Piše: Josipa Marenić, 24. rujna 2025.

Marija Andrijašević: Liga ribara, OceanMore, 2024.

Novu knjigu Marije Andrijašević nisam pronašla u izlogu knjižare, ali otkako znam kako ju je nakladnička kuća OceanMore objavila, našla se visoko na popisu naslova koje obavezno želim pročitati. Marija Andrijašević vidljivost na  književnom prostoru zadobila je pjesničkom zbirkom Davide svašta su mi radili kada je 2007. nagrađena Goranom za mlade pjesnike, a zbirka je danas dosegnula pomalo kultni status i reizdanja. I onda je 2021. nakon dugo godina takozvane šutnje, Marija Andrijašević pomalo iznenadila sve – prešla je na pisanje proze i objavila roman Zemlja bez sutona, koji je iduće godine dobio T-portalovu nagradu za roman godine. Potom se 2023. pojavila sa zbirkom poezije u prozi Temeljenje kuće. Njezin najnoviji rad predstavlja zbirka kratkih priča Liga ribara.

Prije nego što se osvrnem na samu zbirku, voljela bih čitatelje uputiti u njezinu netipičnu biografiju. Andrijašević je završila trogodišnju Trgovačku školu, potom večernju, da bi magistrirala komparativnu književnost, etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Usput je završila dvosemestralni program Centra za ženske studije. Trenutno je članica Društva hrvatskih pisaca, pisala je za Voxfeminae.net i Novosti, te je prevodila poeziju za Treći program Hrvatskog radija. Biografski podaci zapravo govore o velikom borcu, marljivom radniku, osobi otvorenog uma kojoj je bitno pernamentno usavršavanje i obrazovanje. Sve navedeno kao da se može čitati iz njezinih rukopisa. Njezin autorski rad definitivno pripada glasu novije generacija i progovara o stvarima unutar književnosti o kojima se dosad eventualno šaputalo i samo naznačeno pisalo. Ona ide uvijek u dubinu i do kraja.  

Liga ribara obilježena je šarolikim profilom kompleksnih likova, nabrijanim ritmom od kojega se jedva diše dok se čita. Posjeduje specifično bogate rečenice koje sažimaju cijele svemire, prepuna je vitalnih i vibrantnih dijaloga, ima smisla za humor, a uvijek je tu i taj senzibilitet s kojim se kao autor moraš roditi, jer populističkim rječnikom, Marija Andrijašević posjeduje faktor-X prilikom pisanja, iako je očevidno puno radila na svojim materijalima.

Njezine priče, iako imaju različite protagoniste, progovaraju o tome što se događa kada odrastaš okružen siromaštvom, na koji način takve okolnosti mogu utjecati i oblikovati ne samo psihološki razvoj pojedinca, nego uvjetovati razvoj njegovih svjetonazora i odrediti čitav životni tijek. Sve priče također na neki način tematiziraju odnos prema tijelu kao nosiocu našeg duha i onome što ga obilježava na univerzalnim antropološkim razinama poput seksualne znatiželje, pubertetskog buđenja, sazrijevanja, starenja, način na koji se ophodimo prema njemu, bolestima i nemoći, nasilju i predrasudama koje trpi. Također, kroz većinu priča likove često povezuje pisanje, prevođenje i bavljenje nekim oblikom književnosti.

Smještajući radnju u čakavski ambijent koji povezuje sve likove, ona je daleko od morske idile, hvata se ukoštac s problematičnim mentalitetom juga, patrijarhata, različitim tradicijama karakterističnima za to podneblje i uz problem društva u tranziciji. Njezini likovi su toliko izvrsni zato što nisu artificijelni i nisu moralno obojeni niti crno niti bijelo. Autorica nas suočava s okrutnošću svijeta koji nas okružuje i pojedinca koji u tom kaosu samo želi preživjeti i sačuvati zdrav razum, ali gotovo mu nikada ne polazi za rukom da iz bilo kojeg iskustva izađe netaknut i nepromijenjen. Zbirka se sastoji od deset priča i svaka je osobita na svoj način. Ali ipak bih uz tešku muku, subjektivno nakon dužeg promišljanja izdvojila sljedeće: Rojo Alicante, Portal majstora Radovana, Patronažna Tere i Što Dule zna.

Rojo Alicante

Danijel, Alma i Finka čine mladi ljubavni trokut koji se odvija u sedmom razredu osnovne škole, te tvore bazičnu strukturu ove višeslojne priče koja progovara o podijeljenosti društva, o buđenju seksualnosti, o menstruaciji, o doživljajima prve erotičnosti i senzualnosti, o strahu i barijerama koje imaš sam pred sobom, o predrasudama, o tome kako će te životno iskustvo naučiti i oblikovati više nego išta drugo. Unutar priče je izvrsno portretirana generacija koja se našla ni kriva ni dužna, kao i mnoge druge usred socijalnih i ekonomskih kriza, generacija koju je genijalno predstavila koristeći karakteristična mjesta za ono vrijeme poput gotovo zaboravljenih videoteka i općenitih nepodopština koje smo svi radili u tim godina, poput smucanja po mjestima na kojima nije zgodno biti – ovdje je to groblje. Andrijašević koliko god ima osjećaja za šire okvire, toliko ima istančan osjećaj za detalje prilikom opisivanja:

„Kremen prska. Pojačavam plamenik. Sjedam na klupicu. Puštam kvačicu. Žari mi palac. Sad smo licem u lice, njegovo bistro, iako tamni kako dolazi noć, i moje potpuno u mraku mauzoleja.

– Sviđa mi se tvoja kosa – izravan je.

– Moja kosa? Nitko ne voli moju kosu – povlačim narančaste kovrče iz repa niz rame.

– i pjegice – doda.

Odjednom me, čak i u mraku, učini da ih vidim.“

Duhovitost ostvaruje situacijski („Ubit će me mater.“), kroz jezik i ponavljanja („Sve što je najbolje kod mog ćaće je i najgore kod mog ćaće.“) a u pozadini je i dalje samo odrastanje. I ono specifično za ljudsko iskustvo, svakome se njegovo sazrijevanje čini najtežim, dramatičnim, a tek seksualno sazrijevanje nas na čudan način zatvara u proživljavanje samog sebe i pritom ni ne shvaćamo kako i drugi proživljavaju slične agonije, dok se kroz komunikaciju ne otvore teme o kojima nas obrazovni sustav niti uči niti priprema za život, i tada se pokazuju dragocjeni odnosi majke i kćeri, usputna ubacivanja poput radnika u videoteci ili razgovori s prijateljicom. Stoga je dobro neprekidno otvarati dijalog jer se sazrijevanje ne može ni dogoditi bez one druge osobe ili osoba.

Alma, glavna junakinja, shvaća kako se njezin svijet mijenja i iznutra i izvana, što najbolje koncentrira njezino promišljanje: „Stvar je u tome da, otkako sve u meni buja, pa i ja sama, ne postoji način da to sakrijem. Meni je prirodna sjena, kraj reda, pa i prostor između. Posebno prostor između dvojki i odlikaša. Prvi su nezainteresirani za svijet, a drugi ga, zbog pretjeranog interesa uopće ne vide. Osim kad se ukaže kao nešto izvanredno, lijepo, novo, tek kupljeno, pomodno, skinuto s VIVA-e ili MTV-ja…“

Iskustvo željenosti ili neželjenosti je fundamentalno iskustvo, koje prilično razotkriva karakter. Autorica, kao da kroz Almu progovara kako se ni to ne treba preozbiljno shvatiti, iako je lijepo kada si željen i nisi odbijen. Kroz Almu apelira: ako te netko želi, nemoj postati zloban i umišljen. Alma povjeruje na kraju tome da usprkos svemu, potpuno je u redu prepustiti se i prestati bježati od same sebe i od života koji joj se događa, a to je ponekad prilično hrabra stvar za učiniti. Posebice kada si jako mlad.

Portal majstora Radovana

Priča koja me nekako najviše dirnula je zapravo priča koja počinje prilično kaotično, prepuna je slomova i krajeva, priča koju nisi pročitao do kraja, tek si u nju uronio, a izaziva erupciju emocija. Priča se vrti oko Radovana, koji živi u nemilosrdnoj urbanoj kvartovskoj sredini gdje se snimaju silovane djevojke (nažalost, upoznajemo ga kada je bio zaljubljen u jednu od njih), među navijačima i huliganima. To nije samo priča o životu koji je propustio šanse i talente, jer mogao je otići spletom okolnosti studirati u Zagreb i maknuti se iz toksične sredine i ostvariti neku bolju budućnost. To je ujedno i indirektna osuda društva koje se vodi psihologijom mase, ide linijom manjeg otpora i puca pod socijalnim pritiskom i izabire gore izbore. Priča kao da rasvjetljava razloge zašto patrijahatu i primitivizmu ide tako dobro kod nas. I objašnjava otpor prema promjeni, čak i kada je ona moguća, pojedinac niti ima podršku okoline ni dovoljno vjere u sebe kako bi se imao hrabrosti izboriti za sebe samog nego prevlada u njemu ovisnički zov plemena i želja za pripadnošću. Iako priča završava u tonu sretnog kraja i on opisuje svoju buduću ljubav, možemo pomalo zamisliti kako zasnuju obitelj i kako se pod tim istim prezimenom, samo drugim imenom, u pozadini drugačijim sredstvima nastavlja ista priča. I to je ono što je pomalo jezivo.

Patronaža Tera

Priča opisuje svakodnevni rad patronažne sestre i tako, prilično domišljato, Andrijašević dobiva alibi kako bi inteligentno strukturirala priču u formi omnibusa i ušla u različite živote onih koji su u našim užurbanim gradskim svakodnevicama nevidljivi, oni o kojima ne želimo ni razmišljati – o bolesnima i nemoćnima i činjenici kako naše tijelo nije samo izvor užitaka nego krije i mračniju stranu: onu o propadljivosti i prolaznosti. Baš kao što ostarjela balerina kaže: „Tko je dok je vježbao estetiku i eleganciju mislio na starost i osteoporozu, pa i tada, na razna pucanja mišića, izvrnute gležnjeve…“ Balerina nas iz kreveta uči kako valja naučiti trpjeti svoju bol i sačuvati lice patnjom i fokusom, zbog čega ta mikro-poruka ima posebnu težinu. Kao i to da nema pravde i pravila u bolesti. Svi smo joj podložni i apsolutno svi smo ranjivi, te nam je ponekad potrebna pomoć. Možda bi zbog toga jedni prema drugima trebali biti puno senzibilniji.

Što Dule zna

Priča koja progovara o momku koji je toliko siromašan da se ne sjeća kada je zadnji put jeo slatko, priča o momku kojemu bolesna majka još nije umrla u bolnici, a otac prodaje sve njezine stvari. Priča o momku koji je još u školi. Slučajno uzima učiteljičin lančić s privjeskom, gonjen pomalo neobjašnjivim porivom, zataji da ga je uzeo usprkos učiteljičinom apelu da joj se predmet vrati jer joj je od emotivne važnosti i on joj ne vrati nađeno, iako je imao priliku za to. Grozno, jer je učiteljici realno jedinoj stalo do njega i želi mu pomoći, pokušava mu se približiti i čak mu daje užinu. Čovjek je čovjeku vuk, a uvijek ima onaj koji je gori. Čak i kada odluči učiteljici vratiti izgubljeno, uplete se život, protagonist biva napadnut, pretučen, ponižen i opljačkan. Ispovjedni stil priče daje ton neposrednosti i intimnosti koja razbija i emotivno udara: „Htio bih joj reći, ovako s vrata, s ruksakom na leđima, da je bolje da neke stvari ne vidi, i da sam ja taj i da bih volio da nisam, znam kako je mene ćale razočarao… i zato sada lažem. Ali već sam s druge strane vrata, u praznom hodniku, nigdje nikog osim Dule, zvira po dvorištu, što on zna.“ Ova priča nije niti malo bezazlena, ne govori samo o vršnjačkom nasilju i početku delikvencije, jer nitko se ne rađa loš nego ga određene prilike guraju u ponor, pogotovo ako pojedinac nema prostor sigurnosti niti emotivno uporište, i prvo što će izgubiti jest želju za emotivnim otvaranjem, jer će ju doživjeti kao slabost i smetnju, a kasnije i empatiju. 

Mariju Andrijašević treba čitati. U njezinim svjetovima je toliko soka i slojeva, često prisutne metatekstualne igre, simbolike, upozoravanja i kritike društva. Ne mogu se ni nabrojati svi razlozi zašto je toliko vrijedna autorica, ali u svakom slučaju, ako se niste dosad susreli s njezinim radom, vrijeme je da je počnete čitati, a Liga ribara, iako joj je zadnje objavljeno djelo, nipošto ne zaostaje kvalitetom i originalnošću za njezinim drugim knjigama. I nikako ne bi bilo loše čitati priče koje nas se svih tiču.

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 24. rujna 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija