Prostor žene, prostor ljubavi

Piše: Josipa Marenić, 22. prosinca 2025.

Oksana Vasjakina: Rana (Рана), prijevod Danijela Lugarić Vukas, Edicije Božičević, 2025.

Tijekom čitanja Rane susrela sam se s tekstom kao čitateljica koja nije bila upućena u mekotu koja se skriva iza korica. Bila sam krajnje nepripremljena za ono što je uslijedilo. Prozni zapis kojeg odbijam formulirati kao roman, iako to jest, ima veću vrijednost i zaslužuje pažnju zbog elementa, podžanrova i stila koji sačinjavaju ovaj prozni zapis. O čemu je riječ zapravo, bit će više u nastavku osvrta, ali prije svega mislim da bi trebalo predstaviti autoricu koja je širem hrvatskom čitateljskom krugu zacijelo nepoznata.

Oksana Yuryevna Vasyakina rođena je 1989. u gradu Ust-Ilimsku, oblasti Irkutsk, u radničkoj obitelji. 2016. diplomirala je na Maxim Gorky Literature Institute. Ruska je autorica, kustosica i aktivistica. Njezin izričaj prvotno je vezan uz poeziju. Sudjelovala je na brojnim pjesničkim festivalima i slamovima u Novosibirsku, Permu, Vladimiru i Moskvi. Pjesme su joj često objavljivane u različitim časopisima, uključujući Vozduch, Colta.ru i Snob. 2019. primila je prestižni Lyceum Pushkin Prize za svoj poetski ciklus Kada smo živjeli u Sibiru. Zapažene su joj zbirke poezije: Women’s Prose (Chick lit), Wind of rage (Wind of Fury) – ovisno o različitim prijevodima). Još tijekom pisanja poezije počela je također s feminističkim aktivističkim djelovanjem. Zasad je napisala dva romana: Rana (uvršten na popis za nominaciju za Big Book Award) i Steppe (koji progovara o njezinom ocu, vozaču kamiona koji je umro od AIDS-a). Posljednji nije preveden još kod nas, međutim Rane su zahvaljujući Danijeli Lugarić Vukas u izdanju Edicija Božićević dostupne na hrvatskom jeziku.

Prije nekog vremena jedna poznanica mi se s nelagodom obratila kako ima prijateljicu kojoj majka umire od raka i koja prolazi kroz teško razdoblje, te kako bi joj za rođendan htjela pokloniti knjigu. Nije mi bilo jasno kako se ja uklapam u cijelu priču, dok me nije zapitala mogu li joj što preporučiti na tu temu kako bi se ona bolje nosila sa svojom situacijom. Nikada nisam preporučivala ikome knjige na taj način niti književnost doživljavam kao sveti gral koji bi nam pomogao i ponudio instant rješenja za traumatsko iskustvo, pa sam tako ostala zbunjena i nju uskratila nekog suvislog odgovora, međutim progonilo me što joj nisam pomogla. Tada još nisam pročitala knjigu Rana, niti me se tema raka osobno doticala na bilo koji način. Nemoguće se baviti književnošću na bilo koji način i ne doticati se pitanja ljubavi i smrti.

Radnja Rane je prilično jednostavna, kao što će nas tijekom čitanja autorica upozoriti. Može se svesti na par činjenica i zaplet koji nije stvarni zaplet, jer sve informacije kao čitatelj posjedujemo na početku. Glavnoj junakinji, pjesnikinji koja je lezbijka, umire majka od raka i ona poduzima sve što treba kako bi se pobrinula za posljednji ispraćaj i majčin sprovod, što uključuje organiziranje svih banalnih stvari: od kreiranja događaja na Facebooku, kontaktiranja obitelji i prijatelja, davanja haljine na šivanje u kojoj će joj majka biti pokopana, odlaska po urnu, kupovanja torbe za avion, let i presjedanja od Moskve preko Sibira do malog mjesta u kojem će se majčina urna položiti u zemlju. Radnja ne slijedi linearnu kronologiju i sve to nije važno za roman koji usprkos poznatoj faktografiji, jamčim, nećete ispuštati iz ruku i zaintrigirat će vas način kako će ga Oksana Vasjakina završiti. Iako znate sve, otkrit ćete da zapravo ne znate ništa, te kako najčešće nije niti bitno znati sve.

Snažnim i emotivnim narativom autorica nas vodi od početka do kraja, šireći građu romana u koncentričnim krugovima. Pričajući o smrti i gubitku majke, ona pripovijeda priču o svome životu i različitim vrstama borbe koje su je oblikovale: seksualni identitet, mentalno zdravlje, siromaštvo, poezija i pisanje, odnos prema tijelu. U epicentru svega stoji njezin odnos prema majci. Vrijednost Rana kao proznog zapisa počiva u tome što se u njemu ukrštava intimni ton dnevnika ili pisma s pomalo esejističkim tendencijama i nikako se ne može zaobići poezija od koje Vasjakina ne može pobjeći niti kada bi to željela, jer joj je zašivena zajedno s pupkom i duboko je u njezinom DNA.

„Žena i prostor su nerazdvojni. Kada žena umre, prostor se ruši i umire kao istrgnuti cvijet. Prisutnost žene, makar i mrtve, ispunjava prostor smislom i tijelom.“

Čitajući Ranu morala sam se diviti realno mladoj autorici na zadržavanju koncentracije. Možda će netko odabrane simbole i metafore kod nje kritizirati, ali one ne služe samo kao uporišne točke zbog mogućnosti univerzalnog značenja (cvijeće, haljina, tkanje i slično) nego zbog toga što prate metatekstualnu igru i započinju suvremenu komunikaciju, te odgonetavanje i uspostavu novih značenja i odnosa. Jezikom barata direktno i ostavlja puno mudrosti neizrečene, ali uvijek zadržava poetičnost i ritmičnost.

„Ne želim pisati o ljubavi kao o svemiru jebanja. Nego kao o prostoru sobe u kojoj pogledi koji se susreću u sumrak rađaju toplinu i putovanje. Želim pogledati preko trbuha, u oči one koje volim.“

Prolazeći kroz tekst, nerijetko je bilo potrebno uzimati stanke. Ne volim uspoređivati, ali po moćnom senzibilitetu koji izbija dah i vrlo često dovodi do ruba suza, pomalo su me podsjetile na Pismo nerođenom djetetu Oriane Fallaci ili na Pismo nepoznate žene Stefana Zweiga, makar je Vasjakina kudikamo drugačija, svoja i povezana s vremenom u kojem stvara.

Bih li prijateljici preporučila ovu knjigu, jer nudi odgovore za teške situacije i brojna pitanja s kojima smo suočeni prilikom gubitka roditelja? Knjigu bih preporučila zato jer nudi misaono putovanje, ali ne nudi odgovore kako da se svatko od nas pojedinačno nosi s konačnošću smrti. Rana je nenametljivi iskaz i nježno svjedočanstvo. Prilikom smrti bližnje osobe, pojedinac je prisiljen odraditi sve vezano uz posljednje ispraćaje, sve što je antropološki utemeljeno i ono što bližnji od nas očekuju i traže. Usprkos svim iskustvima, nitko nam ne može pomoći da apsorbiramo činjenicu smrti, usprkos svemu što nam je poznato – zadnjem tretmanu pokojnika, procesu umiranja i slično. U prirodi života je da se opire smrti.

Ponekad je biti pjesnik u istoj mjeri sreća, blagoslov i prokletstvo. Autorica svoj gubitak mora odraditi i procesuirati jedino kako je to njoj prihvatljivo i kako to zna preoblikujući usput sjećanja, doživljaje i iskustva. Razmišljajući o majci – ženi, razmišlja i o svojoj seksualnosti i tjelesnosti na ranjiv i razotkrivajući način, te propituje na koji je način moguće ostvariti svoju ženskost.

Spomenula sam ranije da pišući o smrti Oksana Vasjakina piše o životu i ljubavi, ali i važnosti iscjeljenja kako bi mogli doprijeti najprije do sebe, a potom do onog drugog. Često krivo tumačimo ljude u našoj neposrednoj blizini, još češće neizlječivo bolujemo od predrasuda – zbog toga su knjige poput Rane važne. Možda su velikim izdavačima takve knjige premalene, a autorica – iako priznata, nije dovoljno poznata da bi se pronašla na top-listama literarnih ljestvica. Osobno obožavam naletjeti na ovakve pomaknute knjige koje se zadrže poput okusa dobro ispečenog kruha i nakon što ih blaguješ ostavljaju ti težinu, ljepotu i začudnost od žitkosti kojom su izgrađene. Stoga bi mi bilo drago kad bi ova knjiga pronašla svoj put do što šire recepcije i prostora.