Piše: Katarina Marić, 28. prosinca 2024.

Snježana Babić Višnjić: Babuova zakletva, Mozaik knjiga 2024.

Paleantropi prapovijesnoga doba kao pobočna linija praljudi, nalazište kojih je pronađeno i u špilji Hušnjakova brijega pokraj Krapine, do danas su nedovoljno istražena neandertalna populacija: antropološko-paleontološki pejorativno i zazorno deklarirani kao tamni i kosmati, robustne masivne muskulature i pognuti, priglupi i priprosti, surovi i impulzivni divlji polutani-poluljudi, suvremenom rekonstrukcijom prepoznati su kao doduše i nadalje natprosječno snažnije, kompaktnije atletske koštane građe, no daleko svjetliji i potpuno uspravni te poglavito visokorazumni lovci, sakupljači i nomadi, poznavatelji vatre, izrađivači oruđa i oružja, odjeće, nakita, nastambi, totemističko-animističkih predodžbi i ritualnih sustava, koji su brinuli o bolesnima, pokapali mrtve te se bavili određenom formom umjetnosti – urezivanjem i nanošenjem slikarija i rezbarija po špiljama.

Upravo takvog malog krapinskog pračovjeka Babua u svojim dvama romanima za djecu i mlade portretira spisateljica, lektorica, novinarka, urednica, predsjednica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, profesorica na Sveučilištu Vern’ Snježana Babić Višnjić: u Malom krapinskom pračovjeku Babuu (dobitniku Nagrade Mato Lovrak, prvi put izdanom 2012. no nanovo reizdanom ove godine) pratimo Babua dijete do praga adolescencije, dok u novom romanu kao drugom dijelu anticipirane serijalne trilogije Babuova zakletva autorica progovara o zgodama i nezgodama njegova mladenaštva, čija djetinjastost „toliko radosna a istodobno toliko ranjiva u grubu svijetu koji vreba na sve slabo“ izaziva ganuće.

Romani su nastali kao svojevrsni suvenirski artefakt za Muzej krapinskih neandertalaca, što je hvalevrijedna ideja. Riječ je, naime, o uistinu dražesnim, nepretencioznim i emotivnim djelima uz nenametljivo utkanu provodnu nit čudesnog, kao sastavni dio magijskog mišljenja drevnih nam predaka prezentiranih s ponekim istinu poetskim, forrestcarterovskim pasažima oživjele prirode: „…kao da je duh potoka opsjeo njegovo tijelo i borio se za ono što mu je nekom pogreškom izmaknulo“; „…toliko ga je snažno vrba odbacila. Prišao joj se zahvaliti. Raširila je svoje spuštene grane pred njim kao zastor i propustila ga do svojeg debla. Babu joj se nasmiješio i zagrlio je“; „dok su oni spavali neka su bića silazila sa stabala i skupa im s vjetrom pripremala sve što im je bilo potrebno“: „…ako je Svebrižni mogao vidjeti baš sve, onda je mogao vidjeti i njegova kotrljanja niz padinu dok je Majka mislila da skuplja drva…“; „Bio je posve siguran da (…) je baš ta životinja ušla u njegov san jer je željela nešto podijeliti s njim“ te autentičnih autohtonih motiva poput megafaune mamuta i medvjeda (ne i vunastih nosoroga, doduše), evocirajući i animirane filmske uratke s predhistorijskim vremenom radnje poput Ledenog doba 1, 2, 3, 4, 5 (Ice Age, 2002, 2006, 2009, 2012, 2016), Legende o medvjedu (Brother Bear, 2003) ili Croodsa 1 i 2 (2013, 2020).

Time nenametljivo šalje poruke prihvaćanja drugačijeg i drugačijih, no i hrabrog njegovanja individualnosti te ostajanju vjernim svojoj biti i činjenja dobrih djela ako se na prvi pogled to dobro i ne vraća no u prvom redu uči o važnosti prijateljstva, neovisno o tome je li prijatelj pripadnik drugog plemena, član vlastite obitelji ili netko druge vrste poput mladog pripitomljena vuka – odnosno o važnosti empatije, suosjećanja, razumijevanja, u krajnjem slučaju moralno-aksiološke vrjednosnosti ljubavi kao imperativne hijerofanijske omniprezentnosti u svemu i svima. Ili, kako kaže Aleksandr Ostrovskij u Sneguročki (1873) „Sva živa bića na svijetu moraju biti voljena“. Uz nadu da se u muzejskoj suvenirnici djelo nudi (barem još) i na engleskom jeziku te da će treći dio izići što prije, za nadati se ostaje i da će, uz one popularnije svjetske poput Gospodara prstenova, Harrryja Pottera ili čudnovate djece Ransoma Riggsa, svoje mjesto na policama mladih čitatelja pronaći i ovaj serijal o vrlo hobitovskim „niskim, širokim i čupavim“ praljudima koji sam po sebi u formi knjige i poučnoga štiva iskazuje moć nevidljivog pomagača pri odrastanju u najturbulentnijim intrapsihičkim vremenima u životu mlada čovjeka, te ih usput potaknuti ne samo na čitanje nego i spoznavanje primamljivosti i ljekovitosti istog, upućujući ih također i na daljnje istraživanje i proučavanje ovog zanimljivog i kontroverznog dijela povijesti.

© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 28. prosinca 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.