zbirkama. Dobitnica je brojnih nagrada, među kojima: Nagrada 30. Zagrebačkog salona, nagrada Nouvel Art Francais, Pariz, i nagrada Tirena za najbolju scenografiju. O njezinom umjetničkom opusu monografiju je napisala Margarita Sveštarov Šimat, a urednica je monografije sama umjetnica. Rozariji, odnosno Ružariji (Ružičnjaci) jedan su od prepoznatljivih ciklusa njezinog opusa koji nadograđeno perpetuira još od osamdesetih godina prošloga stoljeća. Upravo je ovim radovima umjetnica postala nacionalno i međunarodno afirmirana, radovima najambicioznijima u namjeri ostvarivanja ideje totalnog umjetničkog djela i u potpunosti prilagodbe i poistovjećenja s prostorom. Istodobno je privukla kritičare i teoretičare svojim zanimljivim i u biti zabavnim balansiranjem između kiča i campa, preispitujući smisao događanja u suvremenoj umjetnosti, odnosno preispitujući odnos tzv. prave umjetnosti i kiča, odnosno campa, koji se definira kao osviješteni kič. Velika teoretičarka iz New Yorka Susan Sontag camp je definirala sintagmom „stilizirana estetika“ ili „estetizirana stilistika“ u svojemu tekstu Notes on camp. Camp, kojega je u New Yoku utemeljila umjetnica Audrey Flack, dominirao je američkom umjetnošću 80-tih i 90-tih godina prošlog stoljeća, proizašavši iz ostavštine moćnog njujorškog pop-arta iz 60-tih godina (Andy Warhol, Roy Lichtenstein, Claes Oldenburg, Jasper Jones, Robert Rauschenberg, Robert Indiana, Charles Demuth, James Rosenquist, Tom Weselman, Jim Dine, Joseph Cornell, Mel Ramos, Richard Lindner i Kanađanin Wayne Thiebaud). Komercijalni i planetarni vrhunac camp je doživio s notornim Jeffom Koonsom.

Poznate velike slike i instalacije Dubravke Lošić s od tkanine napravljenim umjetnim cvijećem, Rozarij, gusto prekrivaju zidove, prelaze na strop i osipaju se po podu. Dakako, djeluju kao camp, ali to nisu. Teoretičar umjetnosti Krešimir Purgar smjestio je Ružarije ili Rozarije, ružičnjake dakle, Dubravke Lošić u svoju teorijsku ideju o neobaroku. Radovi Dubravke Lošić su neobarokni, gusti, oblicima nabujali i hipertrofirani artefakti. Rozariji su velika djela u koja se ulazi i uranja i fizički i mentalno. U opusu Dubravke Lošić Rozarij je publici najpoznatiji i ujedno najdugovječniji ciklus. Stvara ih od 1987. godine do danas, kao kombinaciju ritualnog samopročišćavanja, meditacije i pokore. Formu svog rozarija zasnovala je na interpretaciji i multipliciranju motiva ruže kao u sebe uvijene forme, najčešće smotka tkanine ili klupka vune. Postav sadašnje izložbe nazvane Punćela, koji je zamišljen kao niz ulančanih ambijentalnih situacija, pokriva široki vremenski raspon – od samih početaka stvaralaštva ove umjetnice, sredine osamdesetih godina, sve do danas. Dubravka Lošić poznata je po svom eksperimentiranju tehnikama i slikama-objektima, svojevrsnoj sintezi slikarstva i kiparstva, koje stvara od devedesetih. Isto tako za nju je specifično da se njezin cjelokupni opus dijeli prema ciklusima. Sama je to objasnila u jednom intervjuu: „Mislim da svatko od nas ima svoj način, a ja sam uvijek radila u ciklusima i u nizovima jer sam smatrala, i još uvijek tako mislim, da se ne mogu izraziti samo kroz jedan komad, da mi treba niz, jer iz jednog komada nastaje drugi i tako se stvara ciklus koji opet ostaje nedovršen i koji se opet negdje prožima s drugim ciklusima“. Neki ciklusi Dubravke Lošić imaju neobičnu i zanimljivu priču o svom nastanku, poput Morskih psina. Riječ je o objektima koji su nastali 2013. godine zbog nedostatka prostora za izlaganje u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Čine ih radovi iz osamdesetih koji su u njima pohranjeni: viseći objekti iz ciklusa Mornaru na brodu Sv. Margareta, Noć na brodu Sv. Margareta, Portreti…, umotani u različite tkanine kao najjednostavniji način za transport. Neki od njih su, rekla je u jednom intervjuu za Jutarnji list umjetnica, nakon skoro dva desetljeća ležanja po skladištima, postali potpuno ukrućeni i podsjećali su je na morske pse. Otud i naziv.

Prvi ciklus izložen na ovoj svojevrsnoj mini-retrospektivi ciklusa nastalih u posljednja četiri desetljeća je Kalamota iz 1996. godine. To su tamne monokromne slike izvedene pigmentom i vezivom na plastificiranom papiru na platnu. Imponiraju statičnošću, dostojanstvom i gordošću.

U posebno odvojenom prostoru bivšega bankinog trezora umjetnica izlaže svoje životno bogatstvo, svoj trezor: portrete svojih najmilijih, pet ekspresivno slikanih portreta svoje djece i nećaka. Na legendama su nazivi slika, imena djece. Kako ne poznajem umjetnicu i ne znam ništa o njezinom privatnom životu, ne znam koliko ima djece i kako se zovu, kao ni nećaka. Nebitno je. Bitan je način kako ih je naslikala, u sebi svojstvenom prepoznatljivom rukopisu i kolorizmu. Na tamnoj pozadini portreti djece naslikani su naizgled ovlašnom siluetom u vrlo snažnoj ali kontroliranoj gesti, ne bi li ostavili dojam osjećaja, emocija i ljubavi prema njima, svojoj djeci.

Ciklus Imago anima nastao je u razdoblju 2012.–2013. godine. Radi se o nekoliko sliko/objekata izvedenih pigmentom, vezivom, smolom i ljepilom na pamučnim platnima i akrilom na okume-šperploči. Radi se o nizu apstraktnih slika koje podsjećaju na tzv. Slikarstvo obojanoga polja (Colour Field painting). Tamne su to slike, neke monokromne, druge gore crvene, dolje tamnoplave ili crne, iz kojih kao da iz pozadine, iz utrobe slike, izviruju nekakvi nabujali oblici ili ljudski lik, portret; Portret N, Portret B, Portret L, Portret P i Portret U.

Ciklus Kiše Pariz iz 2018. godine ostvaren je u kombinaciji akrila na pamučnom platnu, u tušu, rižinom papiru, ljepilom, plastičnom mrežom, vunenim predivom i pigmentom na okume-šperploči. Radi se o monumentalnom nizu od deset vertikalno postavljenih velikih sliko/objekata. Oni su varijacije na temu, svi izgledaju isto, ali svaki je različito realiziran. Ista im je samo dominantna crna vertikala naprijed, kao lice sliko/objekta. Različite su pozadine na kojima se nalaze, drukčije komponirano vuneno predivo (gušće ili rjeđe, duže ili kraće) i poleđina, na koje su postavljeni i vuneno predivo i crna frontalna vertikala. Variraju smeđe i crvene poleđine, a svaka posebno i u sukcesivnom kontinuiranom pravilnom i simetričnom prostornom visećem rasporedu kao cjelina, djeluju harmonično i smirujuće. Apstraktni su, simbolički, a iskazuju kao i svi drugi, umjetničinu sklonost eksperimentiranju materijalima i tehnikama, i očitom užitku u stvaralačkom procesu.

Ciklus Alba Albula bio je realiziran sljedeće, 2019. godine. Nastavak je misli o vertikalnim sliko/objektima poput ciklusa Kiše Pariz iz prethodne godine. Realizirani su i istim sredstvima i materijalima. Dakle, drugi ciklus od deset vertikalnih sliko/objekata realizirani su također kombinacijom akrila na pamučnom platnu, u tušu, rižinom papiru, ljepilom, plastičnom mrežom, vunenim predivom i pigmentom na okume-šperploči. Postavljeni su i komponirani na isti način kao deset vertikala ciklusa Kiše Pariz. Samo što su dominantne gornje frontalne vertikale obojane u žuto-oker boju. Postavljene na suprotnoj strani galerije, vode dijalog sa svojom crnom subraćom preko puta.

Ciklus Tondo nastao je u razdoblju od 2020. do 2022. godine. Kako ime ciklusa govori, niz je to kružnih formata slika poput objekata postavljenih u središnji izlagački prostor. Kružni veliki formati naslikani su uljem, akrilom, vezivom na platnu, vunenim predivom i pigmentom na drvenoj podlozi. Dominiraju prostorom i djeluju moćno.  

Jedan od posljednjih ciklusa je onaj naslovljen Suton/Kosi let nastao u razdoblju od 2021. do ove, 2024. godine. Kao i drugi radovi u drugim ciklusima, i ovaj je realiziran u kombiniranoj tehnici. Izveden je akrilom, printom na tkanini, ljepilom, pamučnim platnom, vunenim predivom i pigmentom na okume-šperploči. To je niz na zid pričvršćenih jastučića u boji cikle, a na takvoj površini zalijepljeni su različiti maleni apstraktni oblici, dakako, stilizirani cvjetovi ruže.

© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 9. prosinca 2024.