Piše: Vesna Aralica, 14. kolovoza 2026.

Nataša Jukić: Ondje, među rebrima, Naklada Mokoš, 2025.

O Nataši Jukić, svestranoj kaštelanskoj književnici, humanitarki, istaknutoj djelatnici u kulturi i obrazovanju, najbolje govori njezinih 11 objavljenih djela. Od samih početaka svojega djelovanja vrlo brzo se afirmirala kolumnisticom izbrušena pera i istaknute socijalne osjetljivosti. Spomenimo tek kako je autorica mnogih bajkovito ispisanih priča za djecu i odrasle (Jagin dolac u izdanju Školske knjige), angažiranih tekstova iz područja osobnoga rasta i razvoja, utemeljenih na neurolingvističkom programiranju (Melem plemenu ožiljaka u vlastitoj Nakladi Mokoš) i spiritus movens suvremenoga hrvatskog feminizma u pisanome mediju (uspješnica i projekt Mi. Žene. u izdanju Naklade Fragment). Prozni izričaj međutim nije i jedini glas Nataše Jukić: sadržajno raznorodna zbirka pjesama Ondje, među rebrima, objavljena 2025. u Nakladi Mokoš,kao da sintetizira svu onu humanost od koje i za koju autorica živi i djeluje. Protkana je elegancijom neobuzdana slobodnog stiha, intrinzičnom ritmičnošću i neposrednom sugestivnošću. Iako su joj pjesmotvori duboko ukorijenjeni u osobnome iskustvu, oni se sublimiraju u kolektivno žensko iskustvo pa se može reći kako je adresat njezina umjetničkog izričaja gotovo uvijek osoba preko puta: žena, djevojka, „neko ranjeno dijete u duši“, pa i muškarac. Inspirativno osmišljena naslovnica zbirke s aluzivnim naslovom otvara škure i duha i duše, čime se čitatelja asocijativno dovodi u stanje potpune otvorenosti uma za prijam lirskoga sadržaja, kojemu je imanentno životno zrcaljenje.

Ono po čemu se zbirka Ondje, među rebrima opaža kao pravo osvježenje u sadašnjem trenutku suvremene hrvatske lirike, iznimna je lakoća emaniranja proživljenoga, lišena pretencioznosti ili nekoga nametnutog pomodnog ludizma. Poezija izrasla na humanizmu ne trpi naime hermetičnosti: obzor čitateljeva očekivanja u recepciji pjesama Nataše Jukić čvrsto je utemeljen na upijajućem razumijevanju. Autorica parunovskom poetikom uspostavlja stanoviti psihološki red u stihovima koji kondenziraju i najkaotičnija unutarnja iskustva, vodeći računa ne samo o grafostrukturnome sloju pjesme, koji poštuje zakonitosti sukcesivna, tj. akumulativna čitanja, nego i onome fonostrukturnome, a ponajviše o semantostrukturnome, koji implicira sva značenja pojedine pjesme. Šest ciklusa zbirke (Sebi da ostanem, Svaka misao ima ime, Ljubav u nama, nekako najviše, Upute za disanje, Epitaf u vjetru, Hoće li biti mjesta za sanjare?) pozivaju na pustolovinu suočavanja s ponorima vlastite duše, na samoodgoj i odricanje od životnih viškova, ne u jeseni života nego u zrelome dobu dok srce još „kuca kao zlatan sat“.

Prvu pjesmu Umrla si može se smatrati ujedno i programatskom: snažna naslova i opominjućega glasa, recipijenta navodi na uviđanje mogućih životnih preobrazbi i svakodnevnih pobjeda, kako i sama autorica besjedi o lirskome subjektu: „Umrla si / kad si pobjegla od boja. / Od nota i ritmova, / od teatra sebstva pred sobom. / Kad si dozvolila klaunovima / da ti nataknu crveni nos… A ja bih tako htjela / da živa odeš sa ovoga svijeta.“ Posebno mjesto u prvome ciklusu zauzima melopejska pjesma Svoja san kuća na čakavskome idiomu, prožeta humorom i izražajnim motivima identiteta: „Svoja san kuća. / Ča me briga di se gasi svitlo / i di kome miši grizedu dane…“ Tu je i pjesma Potmulo tutnje šutnje neizrečenoga o anksioznosti, ali i jedna ljekovita Ipak stalno jesam u kojoj su papiri metonimija spasonosnoga stvaralaštva: „Papir sam kupila. / Za resetiranje. / Za izlaz iz stvarnosti / da premostim jaz.“ Dozivanje djetinjih memorabilija česti su temati i duhovni putokazi u svekolikoj umjetničkoj praksi; kod Nataše Jukić ta vrijedna opažanja o početcima životne matice utkana su u mnoge pjesme. Specifična je Um zna sve posuti šljokicama, gotovo istumačena psihološkom podlogom čovjekove potrebe za idealizacijom, bliska svačijem iskustvu. Autorica rado odijeva metafore o životu i sazrijevanju u ruho pejsažnih motiva, a kada želi biti drsko izravna, onda rado poseže za kolokvijalnim izrazom, kao u pjesmi Nimalo light. Šetač sam, putnik, najmanja jedinka vlastitoga svemira misaono zaokružuje prvi ciklus posvećen jastvu i pripadanju: „Ničeg u meni nema, /a opet, nekako, / u meni bogovi žive. / Vile i vragovi. / Sjene prošlih i budućih života….“

Drugi ciklus zbirke ujedno je i najslojevitiji, sav u znaku egzistencijalno-duhovnoga propitivanja. Napiši si pjesmu tematizira praksu stavljanja riječi na papir, u službi liječnika koji vraća ugasli žar za životom. U mnogim se pjesmama lirski subjekt pita što je to što stvarno imamo i posjedujemo i zašto nas vrijeme ne želi dugo uza se… kako zaustaviti istinitu misao, a istovremeno i pustiti životnome sadržaju da iscuri kad dođe do vrhunca u potrazi za smislom, kao u pjesmi Svaka misao ima ime: „Bride rubovi… / nalik starom koritu / u kojemu je baka ispirala bajke / da mi ih čiste pred noć u kosu utka. / Mir da nađem.“

U red onih borbenih i punokrvnih pjesama, što oslikavaju svakodnevna trvenja, idu Bit ću dobro i Napuknuće aure. „Oblačim drhtanje duše i prstiju / pa ih snažno zajedno istresam na stol. / Kao hrabra… / A tek sam komadić krhotine / što još se ponekim snom / drži za ovaj svijet“, bolni su, autentični stihovi, natopljeni grčem i emocionalnom slomljenošću, ali i onim titrajima svjetla koji jedinku odvlače od potpuna mraka životne nelagode. Tijelu kao mediju od kojega svatko treba osluškivati signale, posvećena je alegorijska Haljina za katastrofe, mala psihološka studija o obrascima ženskih obrambenih mehanizama i prikrivanju bola. O oslobađanju od straha i kompromisa poje britko Ničija sam i Ništa nije moje, izrasle na snazi paradoksa: „Sjena sam. / Odbijam se ukorijeniti… / Preživjet ću kao priča…“

Dinamici muško-ženskih odnosa, tom vječnom antagonizmu i borilištu ljubavi, posvećen je kordijalno ispisani treći ciklus. Pjesnički jezik ogrnut iskustvenim prodorima obnovljene ženske svijesti u doticajima sa samoćom, odsustvom dovoljno glasne interakcije s najbližim, svim onim titrajima od kojih će se formirati čvrsta nit što ne može prepuknuti, ekspresija je  ritmičnosti ljubavi koja porođajno meandrira iz dana u dan. Od rukoveta senzibilno ispisanih pjesama o ljubavi, Ponudim ti dio tebe izdvaja se spoznajnošću i ljupkošću ženskog bivanja u odnosu: „Tu i tamo – stisnem riječi / da cijele u šutnju stanu, / zaigram na obmanu / maestralno…“

Preostala tri ciklusa: Upute za disanje, Epitaf na vjetru, Hoće li biti mjesta za sanjare produbljuju motive prolaznosti života i osmišljavanja njegova tijeka. Čime, često se pita autoričin glas, izrastao iz cvijeća, ali i životnih friža, tih biljega koji podsvijest čuvaju kao bedeme od novih osvajača. Uz neizbježni eros, snagu tanatosa može zauzdati tek borba protiv praznina: onoga pogubnoga odsustva ljudskoga svjetla, ljubavi, prisnosti, empatije i solidarnosti. „Dok iz vena svijeta / ljubav otječe / u rijeke nepovrata, / Ti budi čovjek. // Mimo licemjera, / zlonamjernika u celofanu, / mimo šljokica što skriju / namjere oštre posrnulih sanjara, / Ti budi čovjek“, stihovi su iz istoimene pjesme koji zrcale svjetonazor altruizma. Humanizam kao put, modus operandi i humanizam kao cilj, čvrste su koordinate mahom konfesionalno ispisanih pjesama Nataše Jukić, pjesnikinje ženskoga glasa, ali i nenametljive vidarice duša svih onih koji se prepoznaju u njezinu ljubavlju obavijenome rukopisu.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 14. kolovoza 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija