Piše: Katarina Marić, 27. prosinca 2024.
Hrvatske narodne pripovijetke (priredila: Neli Mindoljević), Leykam International, 2021., Od Batine do Žminja: Hrvatski krajevi u usmenim pripovijetkama i predajama (priredila: Neli Mindoljević), Leykam International, 2022.
Usmena književnost kao temelj književnosti same, nemjerljivo je važan aspekt u očuvanju nacionalnih kulturoloških svjetonazorskih identiteta. Upravo takvo tradicijsko blago sakupila je i u dvije knjige iz raznoraznih izvora priredila i obradila urednica i lektorica Neli Mindoljević; u Hrvatskim narodnim pripovijetkama donosi dvadeset i jednu odabranu pripovijetku, s izvornih govora dorađenu i prepričanu na unificirani standard, estetizirani suvremeni književni jezik kako bi takvim postupkom postale i priče za djecu, i to kao sasvim mali ali ne zato manje važan isječak / tračak bogatoga baštinskoga naslijeđa iz doba nevinosti koji uvijek nanovo neumorno pripovijeda o snazi, ustrajnosti i optimizmu preprekama unatoč. Neke su pritom prepričane uspješnije od drugih; zamjerka ide nepostojanju predgovora / pogovora odnosno izvora / literature ali zato sve pohvale uvrštavanju nešto manje poznatih bajki u izbor kao i zadržavanju sočnijeg, nepatvorenoga i sugestivnog pučko-pripovjedačkoga govora u nekima – primjerice „…jednoga dana naiđe čudan svat. Izniknuo iz šume kao pečurka, pa se skotrljao preko jarka i dogegao do pastira sav nakrivljen.“ (Tko je pravi magarac), pa čak i kod onih ultra-popularnih kao što su Mala vila, Jaje harambaša, Žabica kraljica ili Proždrlica postavljanje drugačijih verzija od one najraširenije za svaku.
Djelo upotpunjuju i konzistentno povezuju zanimljivo uprizoreni likovni radovi popularne ilustratorice Klasje Habjan, kao ravnopravan i navlastit kvalitativan aspekt koji vlastitom apstrahiranošću podcrtava same modernizirane pripovijetke. I kolikogod iste bile ageografične i ahistorične i uronjene u čudesno, utoliko su onih 130 arbitrarno odabranih predanja za drugu knjigu Od Batine do Žminja: Hrvatski krajevi u usmenim pripovijetkama i predajama klasifikacijskim korpusom vezani uz: striktnu toponimiju i lokalne specifikume – ekonime (O imenu grada Zagreba, Petarda), hidronime (Zdenac Manduševac) i oronime (Moja Anka!); potom etiološke predaje o uzrocima raznih pojava u prirodi; zatim eshatološke memorate o pojavljivanjima žrtava preranih smrti poput drekavaca, tintilina ili macića; isto tako uz lagarije o ludičkom nadmudrivanju laganjem (Lukavi Omišani, Fratri i jedno jaje) ali i moći uvjeravanja (Srce Bogu, Ukleti opanci) kao i mitološke epsko-junačke predaje (Kraljević Marko u selu Buniću, Matija Gubec i stara pravda) odnosno uz demonološke memorate o osobnim doživljajima s onostranim entitetima poput vukodlaka, grabancijaša, sirena, vila, vještica, orka, kuge i gladi, nemrija, nevidinčića, kučibaba itd.; ujedno uz svetačke legende (Sveti Luka pojeo palentu, Sveti Roko i kuga, Sveti Ilar vodi zmaja, Sveti Franjo u Vrapču), a počesto su i jezovitog sadržaja (Dva Puntara čuvala trećega mrtvoga, Misa mrtvih, Mrtvi plešu) i prezentirane su iz krajeva diljem Hrvatske, kao što su: Veljun, Učka, Podsused, Đurđevac, Gruž, Podgora, Šibenik, Rudina, Ston, Neretva, Čakovec, Dverce, Lički Osik, Slunj…, što podcrtava i sam (pomalo nespretan) naslov Od Batine do Žminja odnoseći se zapravo na mitološku predodžbu o zbivanjima od istoka (Batina) do zapada (Žminj), evocirajući čuvenu nordijsku bajku Istočno od Sunca, zapadno od Mjeseca odnosno četiri strane svijeta kao prostorne smjerove, pri čemu os istok-zapad ukazuje na os transcendentnog iz kog sve potječe (istok) i ktonskog u kojeg se sve vraća (zapad); potencijalnost, rođenje, očitovanje, obnovu, jutro, neiskvarenost, mladost, svetkovine, pjevanje, spiritualnost, svjetlo, počelo, ljubav, solarni simbolizam – kozmogonijski Prav (istok) odnosno podzemlje, zalazeće sunce, mjesec, nokturnalnost, večer, starost, silaznu putanju, maglu, tajnu, onkraj – drevni Nav.
Evocira također i čudesne plovidbe oceanom egzistencije, ka post mortem božanskoj imanenciji, koje se uvijek odvijaju ka zapadu (tolkienovske Sive luke i Neumiruće zemlje odnosno Blagoslovljeno kraljevstvo, primjerice). Svime navedenim, rečene knjige Neli Mindoljević – prva namijenjena mlađoj, druga nešto starijoj mladoj publici, a obje i takozvanim odraslima, vrijedan su prinos proučavanju i uživljavanju u usmenu tradicijsku kulturu, sve više nam izmičuću i sve dalju u ovom tehnologijski naprednom no duševno siromašnijem, virtualno-digitalnom dobu.
© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 27. prosinca 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.