Nepojmljiva lakoća imaginiranja

Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 30. srpnja 2026.

Denis Krašković: Dugotrajni hod po obodu vesele, infantilističke, obojane, žive i živahne te bezazleno lijepe skulpture

Akademski kipar Denis Krašković rođen je 23. ožujka 1972. godine u Zagrebu. U rodnom je gradu maturirao u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn, gdje je kasnije i predavao na Kiparskom odjelu, od 1996. do 2007. godine, te 2023/2024. Godine 1994. diplomirao je na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Šime Vulasa. Od 2007. do 2017. godine bio je profesorom na Likovnom odsjeku Umjetničke akademije u Osijeku. Godine 2010. magistrirao je na Akademiji za likovnu umjetnost u Ljubljani. 2015. i 2016. godine bio je gost-profesor na Kiparskom odsjeku Akademije za Glazbu i vizualne umjetnosti u Pečuhu. Dobitnik je desetak važnih nagrada i priznanja. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Autor je 20 javnih skulptura, od kojih su najpoznatije Kit na zagrebačkom jezeru Jarun, Morž i Janje ispred Arene u Zagrebu, kamene skulpture Puž u parku skulpture Dubrova, dvije monumentalne skulpture Neandertalac u Krapini itd. Živi i radi kao slobodni umjetnik u Zagrebu.

Najmanje tri, ako ne i više desetljeća Denis Krašković jedan je od najoriginalnijih, najautentičnijih i najosebujnijih kipara, a i slikara hrvatske suvremene umjetničke likovne scene. Dugogodišnji rad i pogolemi opus koji je stvorio ukoričen je u monografiju koju mu je stručno izvrsno napisala Jerica Ziherl, povjesničarka umjetnosti, kustosica i bivša ravnateljica, a danas viša kustosica i savjetnica novigradskog muzeja Lapidarium Moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Diplomirala je povijest i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i stekla doktorat iz povijesti umjetnosti.

Umjetnik Denis Krašković, po školovanju i vokaciji akademski kipar, izrađivao je i izrađuje obojane drvene skulpture te željezne skulpture (grandiozan ciklus pod nazivom NE). Svojim se intenzivnim i plodnim umjetničkim djelovanjem nametnuo na hrvatskoj umjetničkoj sceni kao jedan od najtalentiranijih i najkreativnijih pojedinaca. On je svestrani, polivalentni majstor koji za realizaciju svojih ideja, zamisli i vizija koristi različite medije umjetničkoga izražavanja: crta, slika, izrezuje reljefe, modelira u drvetu i željezu, crta stripove i animirane filmove, kao što se koristi i fotografijom te videokamerom. Na njegovu umjetnost bitan su utjecaj imali film, animacija, strip, masovne vizualne komunikacije i alternativni mediji poput eksperimentalnog filma i videa. Stoga i njih upražnjava, ne bi li stvorio i istaknuo svoje preokupacije, i riječju, iskazivao svoj svijet. Ipak, nikada nije postao pukim epigonskim sljedbenikom korištenja medija radi njega samog, nego je urođenom znatiželjom težio što sveobuhvatnijem pokušaju shvaćanja umjetničkog interpretiranja današnjice, jer je današnjica naše realno stanje bivanja.

Stoga pomak k intenzivnijem bavljenju medijem slikarstva nije čudan niti ekscesan čin jednoga kipara u njegovom umjetničkom djelovanju, nego logičan slijed stvari, potaknut unutarnjim umjetničkim pulsiranjem. Uostalom, paralelno s kiparstvom, najviše se bavio crtanjem, i uz skulpture izlagao crteže, nekako se u njima više vezavši za sasvim plošno i jednostavno dijalogiziranje sa svijetom oko sebe i u sebi, što je bilo tek drugim polom umjetničkoga govora, uz tradicionalni skulpturalni govor – i u njegovom slučaju, sasvim jezgrovitih, sočnih plasticiteta volumena. Od konkretnog prostornog tijela do reducirane i formalno minimalizirane crtačke razine plošnosti nije trebalo učiniti korak, nego su trajali unisono i povezano. Kraškovićevo slikarstvo ovdje i sada predstavlja korak od flomasterima bojanih crteža prema boji u ulju ili akrilu. Uskočivši u medij slike i slikarstva, ali prakticirajući i kompjutersku animaciju na slikama/printevima, Krašković dokazuje polivalentnoga žovijalnog homo universalisa, gdje slikarstvo nije ništa slabije od kiparstva i obrnuto.

Slonovski ciklus

U svojemu prvom većem ciklusu od osam slika velikoga formata kao lajtmotiv Krašković slika slona. Kada sam ga upitao što mu znače ova stabla sa suhim granama koje rastu umjesto slonovskih ruku, odgovorio mi je da mnoge stvari i situacije u slikama nastaju intuitivno. To dokazuje kako kreativan čin može rezultirati moćnim radom, a da nema nužno znanstveno i racionalno objašnjenje, pa čak niti direktnu, osviještenu aluziju. Isto vrijedi i za briljantnoga Salamandera, guštera sa slonom. Čini mi se najvažnijim kako Krašković znade svakoj slici podariti, baš kao što je činio u skulpturama i u crtežima, punu životnost, odlično odvaganu strukturu kompozicije i literarnu zanimljivost, ne odmaknuvši se od svojega prepoznatljivog stila: onoga u kojemu su tijela ljudi i životinja izbjegla mimetičku anatomiju ne bi li postala plošnim konturnim znakom maksimalne sadržajnosti. Uz to, debelom crnom crtom izvučene konture pojedinih oblika popunjava čistom bojom, koristeći kontraste, što katkada dolazi do ruba fovističkog shvaćanja, a katkada do posve apstraktne minimalističke ekspresivnosti.

Slikarski motivi, pa kada je posrijedi i slon, i salamander, uvijek su tretirani kao metaforički (auto)portret, pogotovo slon (ruka postavljena preko vlastitoga lica poput slonovske surle), ili u daljnjem subjektiviziranom odnosu autora i slona. Zašto baš slon? Krašković je u svim svojim radovima puno oblikovao životinje, očito gajeći ljubav prema njima, pa tako uveden motiv slona i salamandera uopće ne čudi. Oblikovao je gotovo cijelo životinjsko carstvo, sav životinjski svijet, općenit i egzotičan. Krašković razlikuje ne samo fizičku razliku između afričkoga i indijskog slona, nego i karakternu, i mitsku, i religijsku, dakle civilizacijsku razliku shvaćanja slona u pojedinim afričkim i indijskim kulturama. Afrički slon primjerice, ima duge klempave uši i dimenzijama je veći od indijskog slona. I dok u zapadnjačkom shvaćanju slon predstavlja težinu i nespretnost, u Indiji je on domaća životinja, pitomiji od divljeg afričkog, a simbolizira spoznaju. Rječnik simbola nam kazuje kako mu je tijelo mikrokozmos, prema čemu je slon početak i svršetak. Slon je simbol kraljevske moći, pobožnosti, snage prirode i obiteljske vjernosti. On čuva i štiti doživotno svoju ženku i skrbi za nju i mladunčad. Osvećuje se za preljub, a svi znamo da je slon i pojam dugog pamćenja. Krašković ispod jedne žute slike s crvenim suncem, evokaciji tropskih podneblja, slika čavlić, s jasnom aluzijom na priču o slonu koji je vječno zahvalan onome tko mu izvadi trn iz noge.

Imaju li epiteti poput snažan, moćan, inteligentan i vjeran ikakve veze sa samim autorom? Vjerujem da imaju veze, jer je Krašković emotivan i senzibilan – čak bih ga nazvao i sentimentalnim – umjetnik koji nikad ne stvara hladnu i depersonaliziranu umjetnost izvan sebe samoga. On u liku slona nalazi određeni uzor postojanja, možda i djelomice određeni ideal kojemu teži, svjestan svih slabosti u čovjeku. Da budem iskren, nisam siguran da se Kraškovićevo slikarstvo iscrpljuje samo interpretacijom njegova vlastitog subjekta ugrađenog u međuodnos sa slonom. Osim kolorističke i crtačke, linearne jednostavnosti, ima tu još nešto: Krašković konceptualizira sliku i pojam slike. Tu je komponiranje po različitim formatima po širini i po visini, ali i kolažno, gotovo popartističko i dadaističko dodavanje slici i u čiju se daleku i duboku povijesno-civilizacijsku popudbinu uživio. Ovo ga konceptualiziranje približava umjetnicima poput Armana ili Daniela Spoerrija, ali samo na razini blago ironičnog trivijaliziranja uzvišenih sadržaja. Umjetnost Denisa Kraškovića odiše optimističnom i veselom lakoćom življenja, no uvijek je prati i ozbiljna nota intelektualnog i duhovnog promišljanja.

Uslijedila je serija slika pod zajedničkim naslovom Brda, igle i ja iz 2004. godine. Krašković i ovdje slika izrazito reducirano, minimalistički i plošno. No ne radi se o lakonskim kompozicijskim rješenjima, koliko o plošnoj formi iskazivanja iznimno razgranatog, pa i složenog dijaloga sa širom lepezom tema sveljudskog individualnoga i kolektivnog sadržaja. Njegovim slikama često defiliraju životinje, ta divna stvorenja, iako nikada nije bio animalistom. On ovdje svoj autoportret postavlja ispred pejzaža s brdima i planinama, nad kojima vlada široka ploha neba. Denisov put u slikarstvo je kao put u Isfahan: egzotičan i tih. Takvi su mu i pejzaži: nebo, brda i pustinja. Sebe stavlja u poziciju kako razgovara s devom. Naravno, u svim umjetnikovim idejama zrcali se nepojmljiva lakoća imaginiranja, te iskra lucidne duhovitosti.

U apsolutnom umjetničkom imperativu nemogućnosti bijega od samoga sebe, svojih tlapnji, svojih snova, svojega maštanja i svojih ideja, Krašković odavno, poput svakog autentičnoga svjetskog postmodernog umjetnika, varira svoj autoportret u različitim situacijama, izražavajući svoj vlastiti subjekt, uvijek izravno involviran u priču o svojemu shvaćanju svijeta i umjetnosti danas. Zato i slika niz slika gdje postavlja svoj autoportret u središte kompozicijȃ, gdje katkada, okrenut leđima, promatra prirodu, pejzaž, kroz otvoren prozor, a katkada komentira političku i društvenu zbilju mase i svakog izgubljenog pojedinca utopljenoga u masu. To je sjajno izrazio u radu E moj narode. Masa naroda je kao zarobljena depersonalizirana gomila u kavezu, negdje iza rešetaka, a autor se smije i gleda prema nama, kao izravno ironično i humoristično svjedočanstvo tlapnji umjetnika u svim tzv. povijesnim, pojedincu često nedostupnim i nedohvatnim događanjima na koje ne mogu utjecati. No, Kraškovićevo slikarstvo, i umjetnost općenito, nikada nije išlo za tim da bude kritički angažirano, ili politički (ne)korektno u smislu komentara o suvremenom nam življenju. Prije svega, gaji određenu estetičku komponentu reduciranoga formalnog prosedea kao postulata uravnoteženih komponenti forme slike, s komponentama njezinih motiva, tema i sadržaja. Motiv igle na monokromnoj pozadini, glava dječje indijanske maske na šarenoj slici, Napuhanac, Ptičice, Mišolov, Bliski istok, Zeleno brdo u mraku, Pustinjska igla, Igle I., II., III. i IV., Bog je velik, Koliko me ima, Ludilo, Razgovor s devom, Pozdrav iz Zagorja, Indijaneri prihajaju i Di si tukane, slike su koje čine ovaj šarmantni i duhoviti ciklus slika.

Oblikovanje skulptura, a i dvodimenzionalnoga medija poput crteža i slike, uvijek mu je realističko, pa i verističko i naturalističko. Realizam je imanentan umjetnosti oduvijek i nikada se nije ugasio niti u suvremenim umjetničkim tokovima. Dapače, jači je danas nego ikada prije. Treba svakako naglasiti da je realizam vrlo žilav i postojan stil izražavanja. Kada se usporede najrazličitiji segmenti suvremene umjetnosti 20. stoljeća, te situacije i stanja u mnogostrukim recentnim i aktualnim umjetničkim događanjima, primijetit ćemo prije svega veliki povratak figuraciji, i realizmu. Uporno ustrajavanje kipara Denisa Kraškovića na realističko-naturalističkim prosedeima stvar je svjetonazora, i pogleda na umjetnost. Njegovo je kiparstvo i slikarstvo živo, pulsirajuće, vitalno, aktualno, tehnički dotjerano, narativno i uvjerljivo. U svojim radovima Denis pokreće obrambene mehanizme protiv svih onih neugodnih spoznaja o svakodnevnom teretu življenja u raskoraku između želja, himbi, htijenja, volje, s jedne strane i surov(ij)e stvarnosti, s druge strane.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija