Piše: Vesna Aralica, 1. ožujka 2025.
General / Ne kopaj po groblju, molim te, iz zbirke Mate Matišića 7 drama, Zagreb, 2024.
Matišićev General kratki je politički dramolet nastao na temelju tajnog transkripta iz Ureda Predsjednice Republike Hrvatske, snimljenog 2015. godine. Može se zamisliti kao jednočinka u kojoj sudjeluju tri dramske osobe, od kojih su dvije zamišljene kao tipovi, naime predsjednica i general, dočim je savjetnik predsjednice osoba naslovljena kao Nikica. Samo uskraćivanje identitetskih činjenica efektno stvara potrebnu napetost na početku dijaloškog okvira koji se pristankom predsjednice pretvara u pomno osluškivanje generalova iskaza. Dakako, ovakvim anonimnim impostiranjem dramskih osoba, dramatizacija poprima pomalo i univerzalne konotacije. Karakter konverzacije od samog je početka realistički ustrojen, čime se i čitatelja indirektno uvlači u vrlo ozbiljan i nadasve ideološki obojen razgovor. Glavni je lajtmotiv generalova predaja Tuđmanova dara, pištolja, u svrhu sprečavanja samoubojstva. Razgovorne replike nižu se kao kontrastno oblikovane rečenice u kojima dolaze do izražaja ženska empatija i muško zastranjenje. I dok general Mikić ironijski izokreće smisao Domovinskog rata (govoreći kako je u bivšoj Jugoslaviji bilo manje suicida negoli u RH) porazno iznoseći činjenicu kako mu ni „potvrđeno terapijski“ lov ne pomaže u otklanjanju teškog oblika PTSP-a, predsjednica ne može dokučiti razloge njegova razočaranja i potrebe za samouništenjem.
Matišićev crni humor prelazi u ovom dramoletu u krajnji sarkazam, izvlačeći na površinu svu pogubnost dogmatskog razmišljanja. I dok na pladnju predsjednici iznosi izdaju ideala kao zrcalo aktualne hrvatske stvarnosti, uviđa jednim dijelom sebe i promašenost vlastitoga života. Razrješenjem napetosti u gorkoj ironiji, autor svu oštricu usmjeruje k državnom aparatu, ali i izvandržavnim čimbenicima zbog kojih su mnogi sudionici Domovinskoga rata na vlastitoj koži osjetili sve razmjere životnog apsurda. Matišićev dramolet tako postaje tek nagovještajem, odnosno kolijevkom mnogih uzaludnih borbi i budućih tragedija u Hrvatskoj, dok tematski predstavlja društveno-angažirano objelodanjenu konverzaciju što u fokus stavlja vječno nepromjenjivi odnos pojedinca i vlasti. Politički atavizmi ostaju, dakle, trajnim mastodontima hrvatske povijesti.
Ne kopaj po groblju, molim te smion je politički dramolet, ublažen upečatljivim podnaslovom kao noćna mora tek prividno, dok čitatelja ne uvjeri u suprotno – u stvarnost pogubniju od najmučnijeg sna, koja stoji u mjestu sa svojim dnevnim herojima i njihovim paranojama. Matišić, uz već prihvaćeno ništavilo poslijeratnog vremena kao neumitne stvarnosti, u dramski čvor uvodi još jednu pošast suvremenoga doba – rak, koji uzima preko reda i samim time postaje (lošim) znakom vremena fungirana jurnjavom, tehnološkim napretkom i gubitkom građanskog dostojanstva u mnogim segmentima. Kako se patnja najjasnije shvaća izbliza, njezini su protagonisti obiteljski ljudi. One koji su izvan sna, Karla i Franku, hrvatski bračni par, autor povezuje s onima sličnih životnih aspiracija, ali u Frankinu snu: Fikret i Stanislav u njihov će dom jednoga dana unijeti ukradeni Miloševićev lijes koji će se ravnopravno naći uz Tuđmanov – očajnički Karlov podvig u pokušaju provociranja spore države kad su u pitanju pronalaženja tijela nestalih tijekom Domovinskog rata.
Frankina noćna mora, iako je tek dramska iluzija, postaje zrcalom stvarnosti obitelji pogođenih nestankom njezinih članova u ratnom vremenu s jedne strane, a s druge živopisno oslikava i razloge koji su doveli do krvoprolića. Autor, dakako, groteskom pogađa najviše vrhe, nemilosrdno se rugajući vlasti kako bi u konačnici istaknuo sudbinu malog čovjeka i njegovo stradanje u povijesnim previranjima. U vrhuncu snenog zapleta čitatelja dočekuje bljesak majstorski izvedenoga crnoga humora, hamletovskog odjeka, gdje Matišić prokušanim qui pro quo stavlja grobnicu u razgovorni fokus dramskih osoba. Dodir s onostranošću pokretač je i nagla Frankina buđenja, no ono što iskače u prvi plan biva obavijeno toksičnom i dugotrajnom obiteljskom melankolijom. I dok noćna mora nudi kakav-takav rasplet, Frankina i Karlova sadašnjost osuđena je na apsurdno čekanje i vječnu neizvjesnost. Grobnicu Matišić uvodi kao simbol tame, a njezino je otvaranje za traumatizirani bračni par (kojima dan započinje pogledom na fotografiju mrtva sina) ujedno i pogled u Pandorinu kutiju hrvatske stvarnosti. I ovom je mračnom komedijom autor progovorio o rubnim životnim situacijama kroz prizmu poslijeratnih zbivanja, stavljajući u fokus sve obitelji sa sličnim iskustvom s prostora bivše Jugoslavije.
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 1. ožujka 2025.