Piše: Vesna Aralica, 17. srpnja 2026.

Robert Međurečan: Tako neka bude, Sandorf, 2025.

Otkad se pojavio na hrvatskoj književnoj sceni (2008. romanom Prodajem odličja, prvi vlasnik), Robert Međurečan ne prestaje pisati u kontinuitetu. Istodobno je osvajao i čitateljsku bazu i pozitivne glasove književne kritike. Nakon prestižne nagrade HAZU-a za roman Domovina to go, proglašenim najboljim književnim djelom u 2023. godini, samo tri godine nakon uspjeh ponavlja i romanom Tako neka bude, ovjenčanim Nagradom Ksaver Šandor Đalskiza najbolje prozno djelo u 2025. godini. Međurečanu su nagrade nesumnjivo dale veliki vjetar leđa u umjetničkome smislu, no treba istaknuti i ono najvažnije u njegovu stvaralačkom procesu: vidljivo je, naime, i autorovo utjecanje pisanju kao svojevrsnoj terapijskoj praksi.

Ipak, Robert Međurečan nije od onih pisaca koji pišu neopterećeno, spontano, „u svakoj situaciji“, prepuštajući se rijeci misli i osjećaja; više pripada literatima koji se nadahnjuju klasicima, interdisciplinarnim znanjima i onim pojedincima koji stalno uče od najboljih kako bi i sami oplemenili svoju originalnost ruhom, najšire rečeno, kulturološko-literarnih spoznaja. Kad se toj stvaralačkoj arhitektonici doda i pozitivna neuroza „svađanja sa samim sobom“, nastaju djela trajne umjetničke vrijednosti. A upravo je takav i Međurečanov zadnji roman, univerzalna „studija ljudske duše“, izrasla pod utjecajem Svetoga pisma, književnih i filmskih klasika koji tematiziraju odnos na relaciji Bog – narod – pojedinac. Život je san, Hamlet, Quo vadis, Razbojnici… samo su neka od književnih djela koja su motivskom interdisciplinarnošću utkana u roman Teka neka bude. Ništa manje nije vidljiv i trag epohalnih filmskih ostvarenja kao što su Ben-Hur, Gladijator ili Deset Božjih zapovijedi.

Radnja smještena u Judeji, u 1. st. n. e., čitatelje odvodi u vrijeme kad je Palestinom upravljao tetrarh Herod Antipa, za čije se vladavine u Galileji rodio Isus Krist. Autor vrlo uvjerljivo, kronološki i društveno, oživljava politički složeno vrijeme koje obilježava rimska okrutnost i nezadovoljstvo židovskoga naroda. Tu razglobljenu eru, u kojoj Tiberijada postaje drugi Rim, prepoznaje se po prevratništvu i odmetničkom buntovništvu, koje postaje spiritus movens za oslobođenje Izraela, ali u materijalnome smislu. Bratstvo bodeža Međurečan predstavlja kao središnju organizaciju mladih Židova koji sanjaju slobodnu državu, oslobođenu ekonomske satrapije Heroda Antipe. No to je i doba predmesija, neshvaćenih genija i čudaka koji promoviraju oslobođenje Izraela u duhovnome, a ne političkom smislu.

Na ovoj osi izrasta cjelokupni siže romana koji bi se žanrovski približno mogao odrediti kao povijesno-akcijski triler. No to je samo narativna površina jer Tako neka bude u drugome sloju otkriva skriveno polje duhovnosti, koje kao da se u ključu same egzegeze razotkriva u nositeljima fabule. Ako se uzme u obzir dugogodišnje autorovo istraživanje ovoga dijela rimsko-izraelske povijesti, ne čudi što se priklonio religiozno-naturalističkome stilu pripovijedanja (s pouzdanim pripovjedačem u trećem licu) koji računa s galerijom likova, minucioznim opisima, uvođenjem nestvarnih dijelova i izraženim metaforično-simboličkim pasusima kao putokazima u dohvaćanju temeljne ideje romana. Likovi su motivirani socijalno-psihološki (među njima je dosta i onih tipičnih), ali i etički, što čitatelja lako dovodi do fenomena rekognicije i poistovjećivanja. Međurečan se uistinu iskazao majstorom pripovijedanja jer uspijeva čak i čitatelja navesti na krivi trag, držeći ga tako u neizvjesnosti do kraja romana, koji u tematskome smislu ne završava zadnjim poglavljem: i sam autor umjesto riječi kraj zapisuje riječ početak, aludirajući time na nepredvidivost čovjekova ponašanja i stalnu mijenu društveno-povijesnih zbivanja.

Međurečanov roman započinje tjeskobno, u egzotičnom kronotopu, osvajajući pri tome leksičkom raznovrsnošću kojom čitatelj postupno uranja u Herodovu eru. Motivi su raznovrsni: etnografsko-socijalni, politički itd. Ulice vrve od meteža, prašine, Rimljani svakodnevno nekoga razapnu zbog neposluha i antidržavnoga djelovanja. Raspeće jednoga dječaka neće tako lako izaći iz glave Eleazaru, rimskome sikariju, u mladosti pobunjeniku protiv Rima, članu uglednoga Bratstva bodeža. U Herodovoj službi sa sudrugom Andesom ilirskoga porijekla, vreba na sve one koji uznemiruju vlast i dižu narod na pobunu. Eleazar, svećenikov sin, glavni je protagonist romana koji se postupno mijenja prolazeći kroz situacije pružanja otpora, zarobljeništva, gubitka slobode, cinizma pa sve do otkrivanja novoga smisla življenja. Motiv izdaje postaje temeljnim pokretačem naracije iz koje isplivavaju različiti karakteri, od kojih su mnogi povijesne osobe ili sjedinjuju njihove osobine: čitatelj tako susreće kristolike (Bosonoga), Mariju iz Magdale, Ivana Krstitelja, Nikodema, Baldasara, Salomu, Gošea, Timeona, Saru itd. Svaki lik nosi sa sobom neku burnu prošlost ili u sadašnjosti nepokolebljivo pliva kontra struji odnosno sustavu. Eleazara je nakon zarobljeništva pod svoje uzeo Timeon, odgojivši ga da prihvati doktrinu miroljubivih Židova koji se ne suprotstavljaju rimskim zakonima: „Što ne čine? Ne slušaju gologuze proroke koji silno žure poslati na križ sebe i stotinu drugih. Rezultat: mir i napredak, sreća i ljubav. Mutnu vodu ćeš pročistiti samo ako je ostaviš na miru. Budi u miru.“Toksični oportunizam, međutim, Eleazaru će početi smetati, čineći ga izdajicom u vlastitim očima, ali i pred narodom za kojeg se u mladosti školovao u Aleksandriji, učeći strane jezike i istodobno učvršćujući temelje monoteističkog judaizma, naspram rimskome mnogoboštvu.

Od 11 napeto ispripovijedanih poglavlja, s odreda aluzivnim naslovima (Vjetar ne pleše na šabat, Ratni psalam, Mesijanska bolest, Pjena od riječi, Štovanje pepela… Urota nade itd.), od kojih mnoga imaju uporište u biblijskim motivima (proročki snovi, pustinja, sotonske zasjede, krštenje uranjanjem u vodu, kamenovanje, samaritanstvo, Sodoma i Gomora…), Jerihonska ruža izdvaja se gnomičnošću i onim što nazivamo umjetnost riječi. Susret s Bosonogim, naime, radikalno će transformirati Eleazarov pogled na vlastiti život, ali i izmijeniti njegov odnos prema sudbini židovskoga naroda. Međurečan Bosonogog opisuje kao predšasnika Isusa Krista, čudaka i asketa spremnog na samožrtvovanje za moralnu dobrobit svojega naroda. Istovremeno i Eleazaru pridaje mnoge osobine Izabranoga, onoga koji je sposoban voditi revoluciju u duhovnome smislu, a ne gladijusom i osvetom, kao što to čini njegov progonitelj Gošea, negdašnji sudrug iz Bratstva bodeža, tvrd orah izraelske obrane od rimskih zakona.

Eleazarov susret s Bosonogim u Zmijskome klancu, „zemlji odbačenih i prezrenih“, početak je njegova obraćenja i obračuna s vlastitim egzistencijalnim strahom („Taj plavokosi pustinjak prodornoga pogleda uzdrmao ga je svojim besjedama…“). „Napola smo od zemlje, napola od neba… Zelot progovora iz tebe… Čovjek je tu da voli… Čovjek ponekad prvo mora izgubiti razum, da bi došao k pameti“,samo su neke od maksima koje će Eleazar prihvatiti kao svoju novu ideologiju življenja. Najveći izazov za glavnoga protagonista, dakako, predstavlja susret s progoniteljem Gošeom, „zalutalom ovcom“, srca otrovana prijezirom i cinizmom. Međutim, Međurečanov roman ne pretendira biti završenim, a ponajmanje okončanim kakvim hepiendom, koji bi, u biti, bio u proturječnosti sa sadržajem. Putovanje se nastavlja i za Eleazara i za Gošeu… U riječima starca Armathaima, upućenih Eleazaru, otkriva se sva mudrost življenja: „Svi griješimo, Svatko je od nas učinio barem jednu stvar u životu zbog koje bi nas ljudi kamenovali. I mesija je čovjek: sve što je ljudsko, nije mu strano. Zato mora proći kroz čeličenje i patnju. Mora kročiti rubom između ljubavi i ognja.“

Moglo bi se reći kako iščitavanje idejnoga romana Tako neka bude za čitatelja nikada ne završava. Nadahnute rečenice rađaju novima, još izazovnijima, jer pokrivaju polje neslućenih mogućnosti koje glavni akteri trebaju prihvatiti ili odbaciti. A upravo se u tim preobrazbama likova iščitava i najveća vrijednost ovoga djela, koje se temelji na duhovnoj zagonetnosti („Bog je velikodušan u tragovima, ali škrt u detaljima…“), dok istovremeno promiče i najveći mogući oblik humanizma, sazdan u misli kako ljudi nisu roba, nego Božja djeca.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 17. srpnja 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija