U izdanju nakladnika Hena Com izdana su dva romana domaćih autorica – Subota Đurđice Stuhlreiter i Horror vacui Staše Aras.

Horror vacui autorice Staše Aras donosi priču o njoj i Petru između kojih je sve nestalo, ostalo joj je samo još da pobaci − to mu ni reći neće − i da ode, bez posla, bez novca, u svoj horror vacui. Djelo nadalje gotovo dnevnički prati njezin život, uglavnom unutarnje monologe, tijekom Europskog prvenstva u nogometu i krize vlade, njezine fine refleksije o životu, samostanima, o hrani (ona prestaje jesti meso na neko vrijeme), o bilju i o moru, o mirisima i bojama, svim senzacijama; ona odlazi u prostore prošlosti, u rodnu kuću, ona se budi, ona se traži. Roman Staše Aras osvježavajuće je atipičan unatoč inicijalnoj tjeskobi koju otvara, ali u kojoj proiskri osjetljivost i život, u čijem se bezdanu otvara ljepota, mir, konačno i identitet.

Subota Đurđice Stuhlreiter izvlači na površinu sjećanja kao rezultat preplitanja realnosti i mašte; percepciju događaja iz prošlosti. Koliko se god trudili biti objektivni, uvijek sadrži barem zrnce subjektivnosti zbog kojeg ih ne samo prezentiramo, nego uvijek i interpretiramo. Glavna junakinja romana, starica Greta, interpretaciju vlastite prošlosti nadograđuje i svojom bolešću, demencijom, pa su time pukotine između paralelne stvarnosti i one (navodno) prave još veće. Đurđica Stuhlreiter u svome romanu ne bavi se stereotipnim prikazom bolesti, premda itekako dodiruje teme disfunkcionalnosti obitelji nakon suočavanja s majčinom/puničinom/bakinom dijagnozom. Narušeni odnosi i groteskne situacije ionako svoje korijene vuku još otprije, da bi sada samo bili vidljiviji i intenzivniji. Greta će, potpomognuta neobičnim, pa i nestvarnim likovima koji joj se pridružuju na tome putu, zaboravnost u primarnoj stvarnosti itekako nadoknaditi lucidnošću u onoj drugoj, paralelnoj. Ponovo proživljavanje prošlosti suočavanje je s traumama i teretima od kojih se nemoguće potpuno očistiti, ali ih je barem moguće uobličiti. Na toj razini Subota postaje roman o tajnama i traumama, gubicima i otmicama, za čije je razumijevanje potreban ključ koji stalno negdje izmiče. U bljeskovima sjećanja, u zakucima podsvjesnog, u dijalozima s likovima koje je stvorila sama u svojoj mašti, glavna se junakinja pred čitateljem razotkriva do kraja, a povijest jedne bolesti postaje poviješću opsesija, boli i trauma, jer pronađeni ključ znači i otključavanje vrata koja se ranije nije imalo snage i hrabrosti otvoriti. Čitatelj nema razloga za brigu, njemu je ovdje ponuđeno nekoliko ključeva, a svaki od njih otvara jedna od vrata ovog kompleksnog romana.