Piše: Katarina Marić, 1. prosinca 2024.

Milka Pogačić: Slava mladosti, Iz sunčanih dana, Ognjište, 2020.

Sredinom 19. stoljeća, otkad se kod nas sustavnije pojavljuje, slikovnica kao inicijalno striktno didaktičko (primjerice važnosti higijene ili boravka u prirodi poradi psiho-fizičkih dobrobiti) -edukativno (ponajčešće učenje abecede, vrsta životinja, tipova igara ili snalaženja u svakodnevnom kućanstvu) -moralistička (usmjeravanje ka poslušnosti i dobroti) pisana forma za djecu kulturalno-socijalno-pedagoški mahom je dep(k)lasirana, a što se poklapa i sa samim odnosom prema djeci, recipročnom zanemarivanju ili barem ne postavljanju na pijedestal iste (počestoj pak suvremenoj praksi) kako se odlazi dalje u prošlost (najeklatantniji primjeri imaju svoj odjek u pripovijestima poput Ivice i Marice ili Drva kleke, primjerice). Prve slikovnice čak nisu niti sačuvane, a najstarijom sačuvanom slikovnicom u Hrvatskoj smatra se ona učitelja i književnika Josipa Milakovića s ilustracijama Heinricha Leutemanna Domaće životinje, nakladnika Sveučilišne knjižare Franje Župana iz 1885. godine.

Određen broj takvih poučnih izdanja može se pronaći i u digitalnim zbirkama NSK i KGZ-a, a pisali su ih, pribirali i priređivali autori kao što su, među ostalima: Jelica Belović-Bernadzikowska (Meandri: za zabavu dobrim kevicama, 1920.), Ljudevit Varjačić (Potočnice: zabavno-poučne pjesme i pripovijetke mladeži našoj, 1877), Ljudevit Tomšić (Izabrane izvorne pripovijesti hrvatskoj mladeži, 1883.), Josip Milaković (Mali hrvatski deklamator: sbirka pjesama za mladež, 1885.), Franjo Bartuš (Dobroslavke: narodne pripovijesti hrvatskoj mladeži, 1897.), August Harambašić (Smilje i kovilje: pjesmice i priče sa tri slike, 1910.), Davorin Trstenjak (Jagode: crtice za mladež, 1920.), Stjepan Širola (Moja najmilija slikovnica: pjesmice, 1900.). Već na samom početku javljaju se i problemi vezani uz ilustracije. Zamjetno je, naime, da se počesto ne navodi ilustrator (doduše katkad se ne navodi ni ime autora, nakladnika ili godina izdanja) nego samo osoba odgovorna za pripremu slikovne nažalost neimenovane građe odnosno na tekstove se lijepe ilustracije inozemnih, mahom njemačkih i britanskih ilustrator(ic)a, dok se domaći umjetnici pojavljuju tek početkom 20. stoljeća.

Jednako, u duhu onodobna vremena čini i nadasve preciozan domaći nakladnik Ognjište, specijaliziran za izdanja pomalo zaboravljenih i time za iznošenje na svjetlo dana dragocjenijih autor(ic)a mahom tuzemne (Jagoda Truhelka, Ema Božičević, Ljubo Brgić, Rudolf Habeduš Katedralis) no i inozemne književnosti (Erik Hansen, F. H. Burnett, G. T. Rotman) s kraja 19. i početka 20. stoljeća, pružajući izdanja bez navođenja ilustratora, mahom sentimentalno-idilično-poučne preokupacije iz tzv. zlatnog doba ilustracije. Kolikogod takva praksa pružala omaž tradicijskim shemama izdavaštva te nosila u sebi i svojevrsnu romantičarsku notu, dobrodošla sugestija bila bi kako navođenje izvora istih, jednako tako i kakav pogovor ili predgovor ovim malim prekrasnim, ljupkim izdanjima iznimne vrijednosti koja katkad na tržištu prođu nezamijećeno a predstavljaju itekako važan uvid u onodobna kulturno-estetsko-socijalno-pedagoška stremljenja, kao i u sam opus domaće književne baštine koji nikako ne bi trebao ostati nezamijećen.

Na takvom su tragu i djela važne osobnosti domaće pedagoško-prosvjetiteljske povijesti Milke Pogačić (1860–1936), s dvama knjižicama sabranih pjesmica i pripovijetki s početka 20. stoljeća Slava mladosti i Iz sunčanih dana; u kojima se prezentiraju dražesne ilustracije dobro znanih umjetnica Helene J. Maguire, Harriet Mary Bennett ili Jessie Willcox Smith, primjerice. Sadržane pripovijetke su: Zašto su se zavadile sestrice, Majales, Škola, Ubogi Fedor, Kako će doći proljeće, Nevolja i Zašto rode progone žabe. Riječ je o pripovijetkama realističko-naravoučenijskog prosedea o dječjim dogodovštinama, mahom bez bajkovitih primjesa (iznimke su poetičnost pričanog o dolasku personificiranog Proljeća od strane majke djevojčici Pavici u priči Kako će doći proljeće ili basnolikost o životinjskoj zavadi u priči s animalnim protagonistima Zašto rode progone žabe), kao što je to slučaj primjerice s bajkovitim pričama usmenotradicijske inspiracije Pogačićkine suvremenice Eme Božičević; djeca se svađaju ali i mire zbog slatkiša(Zašto su se zavadile sestrice), odlaze na izlet koji ne prolazi baš onako kako su zamislila (Majales), bivaju mudra i dosjetljiva (Nevolja) ili unatoč dobrim namjerama pokazuju simpatičnu nespretnost (Ubogi Fedor) dok su poneke priče naglašenije humorne (Škola).

Milka Pogačić jednake univerzalne poruke – kao što su prijateljstvo, pomirljivost, požrtvovnost, skrb prema životinjama, ustrajnost, njegovanje vrlina – ne nužno namijenjene isključivo djeci, odašilje i kroz svoje zorno narativne pjesmice (Što se dogodilo Minki i Tinki, Kako tata nije razumio Luku, Na livade, Izgubljeno janje, Hrani ptice) čineći ove vintage prezentirane knjižice pogođenim božićnim poklonom ili barem poželjnim štivom kućnih knjižnica odnosno bivajući važan korak ka popularizaciji same njihove autorice, revolucionarne učiteljice koja se svojevremeno zalagala za i danas vrlo aktualan pedagoški pristup djeci: individualiziran, personaliziran, empatičan, odnosno za školovanje i žena i onih siromašnih te posljedično poboljšanje njihovih životnih uvjeta.

© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 1. prosinca 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.