Premijera predstave Kad svijeće dogore u HNK-u u Zagrebu

U subotu, 27. ožujka u 19:30 sati, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu premijerno će biti izvedena predstava autora Sándora Máraija Kad svijeće dogore, nastala u koprodukciji zagrebačkog HNK-a i Teatra Erato, pod redateljskim vodstvom Branka Ivande i u izvođenju Zrinke Cvitešić, Gorana Grgića i Siniše Popovića.

Dok se bauk masovne zaraze i straha od bolnog umiranja širi zemaljskom kuglom, Márai nas vraća u intimni svijet živih lica i kontradiktornih moralnih stavova. Ako je smrt zadana i neizbježna, onda postaju dominantna pitanja odnosa muškarca i žene, prijateljstva i izdajstva, moralnost ubojstva u namjeri i kao kruna: Što je smisao ljudskog života, preživjeti ili doživjeti? Máraieva dramatična introspekcija budi kreativnu strast i neodoljivu potrebu da se dramska lica oplode životnom uvjerljivošću, a publici udahne jedinstveni emotivni doživljaj. Márai preskače banalnosti i piše o suštini. A povratak suštini je za sve nas pomalo zaboravljena kategorija.

Dvojica prijatelja nalaze se nakon trideset godina i svojevrsnim verbalnim dvobojem suočavaju se s dugo prešućivanom tajnom njihovog odnosa. Što ih je razdvojilo  i što ih je ponovo spojilo u jednoj burnoj noći, da bi se ponovo rastali, ali ovaj put zauvijek? Je li to duh mrtve žene koja se pojavljuje prelazeći u njihovu osobnu realnost? Koja je uloga glazbe u njihovim životima, poglavito Chopina? Dvojica ostarjelih muškaraca i tri žene isprepliću  svoje živote, miješaju prošlost sa sadašnjošću, dajući priči okvir napetog suspensa. Evocirajući prošlost, skidajući veo po veo s tajanstvenog događaja koji je turbulentno promijenio njihove živote, prenose dramski sukob u sadašnjost i tražeći razrješenje plešu između osvete i pomirbe. Tražeći svrhu svojih života, jedno epizodno lice će im prigovoriti: Što hoćete? Preživjeli ste. Je li zaista svrha naših života preživjeti? Na to pitanje Márai daje konkretan odgovor.

A odgovor daje i kreativni tim predstave Kad svijeće dogore. Zaveden i inspiriran, Ivanda slijedi Máraiev put prema središtu tamnih prostora naše psihe. Odriče se efekata teatra vizualnih i fizičkih atrakcija te vodi svoje glumce do dubokih intimnih odnosa u kojem svaka riječ, ponekad šapat, traži uvjerljivost u privatnosti glumčeve osobe. Nazovimo to shvaćanjem Máraievog de profundisa ili pokušajem povratka uvjerljivosti kazališne riječi.