Piše: Vesna Aralica, 22. travnja 2025.

Andriana Škunca: Otok, zrcalo riječi, Fraktura, 2021.

Antologija poezije Andriane Škunce (po izboru Marije Dejanović), Bjelovarke novaljskih korijena, rođene 1944., jedna je od najznačajnijih pjesničkih zbirki na hrvatskoj književnoj sceni u zadnjih nekoliko godina. Izrasla na domaćim i stranim uzorima, pjesnikinja Paga zablistala je iznova u opsežnu Frakturinu izdanju s tristotinjak pjesama ispjevanih magičnim impresionističko-ekspresionističkim stilom. Strastvena fotografkinja nije slučajno na svojim fotografijama, kao i u svojim pjesmama, tragala za sveprožimajućim arhetipskim počelom rodnoga zavičaja. Malo je hrvatskih pjesnika približilo svoj način pisanja samoj tehnici fotografije kao što je to uvijek inspirativno činila Škunca.

Središnji topos autoričina pjesničkog glasa izvire iz „osoljena otoka“, njegove sadašnjosti i sjena prošlosti – „razvalina“ vremena i pukotina suhozida. „… u bezmjernom prostranstvu / poput kruga / širi se otočka bjelina“ stihovi su (inače posvećeni pjesnikinji Gordani Benić) koji emaniraju Škuncinu fasciniranost pitoresknim paškim krajolikom, sveprisutnim gradivom cjelokupna njezina lirskog opusa – od prve zbirke Do neba bijelo (1969.) preko Novaljskog svjetlopisa (1999.) do zadnje zbirke Vrijeme se zanjihalo (2015.).

Nadahnuće joj se rastvara u slobodnu, nerimovanu stihu ili u formi pjesama u prozi, koje resi iznimna asocijativnost i likovno razmišljanje, na tragu Šimićeva ili Traklova ekspresionizma, nerijetko izražena i grafostilemskim rješenjima. Škuncina genijalnost krije se u sposobnosti višekratne obrade istog motiva na uvijek svjež i originalan način. Njezin Pag su ovce, bura, trstika, suhozid, kuneštre s maslinama, smokve, brunac, ali i oblaci, sjene, zrcala i mrtvi. Sugestivnim elipsama u prikazu personificirana pejsaža rastvaraju se nostalgično lijepe slike otočna života: „Ovce izranjenim papcima / lutaju maglinom… “ (Vela gramača), dok maestral „Šušti / uz rebra kuće… “ (Maestral). Pjesnikinjina duša je otok, panteistički prizvan u svojoj raznolikosti i posebnosti, koja se napaja s „Kastalijinih vrela“ paških vododerina i posolice, mirisa smilja i Gospine trave. I dok čitateljevo oko pred sobom živo gleda „burom izgrizlu donju čeljust panja“, vidi unutarnjim okom i živi kamenjar s kojeg „raste patnja / da raščisti šutnju dana.“ Škuncin Pag kao da pjeva samog sebe kroz ljeta, zime, jeseni i proljeća, donoseći naplavine pjesnikinjinih slutnja, bolnih, ali mirnih sjećanja na njezine mrtve (majku, oca) i očuđenja neumitnim protokom vremena.

Njezina je zaokupljenost tragovima postojanja toliko snažna da ih i u oblacima „ima“: „Jedne smrt pretvara u prah, u otisak vlastita nijekanja, / drugi ispare u oblak… “ (Oblak). A ima ga i u transformativnim oblicima puževe kućice kao metafore za mijene bitka ili u sugestivnim slikama čovjekove ukopanosti u križ: „Nakon smrti najbližih, nema nas tko pokrenuti. Ni daška / vjetra u sleđenu rublju.“ (Stegnuti u stalnu studen). Posebno su dojmljivi stihovi o dahu prošlih dana i negdašnjim životima na otoku, ruševinama i napuštenim bunjama, ali u pjesničku jeziku koloritno oživljenima, kao u antologijskim Napuštenim stanima: „U napuštene i nezaključane kuće i njihovu osamu ulazi se bez najave… Krhotine iščezla svijeta uvučene u sjene trošnih zidova… “

Doživljaj otočka života u Škunce je martirijski uzvišen i nekako svečan: „U zimskoj noći, pred trošnom kućom, sjedimo kao / sveci. Na stolu prošek, bademi i vino.“ Dovodeći u svoj pjesnički svijet i uzore, likovne i književne veličine: Mihalića, Rabuzina, Lackovića Croatu ili pak svoje generacijski bliske pjesnike, Škunca obogaćuje i proširuje vizure svoga lirska kazivanja, no „osoljeni otok“ i njegova reljefno-kulturna danost stalno su joj za petama, i onda kad razvija astralne teme: „zatočeni svojom gravitacijom / tvrdim pjegama sunca / na rubu kamenjara / vučemo vrijeme natrag.“ Najveću refleksivnost autorica ostvaruje u pjesmama iznimna autoreferencijalna naboja u kojima propituje smisao i misterij umjetničkog stvaranja, takve su primjerice Bilježnica ili Rukopis s antologijskim iskazom: „Podižem pogled s papira i sve što nazirem, otisak je mrlja. Misao postaje / opipljiva izbočina.“ U paškome je krajobrazu toliko toga inspirativnoga, ni lelujave trstike ne mogu umaći pjesnikinjinu fotografsku zapažanju: „Napisana, trstika zapinje u rečenici… Trstika je šuštava zavjesa na dnu pašnjaka. Mjernica koraka i počasna straža godišnjem dobu… Štit i utočište svemu što se oslanja o njeno oporo znamenje… “ (Trstika). Škuncin je otok ne samo zrcalo prošlosti nego i krepki sastojak životnog pamćenja, vezivo za budućnost i otisak sadašnjeg trenutka, pripitomljena riječ čije ruke streme za novim zagrljajima. More i nebo nad Velebitom sile su koje otok ekspresionistički preobražavaju u duhovnu stvarnost – aluzivne su u tom smislu mnogobrojne auditivne i vizualne pjesničke slike iz kojih izviruju ljudi: „Napuštene kuće isijavaju snažno svjetlo. Ostaci gnjeva prodiru u neprobojne zidove… “ (Nevera).

Pjesničke antologije uvijek teže tematsko-idejnoj sveobuhvatnosti. Stoga je Otok, zrcalo riječi, po izboru Marije Dejanović, eklatantan primjer pomnog iščitavanja Škuncine poezije, za koju ne bi bilo dovoljno reći da pripada tek krugu asocijativno-sanjotvorne lirike s riječima kao objektivnim korelativima. Ispod sinestezijskih slojeva personificirana pejsaža krije se baza za spoznajno-otkrivačke pristupe osebujnim pjesmotvorima, dočim je modernost izraza utkana i u mnogobrojne pjesme s ludističkim efektom u kojima pjesnikinja otvara polje vrlo žive igre između duha i intelekta. Svojom lirskom prozom, primjerice Bilježnicom, kao da se najpotpunije referira i na sam čin pisanja, osvjetljujući vlastite kreativne trenutke podjednako izazovnima koliko i nedokučivima: „Dodiruju me stranice neke druge zbilje. U trenutku dok pišem, ono o čemu razmišljam izduži se, naprsne i preobliči na nov i nepoznat način.“ S jednim otokom u srcu i unutarnjim pogledom na njegovu zbilju izrasla je ta, reklo bi se, grandiozna i ljupka Škuncina „čipka“, satkana od najfinije pjesničke „žbuke“ i titravih, gotovo fotografskih odbljesaka vremena.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 22. travnja 2025.