Piše: Vesna Aralica, 17. travnja 2026.

Marko Gregur: Mogla bi se zvati Leda, Fraktura, 2025.

Romani koji dožive svoja reprint izdanja nakon stanovitoga vremena, zasigurno su oni koji  nenametljivom angažiranošću oblikuju stajališta o određenim društvenim temama. Iako u estetskome smislu zaostaje za romanima Vošicki i Ekspozicija tame, Gregurov roman Mogla bi se zvati Leda, nakon sedam godina od prvoga izdanja, iščitava se jednako aktualno u svjetlu socijalne suosjećajnosti.

Tema neostvarena roditeljstva, praćena mukotrpnim procesom potpomognute oplodnje, jedna je od najzastupljenijih u izvedbenim umjetnostima i beletristici u zadnja dva desetljeća.

Osim što je djelo Mogla bi se zvati Leda ispisano kao autentičan monološki roman sjećanja, ono je u jednome svojemu sloju, onom najbolnijem, omaž svim roditeljima koji se suočavaju s izazovnim životnim trenutcima. Ponikao iz osobnog iskustva, Gregurov je emotivni roman upućen nerođenome djetetu iz muške perspektive, ispovjedno intoniran, a zaokružen jednostavnim kolokvijalnim jezikom. Riječ je o onoj vrsti ugođajne proze koja ne ide za oslikavanjem karaktera nego za neposrednim dohvaćanjem bračnih situacija ispunjenih napetošću i iščekivanjem rezultata bolničkih pretraga. U fokusu je razgranate fabule mladi  bračni par iz provincije, sav usmjeren stvaranju potomstva, koje međutim nikako ne dolazi.

Sliku izazovne i kaotične svakodnevice Gregur je vješto ogrnuo raspršenom kompozicijom. Simultanost pripovijedanja jedna je od najupečatljivijih narativnih tehnika u svim Gregurovim romanima, a posebno dolazi do izražaja u ovome romanu u kojem vrijeme neprimjetno brzo prolazi. Uz brojne retrospekcije bivaju oživljeni mnogi obiteljski spomenari, slavlja, putovanja i sjećanja autorskoga pripovjedača, posebno ona na skromno djetinjstvo provedeno u Koprivnici. Pomni čitatelj konstantno se pita zašto autor toliko prostora daje reminiscencijama, pokraj neuralgične teme koja žudi obratu i razrješenju. Odgovor se krije u distrakciji prošlošću kao štitu od prevelike boli za mladi bračni par, koji se između ostaloga teško nosi i s nekim egzistencijalnim problemima. U umjetnostima nerijetko forma prati sadržaj – takav je slučaj i s Gregurovim rastresenim pripovijedanjem koje je zrcalo iste takve svijesti supružnika, izmorenih iscrpljujućim pokušajima da dobiju dijete medicinski potpomognutom oplodnjom.

Suočavanje s gubitkom voljene osobe jedan je od provodnih motiva u romanu – sadržajna silnica koja utječe i na samu svijest naratora. „Mama je umrla bezglasno. U krevetu. Tata je spavao pokraj nje. Bila je okrenuta na leđa i izgledala je tako mirna. Kao da nije ni znala da umire…“, rečenice su ispisane lapidarnim stilom, stilom koji ne ostavlja prostora kontemplaciji, nego je sav u oslikavanju emocije zatečenosti pred pobjednicom smrti. No druga pobjednica, zvana ljubav, stup je neslomljivi, također opisan jednostavno, jednakim intenzitetom: „… i pomislio sam na budućnost, kad ćemo ostarjeti i kad će jedno od nas umrijeti. Ne mogu zamisliti da jednom nećemo biti zajedno. Ne želim živjeti bez nje. I ne želim umrijeti bez nje.“

Iako je Gregur ovim romanom sav usmjeren na bračni cilj, tj. ostvarenje roditeljstva, indirektno progovara i o duhovnoj stvarnosti koja uozbiljuje sve bračne drugove u poimanju braka, ako ne kao vjernička sakramenta, onda kao partnerska saveza u kojemu obje jedinke, sjedinjene zrcale pojam čovjeka u njegovoj punini. A čovjek je satkan od sjećanja, od padova i ustajanja, od stalne čežnje za osmišljavanjem života i prevladavanjem osjećaja prolaznosti i vlastite smrtnosti. „Boli me ovo, ali moram nastaviti. Zapisati sve, tako da znaš koliko sam je volio, ako me nekad ne bude. I zato da, ako se dogodilo čudo i imamo te, znaš koliko je ljubavi dano i prije nego što si rođena. Tako da ti nikad ne padne na pamet reći Jani nešto onako ružno, kao što sam ja rekao svojoj mami“, opominjuće su, univerzalno autoreferencijalne misli, rekognicijom iskustvene, u kojima će se mnogi pojedinac prepoznati. Spašavanje uspomena od zaborava lijepo je ogrnuto jezikom književnosti u kojoj narator pronalazi sigurno utočište. A najbesmrtnije su one iz ranoga djetinjstva, one koje određuju i život sam: „Znaš, mi smo imali stvari koje su nam bile važne, a vama je sve ravno. To je najgore od svega. Imali smo stvari koje su nas formirale: stripove, knjige, naljepnice nogometaša i Životinjskoga carstva, najdraže igračke, junake poput kojih smo željeli biti. Imali smo jedni druge.“ Generacijski sukobi, promjena društvene klime nakon Domovinskoga rata, privatizacijski kaos i ekonomska nestabilnost, motivski se provlače solilokvijem muškarca koji ne odustaje od potpore supruzi, premda ga uteg svakodnevice sve više pritišće novim izazovima.

Kako ustrajati u bračnome zajedništvu unatoč problemima i poteškoćama koje donosi suživot, jedno je od temeljnih pitanja koje Gregurov roman postavlja. No ne zaustavlja se samo na tome: zadnja su poglavlja ispisana kao oštra kritika društvenoga sustava iz perspektive ogorčenih potencijalnih usvojitelja. Službenička neučinkovitost, sporost procedura, nepotrebni administrativni postupci, samo su neke od činjenica koje u potpunosti razumije čitatelj slična iskustva. Te rubne situacije, koje nerijetko graniče s apsurdnim doživljajem svijeta, Gregur odijeva u crnohumorno ruho: „Osjećao sam se kao Amiš koji se natječe za mjesto tehničkog direktora NASA-e… Čitav je sustav govno, sačinjeno od govana, za govna.“ Turpizmi i teške metafore za sustav kao nezdravo hemoroidno društvo, upečatljive su slike ozračja u kojemu obični mali čovjek teško ostvaruje pravdu, pa se zrcalo države nerijetko otkriva u liku maćehe svojim građanima.

U romanu je, ne slučajno, slika života u vječnom prikazu borbe i neizvjesnosti. Sadašnjost je izazovnija od prošlosti same, iako u očima naratora nije bezbrižna, no lijepa je zbog same činjenice što se u njoj osvaja budućnost. A budućnost je sazdana u njezinu imenu. U Ledi.

Mogla bi se zvati Leda jedan je od najautentičnijih suvremenih hrvatskih romana u kojem Marko Gregur smiono razbija društvene tabue i predrasude na temu udomljavanja i posvajanja djece, pa ne začuđuje stoga što su ga mnogi iščitali kao putokaz i utjehu mnogim bračnim parovima sa sličnim iskustvom.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 17. travnja 2026.