Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 8. veljače 2026.

U početku bijaše kraljevstvo – Izložba u povodu 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 16. listopada 2025. – 15. ožujka 2026., 3. dio

Davno prije nego što su Hrvati stigli u svoju novu domovinu, kršćanska je religija premrežila Rimsko Carstvo dijecezama i biskupijama. Njihovo je središte u Rimu i Konstantinopolu, iz kojih kreće i proces pokrštavanja novodoseljenih slavenskih naroda. Premda su dijelovi negdašnje provincije Dalmacije administrativno pod Istočnim Carstvom, crkvena organizacija ipak je usmjerena prema Rimskoj crkvi koja je nasljednik prava Zapadnog Rimskog Carstva na području Ilirika. Nakon što je počekom 7. stoljeća cijela pokrajina utonula u mračna stoljeća i 641. ostala bez svojih svetih zaštitnika – tada ih je naime opat Martin odnio sa sobom u Rim i pohranio u zasebnom oratoriju katedrale u Lateranu, misionari se vraćaju, a s njima i svete moći, kao zalog saveza između novopokrštenih naroda i Crkve. Pohranjeni u relikvijarima izrađenima od zlata i srebra, ugrađeni u oltare crkava, zemaljski ostaci svetica i svetaca vidljivi su znak prisutnosti kršćanske vjere i podsjetnik da radosna vijest u Hrvatsku stiže s franačkim misionarima sa Zapada. Tome svjedoči i monumentalna krstionica s natpisom koji spominje kneza Višeslava, jedan od najljepših primjera i nedvojbeni dokaz pokrštavanja s početka 9. stoljeća. Uz pomoć hrvatskih vladara Rim pokušava obnoviti Salonitansku metropoliju, sada sa sjedištem u Splitu, čija se jurisdikcija proteže cijelim područjem bivše rimske provincije Dalmacije i obuhvaća novostvorenu hrvatsku državu. Savezništva na tom prostoru jasno dolaze do izražaja kada Trpimir 852. godine ide u rat protiv „naroda Grka“, kako to kazuje benediktinac Gottschalk, izopćenik koji je našao utočište na dvoru hrvatskog kneza.

Odnosi hrvatskih ranosrednjovjekovnih vladara i Rimske crkve svoje početke imaju u stoljećima pokrštavanja Hrvata, o čemu pak u znanosti postoje različita tumačenja. Kao najranija mogućnost, u historiografiji se oblikovala pretpostavka da bi početak tih odnosa predstavljao navodni sporazum pape Agatona i Hrvata u 7. stoljeću. U novije vrijeme, u skladu s osobitim vrednovanjem uloge Franaka u pokrštavanju Hrvata, počeci tih dodira smještaju se u rano 9. stoljeće. Istodobno, kontakti Svete Stolice s dalmatinskim biskupijama nikad nisu ni prekinuti. Različita svjedočanstva sugeriraju angažman Rimske crkve na istočnoj Jadranskoj obali barem od druge polovice 8. stoljeća. Naime, područje na kojem će u 9. stoljeću nastati Hrvatska kneževina unutar kasnoantičke Dalmacije sa sjedištem u Saloni tradicionalno je od prvotnog širenja kršćanstva spadalo pod jurisdikciju Rimske crkve. Stoga su, iz rimske perspektive, kanonski nevaljan osnutak Hrvatske crkve u Ninu sredinom 9. stoljeća, odnosno lutanje dalmatinskih biskupa u vrijeme Focijeve shizme krajem 9. stoljeća, shvaćeni tek kao privremene devijacije.

Splitski sabori 925. i 928. godine, sazvani pod zaštitom kralja Tomislava, potvrdili su tu tradicionalnu rimsku jurisdikciju, ali i učvrstili položaj Splita, nasljednika Salone, kao metropole cijele bizantske Dalmacije i kraljevstva Hrvata. Prihvaćanje takvog stanja od strane hrvatskih vladara postavilo je temelje za uklapanje hrvatske države u okvire „novoga međunarodnog poretka“ koji su suvremenici nazvali Christianitas, pojam koji će zadobiti uže značenje „latinskog kršćanskog svijeta“, a u višestoljetnoj perspektivi sekularizacijom postati jezgrom ideje Europe. Tu je u vitrini izložen Evangeliarium spalatense (Splitski evanđelistar), i u okvirima europske povijesti pismenosti jedinstvena knjiga, kao i svega nekoliko stotina kodeksa iz vremena ranoga europskog srednjeg vijeka. Legende ga povezuju sa svetim Dujmom, ali kodeks je u Split vjerojatno stigao s Ivanom Ravenjaninom krajem 8. stoljeća, kao kultna knjiga poslana od Pape i prilagođena za upotrebu u Splitu. U znanstveni vidokrug dolazi tek krajem 19. stoljeća, kada ga je na tavanu splitske biskupije oštećenog otkrio kanonik Ivan Dević. Njegov osnovni sadržaj dio je biblijskog korpusa, odnosno u njemu su tekstovi četiriju Evanđelja s tradicionalnim uvodnim tekstovima, uobičajeni sadržaj evangelijara iz istoga vremena.

Tijekom upotrebe u Splitu, od 9. do 13. stoljeća, na praznim stranicama kodeksa nastale su brojne zabilješke. Svakako najzanimljivije su prisege sufragana zapisane karolinom, beneventanom i goticom. Naime, od vremena reformnog splitskog nadbiskupa Lovre u drugoj polovici 11. stoljeća, ovaj je kodeks bio kultna knjiga – relikvija splitske metropolije, na koju su vjernost splitskom nadbiskupu obećavali sufragani. Nekoliko je sufragana svoju prisegu dalo metropoliti Lovri. Njegovu nasljedniku Krescenciju, za kojega Toma Arhiđakon kaže da je bio Rimljanin, zabilježene su dvije prisege. Nadbiskupu Bernardu, Toskancu iz Perugie prisegu polaže Treguan, njegov zemljak, kojega dovodi na mjesto magistra katedralne škole i koji postaje trogirskim biskupom.

Do evenđelistara na zidu odlomak je kamenog reljefa s konjanikom-ratnikom koji juriša naprijed, sa štitom u lijevoj ruci unazad i kopljem u desnoj ruci ispruženoj prema naprijed u napad. U vitrini do je slavni Hrvatski dostojanstvenik iz Crkvine – biskupije iz druge polovice 11. stoljeća, posuđen također iz Muzeja arheoloških spomenika u Splitu, isklesan u vapnencu.

© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 8. veljače 2026.