Piše: Vesna Aralica, 4. rujna 2026. 

Veljko Barbieri: Zlatni brod, Matica hrvatska, 2026.

Zavodljiva moć pripovijedanja u prozi oduvijek se smatrala okosnicom dobre komunikacije s čitateljem. To međutim ne podrazumijeva uvijek i nužnost linearne naracije ili pak pouzdane pripovjedačke perspektive. Magija koju autor svojim djelom prenosi na recipijenta, sadržana je u onim nedokučivim leksičkim i jezičnim nitima, u stilu samoga duha-kreatora novostvorenoga literarnog svijeta, svijeta u kojem se život simultanošću opaža u punini.

Veljko Barbieri, hrvatski književnik i publicist, nažalost se od života i stvaralaštva nenadano oprostio ovoga proljeća, netom nakon objavljivanja svojega posljednjeg romana Zlatni brod, profetske ostavštine aluzivna naslova o inspirativnoj temi smisla života i umjetničkoga trajanja. U isto je vrijeme nevjerojatno, ali i posve logično u neku ruku, što se Veljko Barbieri baš u pisanju ove mediteranske odiseje odlučio prepustiti podsvijesti kao glavnome vodiču, virtuozno ispričavši nostalgičnu i bravuroznu priču o starome noštromu Ivanu, Makaraninu obdarenome nevjerojatnom imaginacijom. Njegove štorije o preplivanim oceanima i uzbudljivim dogodovštinama u svoj zagrljaj najradije prima unuk Ivan, empatično biće koje s lakoćom ulazi u karakter nadarena notara i djedova biografa. U Zlatnome brodu ništa nije slučajno: ni miješanje fakcije s fantazmagoričnom fikcijom, ni odluka da iskaz teče iz Ich-forma, ni autentično miješanje srednjedalmatinskoga štokavskog idioma s pripovjednim dionicama na standardnome jeziku. Barbierijevo iskusno književno pero pouzdano vodi čitatelja do spoznaje tko je zapravo dide Ivo, čiji je život slikovito opisan već i u samome podnaslovu romana: Pustolovine noštroma Ivana koji je ‘četrdesetipet’ puta oplovio svijet i doživio ‘stodvadesetičetiri’ pustolovine, što je u savršenu skladu i s crno-bijelom fotografijom makarske rive na naslovnici knjige.

Glavni junak romana, koji se tu i tamo nameće i kao kakav pomorski antijunak u mnogobrojnim pričama, brodski je zanat izučio na Hvaru. Otac Andrija zato ga je i nagradio leutom, brodicom koja će u djelu osim osnovnoga značenja zadobiti i konotativno značenje i postati „zlatnim“ brodom. Lik djeda okarakteriziran je višeslojno: i socijalno i psihološki, ali i idejno. Njegovu strast za pripovijedanjem najprije je spoznala voljena supruga Nada, a onda i unuk, potpuno uživljen u djedovu pripovjedačku erudiciju: „A on je i dalje pričao svoje zgode i nezgode, miješao stvarno i nestvarno, i živio u svijetu svojih izmaštanih ili doživljenih, pa bogato okićenih pustolovina, koje su mu značile više od njegova svakodnevna života. Više od svega, osim od njegove ljubljene Nade.“Barbieri se oslobođeno upustio u risanje  ovoga pomorskoga brevijarau kojemu stanu sve one literarno-povijesno-kulturno upečatljive činjenice u vezi sa sredozemnom maritimnošću, ali i onom prekooceanskom, egzotičnom.

U tom sudaru različitih svjetova i kultura kao da iznova oživljavaju stari animizmi, antičko mnogoboštvo i istočnjačke filozofije, ali i renesansni hedonizam i romantičarski bijeg od stvarnosti. Veljko Barbieri ne skriva pri tome ni svoje domaće književne uzore: pripovijest o ribaru Mati, okrunjenome kralju mora i podmorja, neodoljivo motivski podsjeća na Ribara Palunka i njegovu ženu, bajkovitu pripovijest Ivane Brlić Mažuranić. Imaginacijom su najljepše natopljene priče u kojima se pošempjani  dide sjeća svoje ljubljene Palome iz prijestolnice El Tajin; kameleona i lemura s Madagaskara i kornjača s Galapagosa, potom maharadže iz Indije koji ga je angažirao da ubije bengalskoga tigra-ubojicu. Sa Sretnim Harryjem noštromo Ivo ući će i u borbu s gibraltarskim majmunima i berberskim gusarima, a jedna pustolovina pripovjedački će označiti i semantički paralelizam: duhovito ispripovijedan susret iskusna makarskog mornara s ni više ni manje nego glasovitim Don Quijoteom i njegovim tvorcem Cervantesom, simbolično je intoniran univerzalnom istinom o čovjekovoj potrebi da se uzdigne iznad stvarnosti. Dakako, duhovito će se ovom epizodom povezati Alonso Quijano i njegov pomućeni razum od prevelika gutanja viteških romana s djedovom bujnom maštom koja graniči sa staračkom luckastošću.

Mnoge su priče noštroma Ive lovačke priče, no unuk Ivo je karakter koji se ne opire djedovoj naraciji nego je oduševljeno grli i prihvaća kao jedno novo istraživanje svijeta i života: „Napiši oni libar koji si mi obeća da judi razumu od čega je ispleten život. Od snova ljubavi, a ne samo od stvarnosti, ma kako god nikima bila teška. Zato kad izgubim svu forcu i ugledam Nadino svitlo kako mi se približava, ti mi sklopi oči. A drugog dana, kapsel s mojim tilom odnesite svi zajedno na naš leut, da moja Nada i ja otplovimo u našu poslidnju plovidbu.“Autoreferencijalnost se ponekad opaža u čitateljevoj svijesti i s melankolijom; tako to, naime, biva i s ovim romanom koji se nakon smrti Veljka Barbierija razumije još potpunije u njegovoj neplaniranoj metaforičnosti, izvandiskursnoj, ali i katarzičnoj. S pričom o susretu s Odisejem, koji noštroma Ivu odvodi u Hadovo carstvo, gdje se susreće s Haronom, Kerberom, mračnim Tartarom i rijekom Stiks, i onom o velikome lašcu Münchhausenu, tematski se zaokružuje i djedov susret s posljednjim stvarima u životu. Tom osobnom eshatologijom poetično je ispisan završetak romana koji to zapravo i nije: sa zviježđem spojen djedov lijes s Palome slika je posvećena života, onoga koji se nije potvrđivao samo u svakodnevici nego i u duhu, mašti i umjetničkoj ljepoti. A to je unukovo nasljeđe nostalgično i toplo našlo put do čitateljeva srca upravo ovim riječima: „On, pustolov nebrojenih doživljenih i nedoživljenih avantura, sanjar i lutalica koji javu nije znao razabrati od sna, nije nikada dijelio ljude po boji kože, vjeri ili samo narodu kojem je srčano pripadao, poštujući sve druge“.

Treba li još što reći osim da je Barbierijev Zlatni brod, nakon svih onih djela kojima je ovaj plodni pisac obogatio hrvatsku književnost i publicistiku 20. i 21. st. (Epitaf carskog gurmana, Ja Dioklo Jupitrov sin, Sfinga, Kuharski kanconijeri itd.), izbrušeni književni testament i opomena svakome čovjeku zatečenom agonijom odlaska s ovoga svijeta, bolešću ili nekakvom tipičnom ljudskom depriviranošću. Nada se uvijek skriva pod zvijezdama kreativnosti i divergencije, „kontra mračnoj sili“, a za život koji ne strepi od uzleta k mašti i potrebi za idealizacijom: „Pa sam pomno i polako pisao ovu knjigu o ljubavi, strasti i životu slavnog noštroma Ivana Dalmatinca. Baladu o njegovu Zlatnom brodu, usidrenom u sjeni Sjevernjače i blistava zviježđa Oriona, na rubu Južnoga neba.“Dva Ivana, stopljena u magičnu realizmu i života i pripovijedanja, dva su moguća modela egzistiranja, jednakovrijedna, ponikla iz iskonske čovjekove potrebe za slušanjem, ali i propitivanjem tuđih riječi, za osluškivanjem onih koje traže svoju pisanu realizaciju. Verba volant, scripta manent Barbierijevim posljednjim romanom potvrđuje se očito i neupitnom istinom i odlukom koju donose veliki pisci.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 4. rujna 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija