Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 29. travnja 2026.

Petra Farac: analitički osvrt na opus akademske slikarice Petre Farac koja kroz preciznost crteža i bogatstvo kolorita redefinira suvremeni realizam kao prostor apsolutne slobode, 2. dio

Ljudski portreti Petre Farac, često prožeti sakralnim elementima ili igrom svjetla na puti (inkarnat), nose u sebi mirnoću i dostojanstvo. Ljudski likovi nose težinu i prisutnost. Petra koristi klasične metode gradnje inkarnata, ali ih osvježava modernim senzibilitetom. Oči njezinih portretiranih likova su žarišne točke; one su precizno iscrtane, gotovo hiperrealistične, dok se ostatak lica često otvara prema slobodnijem, lazurnijem tretmanu. Kako je kao mlada plesala i voli glazbu, lijepo pjeva i zna mnoge pjesme, inozemne i domaće, ljubavne i emotivne, tako je i portretirala nekoliko svojih omiljenih pjevača: Elvisa Presleya i Olivera Dragojevića, a kao tinejdžerica upoznala je Petra Grašu, nacrtala mu portret i poklonila mu. Uvijek i u portretima, kao i u svim svojim slikama, slika realistički, ali upravo onaj moment koji psihološki i smisleno definira bît lika popularnih i njoj dragih pjevača i muzičara. Tu su i rani portreti Marylin Monroe, a mislim i Ume Thurman, lica naslikanoga s nekoliko čistih boja, crvene mrlje preko nosa te plavom i žutom na čelu, a omaž jakim ženama i svojevrsnim uzorima ženstva, ženskosti i ženstvenosti s obzirom na njihove živote i dostignuća zaokružuje izvrsnim portretom Fride Kahlo, već mitske meksičke slikarice, koja je doživjela također poput Petre Farac, teške tragedije i ostala cijeli život polomljena i tjelesno, a i psihički i emotivno, s obzirom da ju je suprug, slavni meksički slikar Diego Rivera neprestano varao, uključujući i s njenom vlastitom sestrom.

Svoju potištenost, tjeskobu i tugu Petra Farac izrazila je na izvanrednom autoportretu koji je zapravo alegorija tuge – a neka mi bude dopušteno primijetiti da je osim duševne, osjećajne i emotivne ljepote, te mentalnoga i snažnog karaktera i naravi jedne jake žene, horoskopske lavice, Petra Farac i fizički vrlo lijepa žena, gorda, uzvišena i dostojanstvena – slika samo desnu polovicu lica i lijepo plavo oko. Zlaćana kosa uokviruje lice, oko je otvoreno, gleda negdje pred sebe, prekriveno je plavom maskarom, a iz njega cure preko lica obojane suze, plava i ružičasta. Donju zonu zatvaraju lijepa, senzualna, crvena usta. Način kako je koncipirala i komponirala ovu divnu sliku je izuzetan. Izražen je plasticitet volumena lica, centriranoga u središte formata te vrlo sugestivno i strukturalno-koloristički naslikanoga, s izbačajem u istaknuti prvi plan lica koje se odmah hvata za promatračevu percepciju.

Ali njezin umjetnički fokus nadrasta portret i širi se na sferu dizajna i industrijske estetike. U serijama Onassis–Lauda i Lakše od zraka, letjelice i putnički brodovi postaju polja za istraživanje odnosa boja i stroge geometrije prostora. Svaka kompozicija je studija aerodinamike, gdje dizajn logotipa kombinira s dubokom simbolikom ljudskog postignuća. Cilj joj je materijalnu težinu stroja transformirati u čistu formu koja, kroz precizne prostorne odnose, postaje vizualno laka i bezvremenska. Njezin umjetnički rad duboko je ukorijenjen u identitet i povijest, što najbolje ilustriraju dva projekta od velikog javnog značaja. 

U potpuno drugačijem ključu njezin je portret Cvijete Zuzorić u dubrovačkom Love Stories Museumu, a donosi suvremenu interpretaciju legendarne dubrovačke pjesnikinje i ljepotice iz 16. stoljeća. Prikazana kao „cvijet u drači“, ona utjelovljuje spoj krhkosti i snage. Nema baš u povijesti umjetnosti portreta Cvijete Zuzorić – jedan je velikoga Vlaha Bukovca, rodom iz Cavtata, po mojemu mišljenju najvećega hrvatskog slikara svih vremena, o kojemu su nenadmašne monografije napisali Vera Kružić Uchytil i u novije vrijeme, nedavno, Igor Zidić. Petra Farac je slika kako je ona zamišlja: u lijepoj dugoj i skladnoj crvenoj haljini kako izvrsno centrirana u kompoziciji, sjedi na zidiću vrta. Love Stories Museum (Muzej Ljubavnih Priča) privatni je muzej koji su osnovala dvojica poduzetnika u središtu staroga Grada, a za koji je kompletni vizualni identitet osmislila, naslikala i dizajnirala Petra Farac: od plakata do reklamnog flajera, od slike ljubavnoga para kao crnih silueta postavljenih čak na autobuse gradskog prijevoza do slika u muzeju. Uz Cvijetu Zuzorić, tu je i slika koja vizualizira ljubav koja je buknula između mlade dubrovačke plemkinje i francuskog vojnika, a koja je skandalizirala ondašnji Dubrovnik. Francuzi su bili neprijatelji, osvajači koji su dekretom guvernera Ilirskih provincija za Napoleona Bonapartea, maršala Augustea Marmonta ukinuli višestoljetnu slobodu Dubrovačke Republike 1808. godine. Ivo Vojnović u svojoj slavnoj Dubrovačkoj trilogiji opisuje to stanje, i dolaskom francuskih okupatora djelo završava rečenicom: „Homo spat“. Petra Farac zamišlja i slika trenutak kada se mlada i lijepa dubrovačka plemkinja zagledala i na prvi pogled zaljubila u zgodnog Francuza pored Onofrijeve česme u središtu Dubrovnika. Ovi radovi potvrđuju njezin interes za suvremeni portret i duboku simboliku, gdje svaki motiv – bio on povijesni ili memorijalni, dobiva svoj autentični vizualni jezik koji komunicira s emocijama i nasljeđem.

Interakcija i poruka: slikarstvo kao otvoreni dijalog

Dubrovački je policajac Denis Pavela inicijator i organizator dodjele nagrada djeci iz cijele Hrvatske koja su napravila neko dobro djelo. Nagrada se dodjeljuje u hotelu Imperial svake godine posljednjih pet godina na Međunarodni dan djeteta, a sve to komemorirajući 402 poginule djece – od beba do tinejdžera, u Domovinskom ratu, od toga 16 u Dubrovniku za vrijeme srbočetničkog i crnogorskog bombardiranja i napada na Grad. Sliku kao nagradu Pavela je naručio najboljoj dubrovačkoj slikarici Petri Farac, jedinoj koja je u stanju naslikati takvu sliku. I doista, plačući dok je gledala dokumentarni film koji prikazuje bombardiranje i uništavanje utvrde Imperijal na vrhu brda povrh Dubrovnika te u kojemu gledamo lica s fotografija, nabrajanje imena i godina djece poginulih nevinih i nedužnih na početku života pod zvjerskim bombardiranjem, tužna i nadahnuta, emotivna i osjećajna Petra Farac naslikala je jako lijepu sliku. Podijelila je kompoziciju na nebesku i zemaljsku sferu, kako su to činili veliki slikari renesanse i manirizma, na primjer Raffaelle Sanzio, Giovanni Bellini, Leonardo da Vinci ili El Greco. Gore, ispod velike svijetloplave plohe neba, tvrđava Imperijal slikana je okerastim i smeđim tonovima, a dolje pejzaž, brdo, slikano okerom, svijetlosmeđim, tamnosmeđim i zelenkastim tonovima. Na nebu su ploveći bijeli oblaci, a u njima anđeoske glavice, glavice nevino poginule malene dječice.

Slika se svake godine skenira, uokviruje i dijeli djeci iz Hrvatske koja su preporučena zbog svojega dobrog djela. Dizajnirajući vizualni identitet državnog priznanja Imperial, umjetnica je stvorila rad koji funkcionira na više razina: kao povijesni dokument, kao umjetničko djelo i kao moralni kompas. Preciznim balansiranjem između prikaza razaranja (zapaljeni hotel) i nade (anđeli), ona je uspjela stvoriti univerzalni simbol koji djeca, dobitnici nagrade, prepoznaju kao dragocjenu vrijednost. Njezina sposobnost da kompleksne povijesne narative sažme u jasnu i snažnu vizualnu formu svrstava je među vodeće autore koji aktivno sudjeluju u oblikovanju kulture sjećanja, istovremeno nagrađujući humanost današnjih generacija.

Petra slika teme i motive  koji je inspiriraju iz nečega što je pročitala, glazbe koju je slušala ili filma koji je gledala, a veliki je i filmofil i znalac o filmu, potpuno slobodno istražujući kolorističke odnose unutar crtačke konstrukcije oblika. Papagaj je za to odličan primjer. Na crnoj monokromnoj površini slika papagaja s leđa u tri primarne, osnovne boje: plavoj, žutoj i crvenoj, a perje se čini živim, kao i glava i pogled papagaja blago okrenuta prema promatraču.   

Posljednje slike koje je naslikala potvrđuju njezin upravo nevjerojatan senzibilitet, osjetljivost, osjećajnost i emotivnost. Naslikala je Slijepog Kupidona, anđelčića trakom zavezanih očiju. Kako je slijepi Kupidon mitološko-alegorijsko biće koje simbolizira ludu zaljubljenost i potpunu ljubav (ljubav je slijepa!), samo je za pretpostaviti da se njegovom slikom Petra – razočarana krivim odabirom partnera, uvijek sama, pita: što je ljubav, je li moguća prava ljubav, ako jest koliko ona traje, je li moguća beskrajna, neizmjerna i vječna ljubav, ili je ona samo iluzija, je li bezuvjetna ljubav moguća – ne prema djeci i roditeljima, jer to jest bezuvjetna ljubav – nego ljubav prema muškarcu, ili muškarca prema ženi. Snagu, volju, želju za životom, ali i utjehu i nadu, nalazi u dubokoj vjeri.  25. ožujka 2026. naslikala je Navještenje/Blagovijesti, točno na dan kada se po Bibliji dogodilo, jer za točno devet mjeseci, 25. prosinca je Božić, odnosno Sveta Marija Djevica rodila je Isusa. Arkanđeo Gabriel spušta se odozgora desno, sav okupan blještavom božanskom svjetlošću, monumentalnih krila slikanih u žutoj, zlatnoj, narančastoj i crvenoj i s, poput gotičke, punom aureolom oko glave naslikane žarećim bojama. Ona, Marija, lijevo dolje iznenađeno ga gleda. On joj govori: „Zdravo Marijo milosti puna, Gospodin s Tobom. Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, sin Gospodinov kojem ćeš nadjenuti ime Isus!“ Ona kaže: „Ali kako? Muža nemam?“. Tada još nije bila zaručena za Josipa. Arkanđeo joj blago odgovori: „Duh Sveti spustit će se na te i oploditi te. Rodit ćeš sina Svevišnjemu Gospodinu Bogu!“ Marija kaže: „Službenica sam Gospodinova“ i u tom trenutku začne. To je Angelus, „službenica sam Gospodinova“ i moli se u podne i navečer u šest sati, „Zdravo Marijo, službenice Gospodinova“.

Ovu posljednju sliku koju je naslikala objavila je na društvenim mrežama: Facebooku, Instagramu i TikToku – jer Petra više ne izlaže, slika za sebe i svoju dušu, u slikama rasprostire svoju dušu i golemo srce, uvijek je izražavajući u svojoj velikoj vjeri, molitvama i posvećujući se svojoj samoći i unutarnjem duhovnom svijetu. Nešto ranije naslikala je predivnog arkanđela Gabriela. Iz tekstova i intervjua u Jutarnjem listu u nekoliko navrata prije nekoliko i koju godinu, saznajemo da joj se sinovi, šesnaestogodišnji blizanci zovu Gabriel i Daniel – prvi arkanđeo, drugi starozavjetni prorok koji je živio u pećini s pripitomljenim lavovima. No, njezin arkanđeo Gabriel nije portret istoimenog sina, nego prelijepa glava i lice slikano iz profila, eterične, duhovne pojave, slikan tako nježno srebrnom bojom oklopa, smeđim licem i dugom kosom i bijelim krilima na svijetloplavoj podlozi neba, odakle dolazi i kao božji glasnik javlja se ljudima donoseći poruke. Cijela je umjetnost Petre Farac poruka. Njezino vrhunsko slikarstvo prepuno vrlina, bez ijedne mane, cijelo je posvećeno Ljepoti, Dobroti i Istini. Ima vrlo razvijenu percepciju za lijepo, veliki je estet, kao i etik, jer osim estetike, u njezinom radovima caruje i etika, i prije svega, traganje za istinom. Svojom istinom.

Posebnost njezina rada je i u detaljima koje često voli izdvojiti – fokusiranjem na djelić cjeline, ona uči promatrača kako ponovno gledati svijet oko sebe. Ono što Petrin rukopis čini jedinstvenim na suvremenoj sceni jest upravo njezina fascinacija. Radovi su joj često vizualne studije materijalnosti. Promatrajući detalje njezinih slika, vidimo kako ona kistom oponaša prirodu materije – hrapavost starog kamena, sjaj zjenice ili mekoću tkanine. Petra posjeduje sposobnost da u isto vrijeme vlada velikom kompozicijom i mikro-detaljem. Često izdvaja segmente svojih slika kao samostalne cjeline, čime dokazuje da je svaki kvadratni centimetar njezina platna promišljen i dovršen. Iako je temelj slike crtež, njezina završna riječ je uvijek boja. Njezin odabir tonova je svjestan i usmjeren prema harmoniji. Koristi čiste, zasićene boje koje međusobno komuniciraju bez konflikta. To stvara onaj ugodan dojamo kojem autorica govori – njezine slike nisu agresivne nego suptilno privlačne, pozivajući promatrača na dugotrajno promatranje. Svjetlost u njezinim radovima ne dolazi izvana, ona kao da izvire iz samih objekata. To je rezultat pažljivog slaganja slojeva (bilo u ulju ili akrilu), gdje donji slojevi prosijavaju kroz gornje, dajući slici unutarnji sjaj.

Petrin stvaralački proces je duboko intelektualan i meditativan. Svaka slika biva u potpunosti doslikana u njezinu duhu prije nego što kist dotakne platno. Taj se mirni, analitički pristup jasno osjeti u finalnom radu – u njemu nema suvišnih poteza, nema kaosa niti slučajnosti. Svaki je nanos boje postavljen s jasnom namjerom i matematičkom preciznošću koja proizlazi iz njezina bogata iskustva. Ona suptilno dopušta promatraču da uoči proces i prati putanju kista, ali mu istodobno čvrsto drži pažnju, ne dopuštajući mu da skrene s puta koji je ona kao autorica vizualno zacrtala.

Petra Farac ne slika u vakuumu. Svoja djela često prati autorskim tekstovima, stvarajući tako svojevrsni multimedijalni i višeslojni doživljaj koji produbljuje temeljnu poruku rada. No, unatoč jasnom nadahnuću i čvrsto definiranoj temi, ona ostavlja dragocjen prostor za promatrača. Njezine su slike iskren poziv na dijalog – one ne nameću jednu, apsolutnu istinu, nego nude autentičnu emociju koju svaki gledatelj boji i interpretira vlastitim životnim iskustvom.

Ono što ostaje neupitna konstanta u njezinu cjelokupnom radu jest nepokolebljivi optimizam. Njezine su boje čiste i vibrantne, njezine kompozicije ugodne oku i duhu, a njezina je umjetnost inherentno pozitivna. To su slike koje posjeduju rijetku kvalitetu – one nikada ne dosade. Poput vrhunske literature, pri svakom novom promatranju one se otvaraju na drugoj stranici, otkrivajući nove slojeve, skrivene detalje i neistražene dubine. U tom dijalogu između platna i oka, Petra Farac uspijeva postići ono najteže u umjetnosti: pretvoriti osobnu potragu za smislom u univerzalni jezik ljepote koji nadahnjuje i liječi.

Analizirati rad Petre Farac znači analizirati samu srž ljudske ustrajnosti. Na suvremenoj likovnoj sceni, koja je često zasićena prolaznim konceptima i površnim provokacijama, Petra se pojavljuje kao čuvarica digniteta slike. Na suvremenoj sceni, gdje se često gubi zanatska izvrsnost u korist brzog koncepta, Petra Farac vraća fokus na umjetnost kao vještinu. Njezin rukopis je trijumf tzv. sporog slikarstva (slow art), o kojemu piše knjigu/manifest, kao što je već spomenuto. Njezine slike ne dosade jer su građene u slojevima – kako fizičkim (boja), tako i značenjskim. One su vizualni odmor za suvremenog čovjeka, ali i intelektualni izazov za onoga tko želi dešifrirati savršenstvo njezina crteža.

Njezin utjecaj nije samo estetski; on je duboko humanistički. Njezin rad djeluje kao tiha, ali moćna revolucija. Njezina invalidnost nije tema njezinih slika, ali njezina rezilijencija jest njihovo gorivo. Ona ne dopušta boli da diktira paletu; umjesto toga, ona bira svjetlost, vedrinu i pobjedu. Taj svjesni odabir pozitivnog dojma i ugodnosti u slici zapravo je njezin najmoćniji umjetnički manifest – odbijanje da bude žrtva okolnosti. Petra posjeduje rijedak dar: ona zna kada stati. Iako njezine slike pršte detaljima i popratnim tekstovima, ona ostavlja prazan prostor za promatrača. Njezin rad je poziv na su-stvaranje; ona nudi vrhunsku tehničku bazu i jasnu temu, ali prepušta pojedincu da u njezinu boju učita vlastitu emociju. To njezinu umjetnost čini živom i vječno svježom. U vremenu u kojem se zanat često zanemaruje, Petra Farac vraća fokus na važnost crteža i znanja.  

Njezin je utjecaj na scenu višeslojan. Ona podsjeća mlađe generacije da bez anatomije i skice nema stvarne slobode u izričaju. Pokazuje da je umjetnost prostor apsolutne autonomije u kojem duh nadvladava tijelo. Njezina djela imaju trajnu vrijednost jer spajaju restauratorsku preciznost koja jamči trajnost i suvremeni senzibilitet koji jamči relevantnost. Za Petru Farac ne postoji estetska ili tehnička prepreka koja može zaustaviti njezinu kreativnu viziju. Njezin pristup umjetnosti definiran je rijetkom vrstom profesionalne hrabrosti – ona svaku novu temu, tehniku ili medij smatra osobnim izazovom kojem pristupa s potpunim samopouzdanjem. Bilo da je riječ o minucioznom klasičnom slikarstvu, suvremenoj ilustraciji ili strogim pravilima grafičkog dizajna, Petrin je stav jasan: sve se može naslikati i svaki se vizualni problem može riješiti. Ta sposobnost suverenog vladanja različitim disciplinama izravan je produžetak njezine životne snage. Kao što na platnu ne bježi od složenih inženjerskih oblika ili zahtjevnih portreta, tako je i u svakodnevnom životu spremna na apsolutno sve izazove koje sudbina postavi pred nju. Za nju ta neprestana spremnost na suočavanje s nepoznatim predstavlja samu esenciju i ljepotu življenja. Kroz taj svestrani rad, Petra šalje poruku da su kreativnost i životna volja neodvojivi – to je nepresušna energija koja svaku prepreku pretvara u novi, inspirativni početak.

Njezino tijelo možda poznaje granice i bol, ali njezin duh i njezino slikarstvo ne priznaju okove. Kroz svaku boju na platnu i svaku napisanu misao, Petra bira život iznova – onakav kakav jest, s ožiljcima koji su postali ordeni njezine hrabrosti. Ona više ne bježi od svojih slabosti, jer je u njima pronašla svoju najveću snagu: sposobnost da voli bez zadrške i da u drugima budi svjetlo koje su zaboravili da nose. Njezina umjetnost nije samo bijeg od stvarnosti, ona je njezina najdublja istina. A u toj istini, uz ljubav koja je svakodnevno prati, postaje jasno da život nije ono što nam se dogodi, nego ono što od toga izgradimo. Petrine vizije tek počinju dobivati svoj najljepši oblik, a njezino stvaralaštvo ostaje trajni podsjetnik na snagu ljudske duše.

Petra Farac nije samo slikarica; ona je arhitektica svjetla i tiha pobjednica. Njezin opus je dokaz da, kada se udruže vrhunsko obrazovanje, restauratorska disciplina i nepokolebljivo nadahnuće, nastaje umjetnost koja ne poznaje granice – umjetnost koja, baš poput njezina duha, ostaje neukrotiva i univerzalna. Njezino vrijeme tek dolazi, a njezina platna već sada govore onim što je u ljudskom postojanju najvrijednije: nepresušnom snagom stvaranja. Umjetnici Petri Farac ranije je njezina likovna lokomotiva bila emocija, zaljubljenost, želja (ostvarena ili ne), interes, znatiželja i bilježenje doživljenog. Kad je postala gospodaricom linije, gospodaricom crteža, te svakako i vrlo senzibilnom gospodaricom bojama, onda joj je tema praktički postala nevažna ili manje važna. Počela je ugrađivati stotine realnih ili apstraktnih likova u osnovni oblik.

Treba svakako naglasiti da Petra Farac nikada nije iskoračila u eksperiment s apstrakcijom (osim na prvim slikama pod utjecajem svoga profesora Igora Rončevića) ili kakvom konceptualnom i performativnom umjetnošću u doba kada je ta vrsta umjetnosti prevladavala u europskoj i svjetskoj umjetnosti u šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. stoljeća, a jaka je bila i u doba njezina formiranja kao umjetnice. Eksperimentirala je samo u figurativnom i realističnom crtežu, eksperimentirala je s linijama, crtama, linearnim strukturama i kolorističkim odnosima, te ostajala i ostala ustrajna cijelu svoju umjetničku karijeru svojemu umjetničkom svjetonazoru, nikada se ne povodeći za trenutnim trendovima i modama. A realizam je vrlo žilav i postojan stil izražavanja. Kada se usporede najrazličitiji segmenti suvremene umjetnosti 20. stoljeća, te situacije i stanja u mnogostrukim recentnim i aktualnim umjetničkim događanjima, primijetit ćemo prije svega veliki povratak figuraciji, i realizmu. Uvijek je realizam bio tu, a veliki povratak dogodio se u osamdesetim godinama 20. stoljeća, kada je slavni njujorški teoretičar umjetnosti i kulture i sveučilišni profesor na Columbia Universityju W. J. Michael Mitchell objavio knjigu eseja What Do Pictures Want? (2005.), gdje je iznio svoju teoriju i ideju Pictorial Turn (slikovni obrat), povratak staroj dobroj likovnoj umjetnosti, figuraciji i realizmu. Istodobno je u Europi njemački teoretičar Gottfried Boehm objavio knjigu Iconic Turn (Ikonički obrat), a sve to protiv dvadesetogodišnje diktature i strahovlade konceptualne umjetnosti temeljene na slovima, pismu, tekstu, lingvizmu dakle, koji je u knjizi Linguistic Turn (Lingvistički obrat) 1960. godine kanonizirao Richard Rorty i njegov apologet, ikonoklast Victor Burgin.  

Jedan od najznačajnijih teoretičara kulture danas, engleski profesor teorije književnosti Terry Eagleton piše: „Kada je riječ o kulturnom establishmentu, moderna, poput kulture šezdesetih i sedamdesetih, mogla je i realizam smatrati danom činjenicom. Realizam se doista pokazao najotpornijim kulturnim oblikom u zapadnjačkoj povijesti koji je pobijedio sve suparnike. A to nas upućuje na zaključak da u njemu ima nešto što je duboko ukorijenjeno u psihi Zapada. Vrijedna je bila ona umjetnost koja je odslikavala svijet u kojemu bismo se prepoznavali. Ali, zašto se to smatralo tako vrijednim, teško je reći. Odgovor ima više veze s magijom, negoli estetikom. Realizam je bilo ono što su novi pokreti željeli razbiti. Ali njihovi eksperimenti u umjetnosti i mišljenju ipak su o njemu ovisili. Kubističku sliku ne bismo smatrali zapanjujućom da nismo naviknuli na nekubističke štafelaje. Disonanca se oslanja na osjećaj sklada. U određenom smislu, modernistički napad na realizam nije uspio. Već tridesetih godina, realizam je ponovno bio čvrsto na konju. Šezdesetih i sedamdesetih nove kulturne studije učinile su još jedan hrabar pokušaj da ga svrgnu, a pri tome su prizvale u pomoć modernističku umjetnost. Ali i taj je pokušaj bio zaobiđen.“ (Teorija i nakon nje, Algoritam, Zagreb, 2005., str. 63).  Realizam je, dakle, i u naše doba doživio svojevrsnu rehabilitaciju.

© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 29. travnja 2026.