Piše: Vesna Aralica, 15. lipnja 2026.
Elvis Bošnjak: Gluha nota, OceanMore, 2026.
Elvis Bošnjak (rođen 1971. u Splitu) hrvatskoj je kulturnoj javnosti ponajviše znan kao nagrađivani glumac, dramski pisac i filmski (su)scenarist. Devet godina uspješno je vodio prvo splitsko neovisno kazalište Playdramu, koje je i utemeljio 2009. Nakon niza nagrada za izvedene i neizvedene dramske tekstove, Prvak Drame splitskoga HNK-a odlikovan je i Ordenom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za ukupan doprinos hrvatskoj kulturi.
Njegov drugi i iščekivani roman Gluha nota svojevrsna je narativna kompilacija suvremene epistolarne forme, protkana lirskim pasažama i intertekstualno-intermedijalnim značajkama.
Četverodijelna kompozicija, kondenzirana u četiri dana 2022. godine, obuhvaća radnju koja se paralelno odvija u Hrvatskoj i u Ukrajini. Iz kompleksna sižea proviruju dva centripetalna lika: Ruskinja Maša i Alen P., oboje glumci koji željno iščekuju splitsku premijeru Tolstojeva Rata i mira, u kojem bi trebali odigrati svoje naslovne uloge Nataše Rostove i Andreja Bolkonskog. Njihovi se životi kompliciraju kad Maša ostane zarobljena u Černihivu (gdje posjećuje Djeda i Baku) nakon ruske vojne invazije na Ukrajinu.
O krizi u umjetničkom svijetu („Prvo nas je pomeo Covid, sada rat…“) besjedi se iz nekoliko pripovjedačkih perspektiva; konstantno se, naime, izmjenjuju muški i ženski glasovi, no upravo se tim skokovitim pripovijedanjem ostvaruje ona prijeko potrebna napetost koja fuzijski izgrađuje i tematski i idejni obzor romana. Prva dva dijela romana ispisana su u kriznoj „ognjici“: sadržajno i formalno zrcale kaos koji se nakon epidemije koronavirusa nadvio nad Europom, a nastavio rusko-ukrajinskim ratom. Stoga i sintaksa pršti od grafostilema koji amplificiraju izbezumljenost i nesnalaženje individua u turbulentnoj svakodnevici.
Gluha nota već se prvim stranicama legitimira kao suvremeni roman zbivanja u kojem su karakteri većinom zadani kao tipovi, pa su nerijetko okarakterizirani tek imenom-nadimkom: Pacov (redatelj), Čaplja (intendantica), Krtica (ravnatelj Drame), Uštipak (Alenova majka), Maslac (Alenova sestra), Iglica, Djed, Baka, Đubre (silovatelj) itd. I dok čitatelj u Prvome danu pokušava pohvatati fabularne konce i odgonetnuti tko je tko, s Drugim danom linearnost u pripovijedanju učvršćuje se akcijom glavnoga muškog lika Alena P., tj. njegovim dolaskom u Ukrajinu kako bi pronašao Mašu, svoju kolegicu i kazališnu ljubav, ali i svoju drugu polovicu, duhovnu ljubav, otkrivenu u njezinoj fizičkoj odsutnosti.
Bošnjakov roman, iako ispisan telegrafsko-kolokvijalnim stilom koji zorno oslikava okrutnu stvarnost i glavne nositelje zbivanja kao njezine dionike, obiluje učestalim retrospektivnim reminiscencijama, zapravo i glavnim putokazima u dohvaćanju karaktera, ali i mnogobrojnim refleksijama na temu umjetnosti u kriznim vremenima: „Ansambl šuti izgubljen u pustinji emotivne pauze. Gluha nota rasteže se i zijeva.“ Nemoguće je prijeći i ne zabilježiti vrlo upečatljive ironijske maksime, glase onih koji žive za i od umjetnosti: „Mi umjetnici, mi smo najveći ratni profiteri… Ljudsko nas zlo hrani… Ljudsko dobro i zlo teku zajedno u istome koritu…“ Kazališni Romeo i Julija transponiraju se iz fikcije u stvarnost u Trećemu danu, u kojem je naracija najkonzistentnija, ali sudbina zato neumoljiva.
Dvoje mladih glumaca, bez kojih premijera Rata i mira gotovo i nema smisla, opasnim preprekama rusko-ukrajinskoga Polifema te 2022. godine, nažalost neće umaći. Vrtlog rata odnosi i Alena i Mašinu Baku i mnoge druge nedužne građane u konvoju iz Černihiva za Kijev. Bošnjakov roman donosi potresne scene Mašina silovanja i nevjerojatno jezgrovite opise emotivne boli kroz koju je prolazilo starije stanovništvo: „… Naslonio je lice na staklo, bulji u nas kao zatočena životinja i udari dvaput štapom po staklu.“ Ratna histerija neminovno potiče i groteskne iskaze obrambenih mehanizama onih koji su okusili zabranu mokrenja tijekom vožnje u „konvoju spasa“, nesanicu i strah pa su Mašina svjedočenja i potvrda jedne od idejnih premisa u romanu, kako je, naime „rat užasan u zbilji, a u fikciji veličanstven, i zabavan“: „Prekrcali smo Djeda… Otkad sam mu rekla da će živjeti s mamom i tatom, jer će sa mnom živjeti Žak (mačak), ne razgovara sa mnom… Za Baku ne pita. Ona još uvijek leži gole guzice na zaleđenoj livadi, s medaljama oko vrata… Sada preko raznih ministarstava i veleposlanstava pokušavamo izvući mrtvu juniorsku prvakinju države u umjetničkome klizanju.“
Alenovo propadanje u ambis ratnog ništavila poetski je ispisana epizoda, pripovjedna digresija u obliku predsmrtnih snoviđenja i titravih kontemplacija o oprostu, kojom Bošnjak nenametljivo daje omaž i jednome od najdominantnijih motiva u prozi Lava Nikolajeviča Tolstoja, glasovita ruskog književnika-mirotvorca iz Jasne Poljane, zagovornika ideje da umjetnost mora biti bliska puku. Oprost kao etičko načelo spasa za pojedince i narode, misao je vodilja u svim njegovim „obiteljsko-psihološkim studijama“ i ujedno najpoznatijim romanima prostora i vremena (Uskrsnuću, Ani Karenjinoj, Ratu i miru); intertekstualno i u Gluhoj noti, romanu sazdanu od ljubavi, preljuba, ljubomore, mržnje i herojstva, ali i djelu koje otkriva izravnije forme obraćanja suvremenu čitatelju oponašajući tipove virtualne komunikacije. Četvrti dan, godina donosi atmosferu katarzična smiraja (Mašin povratak, komemoracija za Alena): dok se polifonija različitih glasova stišava, gubitci se prihvaćaju, a samoobnavljajuća energija života nezaustavljivo juri dalje. Neurastenični iskazi (dio i na engleskom jeziku) bivaju zamijenjeni harmonijom kapitalizirana negativnog iskustva u trenutcima osobnih i društvenih pobjeda nad mrakom bezidejna svijeta. Premijera Rata i mira, naime, uspješno će biti izvedena, ne slučajno, 9. svibnja 2022. i kozmopolitski odjeknuti diljem Europe.
Gluha nota Elvisa Bošnjaka, osim što je roman koji se fragmentarno bavi aktualnom zbiljom i svevremenskim društvenim pitanjima, u svojoj je esenciji autoreferencijalno i simbolično štivo o egzistencijalnoj drami umjetnika u suvremenome svijetu, svijetu gladnome ljubavi i Boga.
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 15. lipnja 2026.