Piše: Josipa Marenić, 11. studenoga 2025. 

Jon Fosse: Melankolija I – II (Melancholia I – II, 1995/1996.), prevoditelj Munib Delalić, Naklada Ljevak, 2025.

Na temu melankolije ostvarena su kroz povijest likovne umjetnosti vrhunska umjetnička djela, snimani su brojni izvanredni filmovi i napisana su mnoga književna djela. Drugim riječima, umjetnicima je to tema par excellence, dok znanstvenicima i psiholozima u praksi zadaje prilične izazove. Međutim, najgore je ipak onima koji pate od tog stanja i moraju se nositi s time na praktičnoj razini. Nije li to krasan mali egzistencijalni apsurd? Međutim, zanimanje umjetnika na tu temu i ono što je povezano s njome ne jenjava; stoga me snažno privukao nedavno svježi prijevod Muniba Delalića iz nakladničke kuće Lijevak. Ipak, riječ je o Nobelovcu iz 2023. i jednom od najizvođenijih kazališnih autora u Norveškoj – Jonu Fosseu i njegovoj Melankoliji.

Jon Fosse je, sudeći po svemu, pomalo neobičan čovjek. Ne voli intervjue. Živi na dvije adrese – u Austriji i u Norveškoj. Živi povučenim i mirnim životom. Nije ljubitelj običaja nepokrivanja prozora zavjesama, jer cijeni svoju privatnost. Ima krug prijatelja s kojima je nekoć volio dugo piti, ali sada se ipak druže okupljajući oko ručka i kave. Kada je u Oslu, živi u rezidenciji u Grottenu, koju mu je dao norveški kralj. Rijetko odlazi pogledati svoje predstave, iako ga nazivaju Beckettom 21. stoljeća, zato jer kada dovrši jedan svijet, radije odlazi u drugi koji tek treba stvoriti. Nikada nije planirao pisati drame, ali je želio preživjeti kao pisac. Nije planirao ni podučavati kreativno pisanje, ali trebao mu je novac, pa je ispalo da je bio učitelj također jednom od vodećih autora današnjice – Karlu Oveu Knausgårdu. Što god piše (roman, scenarije, pjesme) u novije vrijeme, on piše nalivperom u bilježnicu, samo na desnoj strani, ostavljajući prored za moguće ispravke, i voli pisati tintom u različitim bojama. On piše na nynorsku, manjinskom jeziku u Norveškoj, usprkos tome što većina koristi bokmal. Voli slikara Marka Rothka i često su njegovi literarni junaci slikari, ali i obični ljudi. Davno prije je svirao gitaru, ali nije imao ambicija, međutim ljubav prema glazbi mu je osvijestila osjećaj za ritam i kako sve mora imati ritam, što je prilično važno obilježje njegovog stila.

Rano je počeo pisati, počeo je s pisanjem poezije, da bi nakon toga prešao na prozu. Neovisno o formatu u kojem stvara, zadržava poetičnost. U jednom intervjuu tvrdi kako dobra književnost posjeduje neki nijemi glas u sebi – on to zove nijemi jezik i kako je bit u tome jeziku i kako on utječe na čitatelja. Uspjehom smatra ako uspije napisati nešto čime je zadovoljan i što smatra dobrim, a ne kako će to nešto ocijeniti kritičari. U mladosti je bio ateist oduševljen marksističkim idejama, međutim danas je deklarirani vjernik. U djetinjstvu je doživio traumatičan događaj, tešku nesreću zbog koje je bio u dobi od sedam godina blizu smrti, te često spominje mir i ljepotu koju je tada doživio i uvjeren je kako je to iskustvo utjecalo na njega i odredilo ga kao pisca. Iako je eksperimentirao s brojnim formatima pisanja, najizražajniji je po svojoj „sporoj prozi“. Kapitalno djelo za koje je dobio Nobela njegova je Septologija, napisana u sedam knjiga, a nastajala je tijekom pet godina.

Moj prvi čitateljski susret s Fosseom nije slavno prošao. Najprije sam uzela u ruke knjigu Jutro i večer. Nije me baš oduševila na subjektivnoj razini, ali nisam mogla poreći: Jon Fosse piše na zavidnoj razini. Bilo je to još prije Nobela. Kao teška kategorija zaljubljenika u književnost, svjesna sam kako imam prilično kratak život kao čitatelj, pa sam brzo postala izbirljiva u knjižnicama i knjižarama. Rijetko se vraćam autoru koji me ne bi u potpunosti oduševio. Međutim, Fosse me svojim stilom pisanja zaintrigirao. Zacijelo ne odmaže ni to što kroz svoj rad istražuje duboke ljudske emocije i dileme, te ostaje na razini klasika književnosti. Njegova djela prikazuju ljude u situacijama ispod kojih se kriju različite dimenzije i pogađaju u fundamentalno iskustvo humanosti. Fosse se dotiče ljubavi, samoće, tjeskobe, gubitka. Nacrt za Melankoliju nastao je prije Septologije, odakle se protežu neke sličnosti. Melankolija je po mnogočemu zanimljiv roman koji se odvija kroz dvije knjige, ali literarno možemo govoriti o tri cjeline.

Roman pripovijeda tri priče o slikaru, piscu i običnoj starici koja živi u ruralnom području ribarskog otoka. Životi likova povezani su i isprepleteni kroz fragmentarno pripovijedanje koje se međusobno nadopunjuje. Prva cjelina govori o slikaru Larsu Hertevigu. On je sin norveških kvekera, međutim poslan je na studij slikarstva u Njemačku. Upoznajemo ga kroz unutarnji dijalog, nalazimo ga kako leži u ljubičastom odijelu, te otkrivamo da je zaljubljen u Helenu Winckleman i spoznajemo da je podstanar u njezinoj obitelji kojoj se on uopće ne sviđa. Izbacuju ga iz stana, pogotovo zato što su majka i stric zabrinuti za ugled i dobrobit njihove Helene. Već iz dijaloga dvoje mladih zaljubljenika možemo uočiti kako s njim nešto nije u redu. Izbačen iz stana, odlazi u Malkasten gdje se okupljaju slikari, te doživljava ismijavanje i poniženje. Njegovim kolegama, pogotovo liku boemskog Alfreda, Lars je prilika za lakrdiju, ne shvaćajući da to mladog Larsa gura u sve dublji ponor mentalnog sloma. Na kraju Lars završi u ludnici na liječenju. Epizoda o njemu završava njegovim bijegom iz ludnice u Gaustadu. Priča o njemu završava naglo, bez objašnjavanja što će s njime dalje biti i ostavlja nas u neizvjesnosti.

Nakon brojnih napetosti i cliffhangera, Fosse skače na drugi lik – lik pisca u sadašnjem vremenu. Vidme je slučajno u muzeju ugledao sliku Larsa Harteviga, sliku koja ga je duboko pogodila, u kojoj je osjetio bljesak božanskog ili nečeg što očito nadilazi ovu stvarnost. Stoga je ponukan tim iskustvom dogovorio sastanak s pastorom Norveške crkve, za kojeg se kasnije uspostavlja da je pastorica. Došao je k njoj po kiši i oluji, a otišao bez kišobrana i nerazriješenih dvojbi, osim kako bi stvarno trebao pisati roman o tom slikaru. Nakon jedne olujne noći, epizodom koja se intenzitetom urezuje i odskače od ostalog teksta romana ali ostaje povezana s romanom, Fosse nas upoznaje i s trećim likom, staricom koja se bori sa svakodnevnicom poradi fizičke nemoći i demencije koja joj otežava preživljavanje. Oline nije nitko drugi nego slikareva, Larsova sestra. Ona kroz sjećanja čitatelju donosi razrješenje i daje mu odgovore vezane uz Larsa Herteviga. Paralelno kroz sjećanja Oline proživljava uslijed vlastite nemoći i demencije svoju muku, jer doslovno se ne stiže oprostiti s mlađim bratom na samrti, te se na tom otoku približava neminovnom.

Treba preživjeti čitanje Melankolije iz više razloga. Fosse je izvrsno prilagodio i odabrao strukturu romana kako bi ispričao svoju priču i zadržao pažnju čitatelja, dajući mu informacije postepeno. On suptilno predozira čitatelja emocijama, uštrkavajući ih odmjereno i znalački kroz sudbine Larsa, Vidme i Oline. Ne pročitaš ni prvih dvadeset stranica i već si ovisnik. Fosse cirkularno ponavlja misli i rečenice stvarajući ravnopravno tenziju i mučninu. Svašta uspijeva ostvariti tim ponavljanjem. Evocira loše mentalno stanje Larsa i daje mu autentičnost, te čitatelju omogućava poistovjećivanje i prebacivanje u takvo stanje svijesti. Postiže začudnost. Ostvaruje gibanje i ritmičnost teksta. Usmjerava pažnju čitatelja i kada emotivnost postane neizdrživa, Jon Fosse je samo katapultira u idući krug i dodaje joj novi sloj.

U stvarnosti Lars Hertevig je doista postojao: došao je iz siromašne obitelji i slikao blistave krajolike, nakon mentalnog sloma umro je nepoznat i siromašan, a njegove slike dobile su priznanje tek nakon njegove smrti i on se danas smatra istaknutim norveškim slikarom svog vremena. Jon Fosse kroz tok svijesti ponire u njegov um u trenutku kada je Lars paraliziran tjeskobom zbog svog talenta i zaljubljenosti. Suočava nas s tugom na različite načine. Neispunjenje ljudskog potencijala. Ljudska okrutnost koja nema granica. Ovo je roman o nemoći koja svakoga može pogoditi i na fizičkoj i psihičkoj razini. Sreća kao da je ljudska privilegija. Puno je češća tuga. Iako je glavni dio radnje vezan uz Larsa, u potpunosti me oduševila cjelina vezana uz njegovu sestru Olinu u čija usta smješta izjavu: „Koliko god starost zamišljali teškom, ona je gora od toga“, kaže, „puno gora.“ Njezin lik me oduševljava svojom običnošću i jednostavnošću. Ona sve pokušava razumjeti i svima pomoći, a kako radnja progresivno napreduje, mi shvaćamo kako njoj zapravo nema pomoći: ona gubeći fizičku snagu gubi funkcionalnost, a demencija joj onemogućava – iako sve proživljava, da se negdje zadržava, pa čak joj oduzima osjećaj straha i duboke tuge.

Melankoliju ne možemo čitati kao biografski roman, iako ima biografske okosnice. Melankolija se u ono vrijeme smatrala ozbiljnom, ali ne i neizlječivom bolešću, a epizoda Larsova boravka u ludnici zbilja je delikatno napisana, jer ukazuje na neprimjereno postupanje s mentalnim bolesnicima, kao i to da se njegovo stanje tamo pogoršalo i nije izliječilo, te je čak fiktivni Lars bio svjestan kako na tom mjestu nema ničega za njega.

Fosse kroz cijeli roman zadržava crni humor, a najviše dolazi do izražaja kroz dijaloge (razgovori s Helenom, s njezinim stricem, kolegama slikarima, konobaricom, čuvarom u ludnici). Koncentrirano i dosljedno provodi tri glasa i tri perspektive, i sve je pomno posloženo. Protagoniste ujedinjuju tjeskobe, sukobi i moralne dileme koje imaju sami sa sobom i u odnosu prema okolini. Prekrasno spajajući činjenice i fikciju, Fosse izgrađuje dirljiv književni univerzum, ali zadržava nit univerzalnosti, te donosi zastrašujuće uvide pokušajem da portretira lik umjetnika. Ne zna se što je gore: ljudsko stanje, neznanje ili nesposobnost da se nosimo s životom, pogotovo ako smo uronjeni u teške egzistencijalne prilike. Empatija i težnja da se ne osuđuje nego da se pojedince prihvaća kakvi jesu, provlači se neprestano kroz Melankoliju, a upravo njezin manjak i osuđivanje (među brojnim drugim stvarima) njezinim protagonistima uzrokovali su brojne patnje i otežavali život. Iako ju je Fosse pisao metodom polaganog pripovijedanja, Melankolija se čita brzo, ostavlja dubok utisak, njezini protagonisti progone i ne ostavljaju na miru.

Stvaralački proces je uvijek bolan, zahtijeva posvećenost, marljivost i potpunu predanost. U sebi sadrži paradoks na koji su naišli Lars i Vidme. Svojim djelom umjetnik ujedinjuje i komunicira s drugima, istovremeno priziva nešto intenzivno i nedostižno, ali u svojoj potrazi umjetnik ostaje izoliran, izmaknut od drugih i teško kroz komunikaciju ostvaruje razumijevanje. Senzibilnost i ranjivost ne bi trebale biti problemom, one čine jezgru naše humanosti, međutim naše društvo ostvaruje se kroz norme, kroz ono što je dozvoljeno i ono što nije. Ne postoji konačni zaključak, jer smrt stoji nasuprot životu; dotad je svaka naša bitka s ograničenim vremenom – možda bi baš zato trebali promišljati o prihvaćanju.

Danas kada svjedočimo gotovo epidemiološkom porastu mentalnih bolesti, rijetko razmišljamo o tome kako se u prošlosti tretiralo ljude s takvim problemima. Pomak je vidjeti kako se društvo pokušava senzibilizirati za neka pitanja i kako se pojedincu pruža bolja pomoć. Ali to je i dalje borba. Melankolija je posvećena Toru Ulvenu, velikom norveškom piscu koji nije izdržao svoju borbu s melankolijom, te je tragično okončao život izvršivši samoubojstvo u četrdeset i drugoj godini života.

Međutim, najljepše kod ovog romana jest to što se ne iscrpljuje u opisima i raznim oblicima melankolije koje su psihološki autentično portretirani, niti u zanimljivim odsječcima ostvarenima u omeđenom životu protagonista; roman nas upozorava na ljudske uvjetovanosti, te iako ga je lako odrediti, izmiče definicijama – vjerojatno zato Fosse piše na tragu klasika, te zasluženo u suvremenim strujanjima književnosti zauzima posebno mjesto.

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 11. studenoga 2025.