Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, 26. studenoga 2025.
Sandro Đukić
„Uvijek me više intrigirala ideja budnosti nego snovi“, sažima svoju umjetničku nit vodilju jedan od najistaknutijih, ako ne i najistaknutiji hrvatski akademski slikar, fotograf, video umjetnik, majstor svjetlosnih laserskih efekata te grafički dizajner i dizajner interijera muzeja Sandro Đukić. Ovaj je polivalentni multimedijalni neoavangardni umjetnik autor mnogobrojnih vrhunskih artističkih i dizajnerskih projekata. Nastavlja iznositi svoj kredo i misli: „Budnost bi pretpostavljala bistrinu u kojoj bi mogli sagledati stvarnost svježim i neometanim pogledom. Na neki način to i nije stvarnost koju živimo, zagušena rutinama, stereotipima i svakodnevnicom. Možda bi najbolji pojam za opis tog osjećanja bio „Daydream“… ona fina granica u kojoj niste sigurni jeste li u sferi imaginacije ili jave, onaj kratki moment na granici između udisaja i izdisaja.“ I dodaje: „Pojmovi ‘inspiracija’ i ‘muza’ mi se doimaju prilično arhaično i podsjećaju me na neku romantičnu melodramu.“
Sandro Đukić rođen je u Zagrebu, 12. listopada 1964. godine. U rodnom je gradu završio OŠ Karl Marx u novozagrebačkom naselju Zapruđu, gdje je proveo djetinjstvo. Pohađao je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, a potom upisao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nakon diplome na Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi prof. Đure Sedera 1989. godine, svoje školovanje nastavlja na Kunstakademie u Düsseldorfu, i to ni više ni manje nego u klasi slavnoga pionira video-arta: korejsko-američkog umjetnika Nama Junea Paika. Đukića je zanimala video umjetnost. Pričao mi je kako je profesor Paik učio studente, nekolicinu njih izabranih iz cijeloga svijeta, sve dijelove videa, televizora i kamera, rastavljajući video na dijelove i potom sastavljajući ih. Govorio je da treba izvrsno poznavati tehniku i tehnologiju, a ideje i umjetnost doći će svakom individualno. Financirao je svojoj klasi – četrnaestorici studenata, dvotjedni boravak u New Yorku, gdje je njegovo ime otvaralo sva vrata, tako da su obišli sve muzeje, galerije i nekoliko atelijera poznatih, priznatih i slavnih umjetnika. Vodio ih je na večeru u neki skromni restoran; nije volio glamur, bio je jednostavan i skroman čovjek. Đukić tamo studira i boravi do 1993. kao gostujući i redovni student. Na istoj akademiji pohađao je Majstorsku radionicu 1993‒1994. godine u klasi asistentice Nama Junea Paika – američke video-umjetnice, profesorice Nan Hoover. S njom se sprijateljio i bio blizak sve do njezine smrti. Nan Hoover je vrlo zanimljiva osoba i umjetnica; izlagala je i u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Napustila je u Americi obitelj, muža i dvoje djece da dođe u Amsterdam graditi svoju umjetničku karijeru. Bila je profesorica prvo na Rijksakademie, Kraljevskoj akademiji u Amsterdamu, i od tamo je došla na poziv Nama Junea Paika u Düsseldorf biti mu asistentica. Kada je umrla, Sandro je išao u Düsseldorf sređivati njezinu golemu ostavštinu, arhivirati je i pravno – kako to već Nijemci administrativno znaju, pohraniti kao fundaciju u Njemačkoj.
Đukić je izlagao na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Španjolskoj, Nizozemskoj, Islandu, Sloveniji, Srbiji, Češkoj, Sjedinjenim Američkim Državama… Među nagradama koje je dobio za svoj rad posebno se ističu one Saveza društava likovnih umjetnika Hrvatske 1991., posebna nagrada Grada Pule (Tu smo 3) i ArtsLink Independent Projects Award. Bio je na mnogim pozivnim workshopovima (umjetničkim radionicama) u Češkoj, Poljskoj, Njemačkoj, Francuskoj i u Los Angelesu, gdje ima svoje kustose.
Civilizacije su uvijek imale svoje uspone i padove, a umjetnost je pratila te mijene. Danas smo na samom početku jedne potpuno nove tehnološke, a posljedično i društveno-socijalne paradigme. Naše društvo, u vremenu prije promjene društvene paradigme devedesetih, kolikogod je u mnogim aspektima bilo problematično i daleko od nekog ideala, barem se na deklarativnoj razini zalagalo za utopijski model društva napretka, te je eksperimentiralo s idejom modernizacije i demokratizacije društva. Danas se nalazimo u radikalno disfunkcionalnom, pred-modernom konceptu društva koje nije sposobno nositi se s izazovima sadašnjosti, kao što su problemi vezani uz klimatske promjene ili ekologija. Uz to, kako lokalno tako i globalno, suočeni smo s izazovima vezanima uz korištenje novih tehnologija i fenomene kao što su Social scorring, s kojima se u praksi već eksperimentira u Kini i uopće onim što prof. Zuboff s Harvardskog sveučilišta opisuje u svojoj nedavno izdanoj knjizi The Age of Surveillance Capitalism. Suprotstavljajući ta dva pola: pokušaj modernizacije i ideje postojanja drugačije stvarnosti te ovog što danas živimo, čini se da se sada nalazimo u nekom SF-distopijskom diskursu, a taj se entropijski moment reflektira i na umjetničke prakse.
U Đukićevom slučaju, osim proizvodnje umjetnosti, kako to neki novinari i povjesničari umjetnosti nazivaju, on profesionalno živi zarađujući za život ne rijetkom prodajom svojih radova, nego svojim poduzetništvom. Ima firmu CCN, koju je osnovao i danas je ima, a preko nje je i godinama vodio prvu hrvatsku foto-stock agenciju koja se bavila prikupljanjem, produkcijom, pohranom i distribucijom fotografskih materijala za upotrebu u izdavaštvu i reklamnoj industriji. U više navrata vodio je projekte na području kreiranja slikovnih arhiva i digitalizacijskih projekata, surađivao na europskim umjetničkim projektima i kao predavač sudjelovao na domaćim i međunarodnim simpozijima.
Unazad nekoliko godina bio je i u ulozi gosta-predavača na ADU na Odjelu za fotografiju. U sklopu projekta kreiranja digitalne arhive umjetnice Nan Hoover imao je priliku biti predavač i na Kunstakademie Düsseldorf, što je bio posebno izazovan zadatak s obzirom na to da je na istoj akademiji diplomirao 90-tih godina. Zadnjih godina radio je na više izložbenih i muzejskih postava te kreiranja multimedijalnih sadržaja interpretacijskih centara u nekim manjim mjestima po Hrvatskoj (Đurđevac, Pitomača, Kamenska). To se čini kao jedan doista arhaičan posao; slikari bi u prošlosti išli od sela do sela i oslikavali crkve, samo što su danas kistovi digitalni, a prostori distribucije znanja i ideologije su neki drugi. Uz sve to, ima prilično intenzivnu izlagačku djelatnost. Svega tri dana nakon otvorenja izložbe u Galeriji Kranjčar, odlazi u Beč na otvaranje izložbe u galeriji Michaele Stock, privatne galeristice s kojom surađuje već duži niz godina. Sve te aktivnosti za posljedicu imaju i neku ekonomiju koja je dostatna za daljnju produkciju i životne potrebe. Umjetnik nije siguran pretpostavlja li danas sintagma slobodan umjetnik da je umjetnik prekarni radnik koga se društvo oslobodilo ili se tu radi o osobi koja se zalaže za slobodu i pravo na vlastito tijelo u društvu koje ga sustavno pokušava kolonizirati. Oduvijek je vjerovao, a što zasigurno proizlazi iz konteksta u kojemu je odrastao i umjetnika koje je volio i s kojima se družio, da umjetnost nije samo objekt uživanja nego jedna snaga koja nije oslobođena svoje odgovornosti u nekom širem kontekstu.
© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 26. studenoga 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija