Piše: Katarina Marić, 1. prosinca 2024.

Ema Božičević: Čarobni svijet, Ognjište, 2021.

Dječja književnost, počesto definirana kao književnost namijenjena djeci, s dječjim junacima kao protagonistima (iako junaci primjerice mogu biti i životinje ili antropomorfizirane prirodne pojave i slično), nikako se ne može utrpati u ovoliko manjkavu definiciju. U prvom redu zbog nesporne propusnosti među naizgled samostalnim područjima dječje i književnosti za odrasle odnosno i same činjenice da dječja književnost iskače iz cjelokupnog korpusa pisane riječi tek u doba prosvjetiteljstva, kad se počinje obraćati pažnja na osobnost i razvojni stadij djeteta u ciklusu čovjekova života; dotad, prije ukalupljivanja u definicije i protjerivanja na margine (uz primjerice žensku književnost), živjela je miroljubiv i integrirani život s književnošću i usmenom predajom per se te bila namijenjena svakoj dobnoj skupini. Poglavito se to odnosi na bajku, taj jollesovski jednostavan a toliko sveobuhvatan oblik koji bogatom simboličkom riznicom pojedincu pomaže amplificirati i na vlastiti unutarnji život primijeniti takve promatrane i uočene simbole, pabirčenjem pomalo od svakog ili barem ponekog od mnogobrojnih njihovih diferenciranih aspekata i motiva, radije intuitivno negoli diskurzivno. Polazeći od životnog i drevno poimanog/iskustvenog, svojim mirijadnim osobinama i kvalitetama postaje zanimljiva i preporučljiva također i (a ne isključivo) djeci, što upućuje na ekstraordinarnu i zapravo neprocjenjivu književno-umjetničku vrijednost bajke, kao na samo jedan od njenih kvalitativnih aspekata.

Ema Božičević (1879–1942), suvremenica puno poznatijih i prezentnijih književnica Jagode Truhelka (1864–1957) i poglavito Ivane Brlić Mažuranić (1874–1938) kojoj je i sumještanka, u samom kontekstu korpusa domaće dječje književnosti tek se nedavno počela otkrivati te je samim time njen rad još uvijek nedostatno izanaliziran i(li) vrednovan. U obje svoje objavljene zbirke: Čarobni svijet (1916. u izdanju Matice hrvatske  i s ilustracijama Ljubomira Babića) i U carstvu ispunjenih želja (1923., Naklada knjižare Jadran) objavljuje po osam priča/bajki: Čarobni svijet: Lastavica, Vještica, Zmijin dvor, Vodeni kralj, Bijeda, Lijerka, Orao, Sunčanica baš kao i U carstvu ispunjenih želja: U carstvu ispunjenih želja, Pustinjak, Čarobnjak, Kraljica noći, Kamen mudrosti, Sultanova kći, Pastorak, Zlatan ključ. Također u objema pokazuje senzibilitet upravo nalik slavnijoj kanonskoj suvremenici Brlić Mažuranić, odnosno interes za slavensku mitologiju i usmenoknjiževnu tradiciju, mahom na razini motivike (vile, vještice, kletve, antropomorfizirani likovi Sunca, Mjeseca, vjetra, podvodni svjetovi) i strukture (ahistoričnost, ageografičnost, atemporalnost, formulativni počeci i završeci), manje samog jezika, a počesto narodno-mitološke motive (su)postavlja u običnu, realističku svakodnevicu onodobne suvremenosti (Vodeni kralj, Lijerka, Orao) s ne striktno opozitno polariziranim likovima, evocirajući time umjetničke bajke svjetske književnosti, no putem uvijek neminovno naglašavajući moralističke aspekte ispripovijedanog (kažnjavanje nepoštenja, neposluha, nerada, nepromišljenosti u postupcima; nagrađivanje nesebičnosti, skromnosti, skrbi za životinje) i kroz sama imena likova (Veseljko, Radiša, Sunčanica).

Zgodilo se da imamo sreću pa je među najdistinktivnijim izdavačima na hrvatskom tržištu Ognjište, koji poštuje Knjigu kao takvu, koji istu prenosi u život uvezanu, opremljenu i osmišljenu s ljubavlju, sa srcem i dušom, a u nizu drugih oku javnosti nešto skrivenijih dragulja domaće no i inozemne knjiške baštine, tiskao oba izdanja: U carstvu ispunjenih snova 2013. (s nažalost neimenovanim ilustracijama, nalik gravurama ili scherenschnitteu, frølichovskog ili reinigerskog stila), a Čarobni svijet 2021. godine (izdan doduše bez ilustracija iz originala, osim one na naslovnici Finding A Spider’s Web paradigmatske umjetnice Jessie Willcox Smith (1863–1935)). Ova nadasve nježna djela, drugačijeg senzibiliteta od onog hektičnog suvremenog u kojem su eto nasreću nanovo zaživjela, tek moraju izdržati kritički sud ovovremenosti, i možda, nadajmo se, iskoprcati iz pepela jedva tinjajući prežitak spoznaje začaranosti i čarobnosti svijeta (re-enchantment), pod naslagama maxweberovskog raščaravanja (dis-enchantment, entzauberung) odnosno normaliziranja, stigmatizacije i zatiranja zaostalih, iracionalnih i praznovjernih formi kao membrane suvremenog racionalnog materijalističkog uma; ona to čine prijenosom čitatelja u neku mirniju i neviniju, pravičnu i ćudorednu stvarnost te suvremenim, mahom bezubim pogubno preuljuđenim knjiškim uracima pripitomljene čitatelje pokušavaju vratiti na trag još neizdiferencirane intrapsihičke divljine, izoštravajući vid i sluh za igrivost, za ludičnost, za meraviljoznost – za prizore velike ljepote.

© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 1. prosinca 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.