Piše: Katarina Marić, 20. prosinca 2024.

Miro Gavran: Zaljubljen do ušiju, Mozaik knjiga, 2024.

Najprevođeniji i teatarski najizvođeniji hrvatski književnik, čija su djela prevedena na više od 40 jezika s preko 250 izdanja u domovini i inozemstvu, s više od 400 kazališnih premijera na svim kontinentima diljem svijeta, te sa kazališnim festivalima s izvedbama vlastitih mu drama u čak pet zemalja s iznad 4 milijuna gledatelja, Miro Gavran (1961.), među inim bogatim opusom, poznat je i po ljubavnim romanima za mlade: Zaljubljen do ušiju, Kako je tata osvojio mamu, Halo ljubavi i Profesorica iz snova a upravo ove godine doživljava jubilarno, 20. izdanje romana Zaljubljen do ušiju, prvi put objavljenog 1994. godine i stavljenog na popis lektire za peti razred osnovne škole, iako ga komotno mogu čitati i učenici viših razreda iste (Nedavno je iz tiska izašlo i sedamnaesto izdanje naslova Kako je tata osvojio mamu i Halo ljubavi).

Ljubavna tematika primjerena je i posljedično privlačna adolescentskoj dobi mladih čitatelja, iako je u korpus dotad tek za pustolovinu marnih protagonista-mladeži prodrla tek unatrag pedesetak godina poezijom na temu dječjih ljubavnih preokupacija Stjepana Jakševca, Mladena Kušeca, Zvonimira Baloga ili Paje Kanižaja, ali i Dragutina Tadijanovića, dotad se s pedagoškog aspekta mahom smatrajući nepoželjnom za obradbu u štivima za djecu. Kod Gavrana, takva, pomalo banalno-stereotipno-prvoloptaška light-prispodobivost uvijek je protkana natruhama onog socijalno-osviještenog svakodnevice – baš kao što su nekoć roditelji odlazili u rudnike i izlagali se svekolikim pečalbama ne bi li prehranili djecu u izazovnim uvjetima velikih gladi, ratova i inih nevolja, možda mrki ali stameni, danas se roditelji predaju razbludi, alkoholizmu, svađalačkom neuzornom i neuroznom ponašanju odnosno nekakvoj nadasve površnoj, besciljnoj apatičnoj mlakosti i inim bolestima dokona nam doba puštajući da djeca skrbe o njima ali i zbog njih, da ih odgaja ulica i da odrastaju u razočarane individue – pisac pritom takve pojave bilježi usputno, bez didakticizma, s bešavno izvedenim sretnim završecima kakvi vjerojatno u socrealističkom prosedeu ipak ne bi bili upravo takvi, baš kao što to čine i ostali književnici-tvorci ove u novije vrijeme popularne tematske klasifikacijske odrednice dječjeg ljubića (primjerice djela Sanje Polak, Silvije Šesto ili Sanje Pilić: Jesam li se zaljubila, Sve pet i Julijane Matanović Rečeno – učinjeno itd.).

Tako se kod tipičnog i ni po čemu specifičnog desetogodišnjeg Marija, zaljubljenog u djevojčicu Lanu iz razreda, takvi novi neznani zbunjujući osjećaji miješaju s obiteljskim problemima poput očevih preljuba ili majčina alkoholizma, posljedičnog problematičnog ponašanja u školi ali i suptilno protkanom činjenicom ratnih zbivanja, čime isti postaje slika u malom sveopćeg stanja prosječnog djeteta koje se mora nositi s takvim događajnostima u svom životu i znati iz njih izići osnažen. Gavran osjetno koristi svoje dramatičarsko/dramaturško/teatarsko usmjerenje, ultra pitko konstruirajući i vodeći priču, gotovo poput kakve mladalačke sapunice, sažetim, jednostavnim i jasnim rječnikom, koncizno i ležerno/spontano, uz žargonizme, humor, i što je ne manje važno – u prvom licu, iz perspektive polaznika petog razreda, što je postupak kojim se za mlade čitatelje postiže veća doza uvjerljivosti ali i osjećaja proživljenosti zbivanja (što evocira autobiografski, ispovjedni ili dnevnički diskurs, obljubljen i u povijesti naše  književnosti: Zlatni danci Jagode Truhelke (1918), Priče s ostrva, iz grada i s planine Vladimira Nazora (1927), Moja zlatna dolina Zlate Kolarić-Kišur (1972)…), spretno ulazeći u tinejdžersku psihu opterećenu mnogobrojnim fizičko-emotivnim mijenama, turbulencijama i preispitivanjima.

Zbog svega navedenog djela Mira Gavrana uživaju iznimnu popularnost i spadaju među najomiljenije lektire, svakako i zbog humornog i optimističnog općeg ozračja, odnosno idejnog isticanja važnosti ljubavi kao temeljnog ljudskog odnosa – i unutar obitelji i među prijateljima.

© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 21. prosinca 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.