Piše: Vesna Aralica, 29. kolovoza 2025.

Monika Herceg: Ubij se, tata (pet drama), Fraktura, Zaprešić, 2022.

Nakon nagrade Goran za mlade pjesnike u 2017. (za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate), Monika Herceg u 2024. biva iznova prepoznata kao talentirana pjesnikinja, ali ovoga puta i izvan granica Hrvatske, osvojivši poljsku nagradu Europski pjesnik slobode 2024. za zbirku Lovostaj u prijevodu Aleksandre Wojtaszek. Riječ je o uglednoj međunarodnoj nagradi, stoga je opravdano ustvrditi kako je dobitnica priznanja svekoliko zadužila i hrvatsku kulturnu javnost. U svijetu književnoga prevođenja često se obistini ona krilatica da je prevoditelj izdajica (Traduttore e traditore!); Aleksandra Wojtaszek, naprotiv, zavrjeđuje ovu nagradu koliko i sama autorica zbog uspješna prijenosa cijele semantike Lovostaja iz hrvatskoga jezičnoga medija u poljski.

Moniku Herceg kao pjesnikinju ne čita se lako, no upravo je ta činjenica i njezin lirski program: što je više nejasnoća i magla oko nas, jača je i glasnija (ženska) poezija. Nešto slično moglo bi se reći i za dramski opus Monike Herceg kojemu se po deufaltu pridjeva liričnost i beskompromisna izravnost. Autoričina društvena angažiranost dolazi tako do izražaja i s jednom zbirkom poetskih drama, naslovljenom po prvome dramskom tekstu – Ubij se, tata, od kojih je jedna već i uprizorena, u zagrebačkome HNK-u (Gdje se kupuju nježnosti), a jedna oblikovana u radiodramu (Ubio sam Almu). Dramsku podlogu, koja ima uporište u stvarnosti, a dijelom i u autofikciji, autorica ogrće pjesničkim ruhom s kojim se pet drama čita poput kakve epopeje: provodni motiv gura ritam, slike i osjećaje pred čitatelja, koji se nerijetko i sam ubacuje u tematsku orbitu vlastitom iskustvenošću. Upravo je promicanje te temeljne istine, kako je život najbolja škola, ali sa skupom školarinom, i najveća vrijednost ove zbirke drama, koja naime rasvjetljava nekoliko neuralgičnih točaka suvremenoga društva (hrvatskoga u referiranju): obiteljsko zlostavljanje, posljedice rata i femicid. Naslovna drama Ubij se, tata prispodobljuje disfunkcionalnost obitelji kroz prizmu posttraumatskoga stresnog poremećaja s kojim se bori cijela obitelj, a ne samo neurastenični otac, sklon zlostavljanju i manipulativnu ponašanju kojim privlači pozornost žene i sinova. Mazohističko uživljavanje u ideju žrtve ostavlja, dakako, nesagledive posljedice na mentalno zdravlje sinova i supruge.

Dramatski stil, kojim Monika Herceg podcrtava demona alkoholizma kao rušitelja obiteljske sloge, pun je oporosti i gole istine, a ponajviše nemoći, i obiteljske i društvene. Na usta Najstarijega sina kao dramske osobe izlaze gorka priznanja: „Znamo da nije naš. Taj veliki svijet. / On je naša tamnica. Strah je ljepljiv. / Svijet nas nagriza…“ Sugestivne su uz lirski izraz i svrsishodne didaskalije, koje podsjećaju na one u epskom teatru, u kojima autorica autentično uvodi čitatelja u  mučnu atmosferu jedne obitelji, koja kontinuirano pliva toksičnom rijekom ružnih naplavina: „U maloj dječjoj sobi majka pokriva sinove pred spavanje. Traje mir, ali u Ocu traje rat. U Majku se isto uselio. Tako ratovi preživljavaju. Useljavaju se u ljude“. Osuda rata kao ništavila i najveće nesreće koja može zadesiti neki narod vidljiva je u svakom retku, a ponajviše u riječima onih na kojima svijet ostaje. Očeva figura dana je kroz tragičnu, hamletovsku prizmu: „Već si toliko dugo mrtav, tata. Cijelo naše djetinjstvo živimo s tvojim truplom. A trupla su najopasnija, tata. Trupla ne osjećaju. Trupla samo mahnito udaraju.“ Najveća je opasnost sažeta u riječima Srednjega sina: „Ja sam sam onaj rat koji je ostao u dječjim kostima… Nikada nisam imao šanse postati čovjek. / Ostao sam samo rat.“

Gubitkom humanosti, kao vrlo opasnom društvenom pojavom, bavi se i dramolet Mrtve ne treba micati u kojem autorica na pomalo ciničan način prispodobljuje kobne posljedice bračnoga zlostavljanja ističući onu najgoru varijantu kad umorna žrtva poseže za zlostavljačkom metodom. I tu se događa ono što je antički teatar odavna doveo na scenu: da zlo, naime, može poticati samo zlo. U takvim križaljkama dobro je i kao ideja ismijano, amputirano, obeščašćeno. Najpotresnija drama, s temom femicida, Ubio sam Almu, inspirirana stvarnim događajem, bolan je krik majke i supruge koja je konačni spas od dugotrajna batinjanja pronašla u paroksizmu tuđeg zla, u smrti. Mučna ispovijest žene patnice, u formi pjesničkoga monologa, razotkriva bračni martirij i svu složenost ovisničke relacije zlostavljač – žrtva, premrežene brigom za djecu i egzistencijalnom neizvjesnošću.

Besjedovni stih i trodijelna kompozicija, s napetošću koja ide svome svršetku, bolno oponašaju traumu žene koja se pod udarcima prestala voljeti: „Ja sam svaka rana. / Ranu je uvijek moguće očistiti… Više se ne sjećam tvoga lica… Ne sjećam se ni tvoga glasa. / Ni tvoje šake. Nestao si. / Nestao si kao da nikad nisi bio stvaran. Ostala je samo ta lokva krvi. / Ti si ta ljepljiva tekućina koju sanjam. / Nisi ništa više od toga. / Ja sam te pustila iz svog tijela. / Ja sam se oslobodila tebe. // Ovo tijelo, to nisam ja.“ Stvarnost u kojoj autorica vidi mnoge društvene anomalije i boljetice puna je paradoksa iz kojih katarzično mogu proklijati zrnca altruizma: „Zamisli, jedna eksplozija zvijezde može osvijetliti cijelu galaksiju, a nakon nje na tom istom mjestu često se rodi nova zvijezda.“

O generacijskim sukobima unutar obitelji progovara drama Gdje se kupuju nježnosti, u kojoj ima najmanje patosa, a ponajviše univerzalna psihologiziranja o modelima ljubavi koji se nasljeđuju, pa onda i nesvjesno usvajaju ili odbacuju. Puno je tu dramskih osoba, ujedinjenih oko shvaćanja ženske uloge u obitelji. Jedna kći uviđa sve manjkavosti patrijarhalnoga odgoja iz čijeg niza želi iskoračiti u slobodniji život. S toposima groblja i bolnica izmjenjuju se unutar dramskih osoba (K, Mama, Brat, Baba, Otac… ) informacije koje svjedoče o pogubnosti društvenih stereotipa, ali i buđenju pojedinca u želji za uspostavom osobne životne vertikale – samoodređenja kao oblika emancipacije od svega toksičnoga i ponižavajućega. „Mrakovi se pale i gase“, bilanca je jednoga vremena, generacijskoga rasta, samim time i društvenoga napretka.

I premda se sudbine protagonista svih drama doimaju kafkijanskima, prožete su iznimnom katarzičnošću. Posljednja drama u zbirci, Zakopana čuda, napisana u formi lirskoga dijaloga između Zauvijek Djevojčice i Zauvijek Dječaka, suptilan je poziv mlađem naraštaju da snagu za život pronalazi unutar sebe krčeći put nadi u bolje sutra. Recepta za ljubav nema, ali Manifest ljubavi, kao zasebna tekstna cjelina unutar drame, uznosito progovara o tome što ljubav sigurno nije: „Plačite ako se želite spasiti i trgajte, / trgajte dok vam ruke ne otpadnu / te jebene zidove.“ „A ja ću te uvijek pustiti jer ljubav znači / puštati. Jer ljubav vjeruje jedino ljubavi. / Jer vjeruje slobodi…“, poruka je svima: kako izgubljenima i osakaćenima, tako i nježnima i ostrašćenima. Ubij se, tata Monike Herceg knjiga je koja ne ostavlja nikoga ravnodušnim, ponajviše zbog snage pjesničke riječi utkane u dramatski izraz unutar kojeg se odvija agonija zlostavljanih žena, zanemarenih sinova, kćeri i ranjenih muškaraca u kontekstu suvremene alijenacije i rasapa temeljnih ljudskih vrednota. Iako pisana rubnim, apokaliptičnim tonom, svjetlo nade tinja u srcima naraštaja na kojima svijet ostaje sa svim svojim manjkavostima, ali i potencijalima za iskorake u bolju budućnost.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 29. kolovoza 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija