Piše: Josipa Marenić, 21. listopada 2025.

Alida Bremer: Tesla ili Zatvaranje krugova, Fraktura, 2025.

Moram priznati da sam kao čitateljica počela s povijesnim romanima, a danas kada čujem o preplitanju povijesti i fikcije u prozi, nimalo me ne privlače takva djela iz meni nekog neobjašnjivog razloga. Međutim, ponekad me zaintrigiraju. Za spisateljski rad Alide Bremer saznala sam slučajno, jer mi je obiteljski prijatelj davno posudio Olivijino nasljeđe koje me, kao i mnoge, oduševilo zbog napetosti, slojevitosti, pažljivo konstruirane fabule i zanimljive teme. Alida Bremer trenutno živi i radi u Njemačkoj, kamo je otišla na studij, ali i odlučila ostati. Iako je rođena Splićanka, boravi u Münsteru, ali česta je gošća u Zagrebu, pogotovo na Festivalu svjetske književnosti, prilikom koje je predstavila svoj novi roman Tesla ili Zatvaranje krugova. Ona je vrsna, istaknuta i nagrađivana prevoditeljica, te je niz godina radila kao znanstvena suradnica, visokoškolska docentica i lektorica na sveučilištu u Münsteru i Gießenu. Inicirala je i vodila niz projekata posvećenih promociji hrvatske i druge književnosti jugoistočne Europe na njemačkom jeziku, urednica je antologija i zaslužna za to što su mnoga djela naših suvremenih pisaca poput Marka Pogačara, Ivane Sajko, Damira Karakaša, Renata Baretića, Delimira Rešickog i mnogih drugih, prevedena na njemački jezik. Njezina biografija je bogata i očevidna je potpuna posvećenost radu i književnosti. Ali tek od 2014. Bremer počinje s vlastitim spisateljskim radom. Objavljivala je eseje, kritike, priče i poeziju, a od romana spomenuto Olivijino nasljeđe i Snovi i kulise, koji su prethodili Tesli ili Zatvaranju krugova.

Autorica u novom romanu ostaje na razini svojeg opredjeljenja i očitog interesa za povijesnu tematiku, te tematizira pojedinačne sudbine koje su se i ovog puta našle na vjetrometini povijesnih previranja i turbulentnih političkih situacija. Sama priča o nastanku romana zvuči prilično zanimljivo. Alidi Bremer prijateljica iz Splita pokazala je rukopis koji je njezina kćer dobila od obitelji kada je upisala studij medicine, a toj kćeri Ante Matijaca bio je pradjed. Bremer je čitajući rukopis liječnika iz Kaštel Lukšića izgubila pojam o vremenu i u potpunosti je se dojmio; dojmio je se čak toliko da ga je pokušala objaviti u originalu, međutim nije postojalo zainteresiranosti niti sluha za to, iako su sjećanja Ante Matijace važan doprinos i za povijest medicine. Iz znatiželje je slijedila daljnje tragove njegovog znanstvenog rada koji je posvetio Nikoli Tesli, te je odlučila zavrtjeti fabulu svog budućeg romana u tom smjeru. I tako je Ante Matijaca postao Anton Matijaca i glavni protagonist njezine fikcije. Zavidnom pedantnošću posvetila se svome istraživanju i čak je posjetila Ameriku kako bi što vjernije mogla ispričati priču koja ima podlogu u stvarnim činjenicama.

Roman je podijeljen u tri djela ili tri vremenski određena perioda. Radnja prati životni vijek Antona Matijace. Upoznajemo ga kao mladića koji se nakon sitnih nepodopština uvalio u prilično veliku nepodopštinu koja će prouzročiti prijelomni trenutak u razvoju njegove osobne povijesti. Zapalio je zastavu, pa mu je zabranjeno daljnje školovanje u Austrougarskoj.  Nakon toga, roditelji su pristali pustiti sedamnaestogodišnjaka da se ukrca na brod za Ameriku kako bi imao prilike za bolji život. Anton na brodu upoznaje Ernesta, vršnjaka, mladog Talijana s kojim dijeli jedino činjenicu da oboje putuju u nepoznato i na tome i intelektualnoj znatiželji zasnuju neraskidivo prijateljstvo koje će kroz životne peripetije to dvoje imigranata još više povezati. Iako su oboje čuli za Nikolu Teslu, iako će oboje jednako lutati ulicama New Yorka, njihovi životni putevi će se ubrzo razlikovati, ne samo zbog različitih temperamenta i karaktera, nego i zbog životnog stila i odluka koje će donositi. Ernesta će privlačiti umjetnost i zvati kazalište, a Anton će definitivno odlučiti uz brojne distrakcije upisati studij medicine i postati liječnik, pogotovo nakon rada u Muzeju anatomije. Iako im se putevi razlikuju, oni žive u vrijeme znanstvenih napredaka, izuma i otkrića koji su oblikovali stoljeća koja tek dolaze, a Nikola Tesla se neprestano plete u njihovim razgovorima i susretima, dok ga na kraju i ne upoznaju, te započnu prijateljstvo s njim. Studij medicine će se Antonu odužiti zato što će se pridružiti Američkom crvenom križu i vratiti u Europu. Prilikom tog povratka shvaća koliko se promijenio. Naposljetku odlazi u Englesku gdje radi u sanatoriju, zaljubljuje se u buduću suprugu Eleonoru, ali biva optužen da je njemački špijun i interniran u logor Newbury po nacionalnoj osnovi, gdje uz sve muke koje je proživio definitivno učvršćuje svoju želju u ne samo zvanje nego i poziv kakav liječnik želi biti.

Našao se u nezgodno vrijeme na krivom mjestu i umalo je postao žrtvom spleta okolnosti, no uspio se izvući i oženiti da bi se 1915. ponovo, samo ovoga puta ne sam, vratio u New York s Eleonorom. Prilikom povratka odmah uspostavlja odnos s Ernestom koji mu otkriva da piše komad Tesla ili Zatvaranje krugova. Baš kao i nekad prijatelji lutaju ulicama, odlaze u pub, raspravljaju, međutim u njihovim odnosima pojavljuju se distance i nesuglasice. Ernest sa ženom ubrzo odseli i nastani se u malom gradiću Joiletu, gdje napokon ima svoju liječničku praksu i počinje se baviti znanstvenim radom, da bi na kraju napisao knjigu Principles of Electro-Medicine, Electrosurgery and Radiology. Iako bijesni rat, njemu nije loše u životu, sve dok ne izbije epidemija i Ernest ne premine, a njegov rukopis ne nestane. Međutim, on nastavlja prijateljstvo s Teslom koji se sve više povlači od svijeta, ali s njim nastavlja intenzivne razgovore, te mu ovaj povjerava papire na kojima je nacrt „oruđa mira“, uz zamolbu da pronađe njegov plavi portret. Anton se ponovo vraća s obitelji u Dalmaciju, jer mu je trebala promjena i jer su mu roditelji postali slabi i bolesni. Usprkos dilemi da li da ostane ili se vrati u Ameriku, zato što mu politička situacija nikako nije slutila na dobro, ipak bračni par Anton i Eleonor ostaju u Kaštel Lukšiću gdje usprkos lošim uvjetima i skučenom svjetonazoru okoline, on postaje nezamjenjiv u ulozi liječnika. Međutim 1941. ponovo će se naći usred ratnog užasa, ponovo će biti ratni zarobljenik, pa će se ponovo domoći slobode, otkriti da je Tesla umro, a nedugo potom Italija će kapitulirati a Nijemci će ih okupirati i ponovno će živjeti u teroru, jer je kao liječnik živio u prekrasnoj kući na čiji su se kat uselili okupatori. Dva sina su im ostala u Engleskoj, ali treći se skrivao i borio u partizanima. Na kraju su i to izdržali i preživjeli kao bračni par. U posljednjem djelu romana Anton je ostarjeli umirovljeni udovac oko kojega se motaju tajni agenti i ispituju ga o Tesli. Anton provodi dane isprva ne mireći se s time da je ostario, podnašajući nedostajanje preminule supruge, da bi na kraju planirao putovanje i potragu za Teslinim portretom, što ga je natjeralo i da se suoči s vlastitom fizičkom slabošću i napokon primiri. Svrhu svog života i utjehu pronalazi do svoje smrti jedino u unuci.

Kada se predstavi fabula romana, čovjek pomisli da je nemoguće da jedan pojedinac sve to preživi. Nažalost, na našim prostorima su generacije i generacije bile zakinute za normalan i bezbrižan tijek života. Bremer iznosi pred čitatelja kompleksnost jedne sudbine koja silom prilika evoluira. Anton ne mijenja svoj karakter, ali mijenja svjetonazore, pogotovo one politički naivne. Iskustvo imigranta ga je bespovratno promijenilo i odredilo. Koliko god neke stvari bile traumatične na njegovom putu, na kraju su se srećom razriješile na dobrobit njega i okoline. Kao čitatelju mi je bio osobito grozan dio kada je prvi put zarobljen pod optužbom da je njemački špijun. Bremer diskretno kroz roman provlači motive ljudske okrutnosti i apsurda. Glavni lik Anton kroz sve snalažljivo pliva slijedeći neki svoj unutarnji glas, integritet i poštenje, pritom se nerijetko služi svojim prednostima kako bi se probio kroz životne nedaće. Fascinantan je trenutak kada mu se Nijemci usele na gornji kat kuće, a on ipak pomogne ranjeniku, iako zna da ga to može koštati vlastitog života jer je napravio akt protiv okupatora. Međutim do tada ga je životno iskustvo prekalilo, te se suočio s Nijemcima koristeći se  naoružan samo lukavstvom, elokventnošću, inteligencijom i začudo, uspio je spasiti svoj život i uvjeriti okupatore kako bi im bilo najbolje da odsele iz njegove kuće. Glavi lik romana nas može svačemu podsjetiti.

Često slušam o lošim uvjetima rada ili odrastanja. Istina, svako vrijeme ima svoje izazove, krize i probleme. Međutim generacije koje su živjele u Dalmaciji doista su proživjele svašta. Nažalost, čak iz osobnog obiteljskog života poznajem mnoge priče koje nisu završile sretno kao Antonova. Takvi uvjeti tjeraju u ekstreme: ili preživiš ili potoneš. Drago mi je što je Alida pisala o migraciji, jer također često slušam iz usta naših ljudi prilično ružno o trenutnim migrantima i svjedok sam čudne politike prema njima, a Hrvati s obzirom na političke prilike, s obzirom na siromaštvo, jako su upoznati i često su tijekom povijesti u valovima migrirali, a povijest se nažalost ponavlja, stoga i na indirektan način preko primjera vlastitog naroda nije loš pothvat pokušati senzibilizirati čitalačku publiku i pobuditi empatiju za migracije, jer ljudi koji jednom otiđu iz svoje zemlje, doista se susreću sa svakakvim izazovima o kojima iz udobnosti našeg kauča ne možemo ni sanjati. Također je pohvalno što, doduše kroz fikciju, uspješno piše o vremenu i činjenicama koje se pomalo zaboravljaju, a treba ih uvijek iznova valorizirati, jer time otkrivamo neke povijesne prilike u novom svijetlu, a također otkrijemo možda i neke epizode koje inače ne bismo. Zašto obožavam i preporučam njezine knjige? Alida Bremer koristi povijest kao okvir pripovijedanja, ali nikada nema glorificiranja te povijesti niti pokušaja nametanja neke ideologije. Ona prije ukazuje na surovost povijesti koja prema pojedincu nije pokazala prijateljsko lice.

Bremer međutim kao antitezu pronalazi univerzalne točke uporišta i smislenosti života kroz prijateljstva, potrage za vlastitim identitetom i pozivom, različite vrste ljubavi nasuprot egzistencijalnom kaosu i globalnim događanjima nad kojima jedna jedinka uopće nema kontrole,  iako uvijek posjeduje mogućnost izbora kako će se s nečim nositi. Nakon paljenja zastave, Anton je mogao potonuti u monotonost svakodnevice i prepustiti se beznađu, ali to nije učinio. Dolaskom u Ameriku, mogao je jednostavno zaglibiti u lošim poslovima i utjeloviti predrasude pogrdnih naziva s kojim se suočavao, međutim ostao je mentalno jak i tvrdoglav u želji da postane netko bolji od sebe i uvjeta koji mu se nameću. Na kraju je i uspio u tome, ali čak i kada je uspio, nije bilo med i mlijeko živjeti takav život, ali bio je to njegov život. Iako su joj okviri mikrobi, znanost, ratovi, Bremer na posebno dirljiv način kroz prirođen osjećaj za napetost i neizvjesnost, pišući o Antonu kao da uz veliku ljubav šalje suptilne poruke svome imaginarnom čitatelju dajući mu potporu kroz fiktivnu priču ako izabere put otpora protiv letargije i malodušnosti, govoreći mu kako je svašta moguće, čak i u suludim prilikama. Također, iako se čini utopijskim slijediti svoje snove, pogotovo u komercijalno i kapitalističko doba, ovakvi romani podsjećaju kako nije loše slijediti upravo svoje snove, jer ako ništa drugo, kao i glavni protagonist, usprkos svemu vodit ćemo ispunjen i bogat život.

Romanu Tesla ili Zatvaranje krugova se doslovno nema što prigovoriti. Napisan je znalački, poštuje se logika unutrašnje strukture, jezično je bogat i raskošan, kompleksan i možda bolji od prethodnih romana koje je napisala Alida Bremer, a čitatelju nudi niz uvida i pustolovina. Tako da se samo možemo veseliti idućem. I za kraj, izdvojit ću jedan osobit citat iz romana:

„Nožem se može nekoga ubiti, ali se isto tako može rezati jabuku, izvaditi utrobu ribe prije pečenja i rezom duž rebra otvoriti prsnu šupljinu da bi se iz plućnog apscesa iscijedio gnoj. Tko zna čemu bi njegovo navodno oružje moglo poslužiti, ustvrdio je, ali njegova žena nije izgledala uvjereno.“

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 21. listopada 2025.