Piše: Josipa Marenić, 13. rujna 2025.

Chris Hedges: Rat je najveće zlo, Sandorf, 2023.

Iako je široj javnosti Chris Hedges odavno poznat, moju pažnju zadobio je prilikom debate o s na YouTube kanalu gdje se suprotstavio Samu Harrisu kojeg neizmjerno cijenim. Iako se u nekim stvarima ne slažem s Hedgesom, njegova stručnost, hrabar i pronicljiv novinarski rad, te intelektualni kapacitet i značaj su neporecivi. Kada sam ušla u knjižaru po samo jednu knjigu, a po običaju izašla s punim cekerom, posebno sam se razveselila djelu objavljenom u izdavačkoj kući Sandorf, Rat je najveće zlo Chrisa Hedgesa.

Ako itko ima legitimitet pisanja o takvoj temi, to je onda Chris Hedges, budući da je dvadeset godina bio ratni dopisnik u Srednjoj Americi, na Bliskom Istoku, u Africi i na Balkanu (Bosna, Kosovo). Bio je zarobljen u Bosri i u Nikaragvi, a tukle su ga i iračka i saudijska tajna policija. Dobitnik je Pulitzerove nagrade i autor petnaest knjiga, uključujući War is a force that gives us meaning, What every person should know about war, Our class: trauma and transformation in an American prison. Na hrvatski jezik, nažalost, prevedena je još samo jedna njegova knjiga: Carstvo opsjena – kraj pismenosti i početak spektakla. Dijelovi ove knjige preuzeti su iz njegovih tekstova s Thruthdiga i ScheerPosta, te brojnih razgovora i predavanja. Magistrirao je teologiju na Harvardu i predavao na sveučilištima Columbia, New York, Princeton i Toronto, a predaje i studentima koji pohađaju dopisni studij Sveučilišta Rutgers u zatvorskom sustavu države New Jersey.

Kada pročitaš ovakvu knjigu, ostaneš potresen i postane ti neizdrživo mučno. Stoga, čini se sumanutim tražiti razloge zašto je onda nekome preporučiti na čitanje ili o njoj napisati povoljan osvrt. Međutim, živimo u turbulentnom vremenu sve složenije političke situacije i još se nismo kao civilizacija opredijelili za mir, te smo većinski uljuljkani u automatizam svakodnevice ili barem ekonomskog preživljavanja unutar kapitalističkog sustava koji pogoduje carevanju indiferentnosti. Neprestano, od kada otvorimo bilo koji ekran (televizijski, kompjutera ili mobitela) u vijestima su prisutni ratni sukobi. Ako se ne tiče tebe ili tvoje zemlje, tada će to biti još jedna vijest, još jedan rat i još jedno nasilje. Uslijedit će reakcija riječima: strašno ili užasno, neki će diskutirati, a neki će se obojeni idealizmom okušati u političkom aktivizmu ili humanitarnoj pomoći i potom zaborav. I tu sve prestaje ili počinje.

Hedgesovu knjigu bi možda trebalo uvrstiti u obvezatnu lektiru srednjih škola. Kako bi se zarana poticalo promišljanje i suočavalo sa spoznajom kako smo mi ljudi sposobni za nevjerojatan raspon okrutnosti i svjesne destruktivnosti kao nijedno živo biće na planeti, jer životinje neke stvari čine iz nužde ali ne iz svjesne namjere da nanose bol ili da uzrokuju razaranja. Po tom pitanju, skromno bih se osvrnula i oslonila još na Freudova i Frommova opažanja o psihologiji ljudske destruktivnosti i pokušaje da ih se objasni. Međutim iako nam je puno toga poznato, povijest kao da se voli ponavljati i ljudi tvrdoglavo ustraju u agresiji i sukobima, a politika ima nerijetko prikrivene podle ciljeve, a ne opće dobro i napredak.

Definitivno, prednost je knjige Chrisa Hedgesa što je pisana jednostavnim govornim stilom, lišena je svake pretencioznosti i zakučastog filozofskog jezika, stoga kao takva može biti široko prijemčiva različitom profilu čitatelja i razumljiva širokoj publici, što je obzirom na tematiku prilično bitno da njezina poruka ima što veći doseg. S druge strane, Hedgesovo djelo sadržajno ne zaostaje kvalitetom argumenata i analiza, niti onime što joj prema mom mišljenju daje poseban pečat i stanovitu težinu, a to su svjedočanstva pojedinaca kojima je rat potpuno promijenio život.

Hedges kroz strukturu svog djela zavidnom spisateljskom koncentracijom obuhvaća sve sastavnice koje definiraju rat: od njegovog užasa, licemjerja, apsurda, pitanja žrtvi, o onima koji uzrokuju ratove, o ratnim zločincima, vojnicima i veteranima, leševima koji se vraćaju kući, trajno ozlijeđenima, ratnoj mašineriji, o spomenicima ratu, o djeci i siročadi, ne skriva ni vlastito iskustvo. Udara čitatelja in medias res tezom kako je rat najgore zlo i postupno razrađuje dubinski razloge kako bi nas suočio s činjenicom da nekim ljudima i grupacijama unutar legitimno izabranih vlada (bez suludih teorija zavjere) odgovara postojanje ratne mašinerije, širenje ratne propagande i uvlačenje u takozvanu instituciju rata, dok se ne dogodi rat kao događaj. Na pojedinačnom nivou Hedges sažima užas rata riječima: „Glavna lekcija u ratu glasi da kao pojedinačna bića nismo važni. Postajemo brojevi. Topovsko meso. Objekti. Život, nekoć dragocjen i svet, postaje beznačajan, žrtva na oltaru nezasitnog Boga Marsa“. Na općenitom nivou užas rata opisuje tvrdnjom: „Rat razara sve sustave koji održavaju i potiču život – obiteljski, ekonomski, kulturni, politički, ekološki i društveni. Jednom kad rat počne, nitko, čak ni oni koji su nominalno za njega nadležni, ne znaju što će se dogoditi, kako će se razvijati dok tjera vojske i narode u samoubilačku ludost. Ne postoji dobar rat. Nijedan.“

Najveći problem ove knjige proizlazi iz činjenice, kako je nikada neće pročitati niti doživjeti oni koji bi trebali, niti će se njih ikada doticati pitanje ljudske patnje i gubitaka. Takvi ljudi u ratu vide mogućnost zarade, mogućnost širenja svog utjecaja i nametanje interesa. Pacifizam postaje utopija na obje razine (individualnoj i kao mirovni pokret). Gotovo je nemoguće iskorijeniti destruktivnost iz ljudske psihe, a pacifizam nije baš praktičan, iako bi trebao biti budan san kojemu visokotehnološka civilizacija teži.

Rat je najveće zlo upozorava koliko se lako može manipulirati pojedincima koji dolaze iz socijalno ugroženih sredina. Budući vojnici su nerijetko mladi, neiskusni i nezreli ljudi unovačeni obećanjima vojske u mogućnost pružanja boljih egzistencijalnih uvjeta ili prodani uvjerenjima skrivenima pod parolama nacionalizma. Chris Hedges konkretno kritizira američku vojsku koja je u stanju imati ured u svakoj srednjoj školi znajući kakav profil ljudi treba vrbovati i što im reći; naime iz proračuna izdvajaju milijarde dolara za promociju i marketing, jer opstaju od privlačenja dobrovoljaca, nerijetko sponzoriraju masovne sportske događaje i prilikom baseball utakmica nije neobično što se vrte afirmativni spotovi tijekom reklama kao pozivi za novačenje. Sva svjedočenja vojnika se podudaraju, bez obzira u kojem su ratu bili (u Vijetnamu, Iraku, Afganistanu), kako se nikada ne bi upustili u takvo nešto da su doista znali što je rat. Odlazak na vojnu obuku impresivno približava svjedočanstvo Spensera Raponea koji je isprva završio padobransku školu i postao vojnim rendžerom, bio je na ratištu u Afganistanu, a spletom okolnosti susreo se s pričom i dokumentarcem o Patu Tillmanu koji je poginuo u „prijateljskoj vatri“ i pokušaju da se zataška od vojnog vrha kako je zapravo poginuo. Zbog toga je doživio šok i nije želio dopustiti vojsci da ga dehumanizira.

Želio je naivno promijeniti stvari iznutra i postati časnikom, stoga je završio i diplomirao povijest na West Pointu. Danas otvoreno priča o vojnoj kulturi, o samoubojstvima koji su unutar vojske izrazito opipljiva stvarnost, o postojanju hazinga i emotivnog zlostavljanja te rasnim pitanjima. Povezano s riječima Chrisa Hedgesa kako je vojnikova priča stara kao i rat i da je nažalost uvijek ista iz naraštaja u naraštaj, Raponeovo svjedočanstvo mi se izdvaja od drugih vojnika zato što prije nego što je progovorio, ne samo da je svašta proživio nego je kod njega bila konstantno prisutna borba otpora i promišljanja i stoga nosi težinu kada kaže sljedeće: „Javnost ne razumije koliko je nazadna i toksična vojna kultura“. Nastavlja Rapone: „Inherentna svrha vojske je zlostavljanje i ponižavanje drugih ljudi. Ona je osmišljena kao sredstvo uništenja. Ona je temelj sustava. Bez nje bi se sustav srušio. Ne možete promijeniti vojsku u humanitarnu snagu, čak ni ako je upotrebljavate u humanitarne svrhe…“

U knjizi Hedges donosi osobito tešku sudbinu Tomasa Younga koji je s redateljicom Ellen Spiro snimio dokumentarac Tijelo rata gdje istupa kao veteran i paraplegičar. Bolna je i priča Carlosa Arrendonda, oca koji je nakon sinove smrti na bojištu postao otvoreni aktivist i protivnik rata. Ako imaju sreću i prežive, vojnici koji se vrate kući postaju veterani i od njih se očekuje točno određeno ponašanje. Ako ono izostaje tada su problem, a vlada im čak može uskratiti pravo i na lijekove protiv bolova pred smrt pod izlikom da su postali ovisni o njima, kao što se to dogodilo u slučaju Tomasa Younga. Veterani trebaju šutjeti. Od vojnika se očekuje da uvijek nastavi dalje i da se isključi i distancira, čak i onda kada je pokraj njega raznesen njegov prijatelj. Najgore što se čovjeku događa pri povratku s bojišnice što ne može isključiti samo tako gumb za distanciranje koji mu je u ratu omogućavao preživljavanje, izmijenjen je različitom vrstom trauma i proživljenog. Oni se ne mogu samo tako povezivati s bližnjima kada se napokon jednom iz rata vrate. Prema istraživanju, 98% ljudi u vojsci postanu psihološki obilježeni, dok onih preostalih 2% ili već imaju nepovoljne psihičke strukture ličnosti (sadizam, narcizam i slično), pa iz rata izađu neoštećeni.

Hedges posebnu pažnju pridaje ratnim zločincima za koje tvrdi slijedeće : „Ono što me najviše uznemiruje nije demonizirana, jednostavna karikatura masovnog ubojice. Najviše me uznemiruje ljudsko biće.“ Što pod time misli? Možemo se vratiti u prošlost Drugog svjetskog rata, na zabilježene fotografije u kojima je nacistički vrh objektivom zabilježen kako vodi normalan život, pa su zapovjednik Auschwitza, Rudolf Höss i dr. Josef Mengele fotografirani kako veselo pjevaju na drvenom mostu u Solahütteru, SS-ovskom odmaralištu svega trideset kilometara udaljenom od plinskih komora, milijuna onih koji su tamo stradali i patili u nezamislivim mukama. A ne moramo ići ni daleko u prošlost. Joshua Oppenheimer, hvaljeni redatelj, osam godina je snimao dokumentarac Čin smaknuća. U njemu je istraživao složenu psihologiju masovnih ubojica na primjeru Indonezije. Indonezijska vojska je 1965., uz potporu Sjedinjenih Država, pokrenula vojnu operaciju kojoj je službeno bio cilj istrebljenje članova i simpatizera komunističke stranke u toj zemlji, a to su provodili gangsterski odredi smrti i paravojne bande. Genocidnom ludilu pridružila se i Mladež Pancasile. Nekadašnjim ubojicama indonezijskog rata protiv komunizma kliču kao spasiocima zemlje. Oppenheimer je uspio nagovoriti u krajnje uvjerljivom filmskom postupku ubojice da ponovo odglume neka od svojih masovnih ubojstava. Također začudno vješto dočarava sposobnost da se počini masovno ubojstvo, moralnu podijeljenost, jer oni sebe nastavljaju smatrati moralnim bićima, nastavljaju živjeti kao šarmantni ljudi, očevi, ljubavnici, prijatelji. U zaustavljanju na toj činjenici Hedges dotiče horor ljudske prirode. Životinja ubija jer mora, da bi se nahranila. A na koje sve načine ubija čovjek?

Iako knjiga sadrži mnogo interesantnih mjesta koji zaslužuju čitateljevu pažnju i donosi brojne informacije, izdvojila bih momente u kojima Hedges beskompromisno kritizira spomenike rata i sve što afirmira ili veliča rat na bilo koji način: od filmova do spomenika i memorijalnih centara koji strše na pokošenoj travi i nemaju ništa zajedničko sa stvarnošću rata koji je pun smrada, kaosa neizvjesnog vremena, leševa, jauka, vriske koja je ista na svim jezicima – sve to Hedges dokumentira i tvrdi kako bi pravi spomenik ratu bio i previše subverzivan. Osobito je mučno kada posvećuje pažnju djeci u ratu. Bilo da su to klinci u Iraku, djeca koja žive u šizofrenoj realnosti gdje kamenjem gađaju američke vojnike, a ovima je naređeno da im jedan dan dijele slatkiše a drugi dan da pucaju po njima. U ratu ništa nije normalno i sve se iskrivi. Ne postoji ni ono humano što se uzima zdravo za gotovo. O tome piše Chris Hedges.

Chris Hedges ne piše iz kršćanske perspektive niti nameće nešto iz religijske sfere, što je pravo čudo za jednog kršćanina. On ovdje govori iz univerzalnog iskustva i pozicije novinara koji je i sam prisiljen živjeti s traumama i duhovima rata. On istupa kao čovjek koji je radio za New York Times i kada se kao intelektualac, šef odijela za Bliski istok, koji govori arapski i razumije situaciju tog prostora, ne na temelju subjektivnog nego objektivnog mišljenja usudio suprotstaviti ideji američkog napada na Irak, u New York Timesu zaradio je ukor prije otkaza. Nisu ga javno niti komentirali. Niti napadali. Nego su ga ignorirali. Svi redom. Počevši od njegovih kolega novinara. Vrijeme će pokazati da je bio u pravu. Ali nebitno je to pred užasom rata i tugom izgubljenih života.

Najteže za probaviti, s čime nas autor suočava, jest licemjerje koje proizvodi rat. Potreba za masom i kolektivnim pripadanjem kreira uvrnutu realnost, zbiva se negiranje pojedinca i gaženje bilo kakvog oprečnog mišljenja. Individualnost je bezvrijedna. Hedges opaža uznemirujuću podjelu u shvaćanju ratnih žrtava: „Dostojne žrtve omogućavaju građanima da doživljavaju sebe kao suosjećajne, milosrdne i prave. Dostojne žrtve učinkovito su sredstvo za demoniziranje agresora…. Mi smo dobri. Oni su zli. Dostojne žrtve ne služe samo izražavanju pravedničkog bijesa, nego i pothranjivanju osjećaja vlastite vrijednosti i otrovnog nacionalizma.“ Ističe kako je problem što se u ratu samo dostojne žrtve prikazuju kao ljudi, dok nedostojne žrtve, ne. Iz čega proizlazi zaključak kako nisu svi životi jednako važni i neizgovoreno lebdi pitanje svakoj normalnoj osobi koje se pojavljuje između redaka Hedgesovih promišljanja kako nitko nema to pravo, kako ne postoji nitko tko bi mogao proglasiti kako je jedan život značajniji od drugoga. Mislim, postojao je Hitler, to svi znamo, postojali su još mnogi kroz povijest poput njega, nažalost i znamo gdje je to dovelo.

Nehotično, Chris Hedges ostavio je literarni spomenik ratu i u njemu je uspio zadržati njegov potpuni bezuman horor. Možda je pacifizam na globalnoj razini neodrživ, ali svaka individua je pozvana da ga utjelovljuje koliko je to moguće. Svijest se mijenja, kao i stvarnost nikada velikim koracima nego mikroskopskim pomacima. Njegova knjiga bilježi, ostaje na tom tragu i zbog toga ima značaj. Ovo djelo ne pati od nekih romantičarskih ili aktivističkih zabluda, ono naprosto pokušava prenijeti situaciju stvari koja je posljedica promišljanja čovjeka koji je previše vremena proveo na prvim crtama i zna o čemu govori kada kaže da je rat odvratan. S obzirom na situaciju u Ukrajini, s obzirom na sve što se događa trenutačno na planu vanjske politike, mislim kako je ovakav literarni apel izuzetno vrijedan i pohvalno je što ga se jedna izdavačka kuća usudila objaviti i ponuditi misaonu trpezu kojoj ćeš se vraćati i još je dugo probavljati. Ne završava u naivnom tonu svoju knjigu, doduše priznaje nemogućnost naivnosti, jer je svjedok ultimativnom zlu, ali poziva na otpor koji proizlazi iz bitke za čovječnost.

Nije mala stvar kritizirati vladu svoje zemlje, potrebno je puno petlje ukazati objektivno na određene činjenice i krive politike. Zanimljivo je vidjeti izloženo i dokazano na jednom mjestu između klapni knjige. Njezina građa pogađa emotivno prava mjesta i legitimno analizira povijesne događaje o kojima se trebalo pisati.

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 13. rujna 2025.