Piše: Vesna Aralica, 29. kolovoza 2024.

Julijana Adamović: Oče, ako jesi, Fraktura, 2023.

Od svoga debitantskog i nagrađivanog djela (Kako su nas ukrali Ciganima) iz 2008. godine, Julijana Adamović (rođena u Bačkoj 1969.) prepoznata je po upečatljivu proznu rukopisu koji je godinama usavršavala paralelno s književnošću za djecu (roman Da ti pamet stane) i poetskim izričajem (zbirka pjesama Sunce na šalteru). Cjelokupnu književnu javnost zaintrigirala je Divljim guskama, snažnim romanom o djetinjstvu i odrastanju, posve zasluženo ovjenčanim nagradom HAZU-a za najbolji roman u 2018. godini. S romanesknom psihološkom sagom Oče, ako jesi, objavljenom 2023., autorica je samo potvrdila svoj status na književnoj sceni razotkrivši još jednom osebujnu raznolikost prozne poetike čije su temeljne sastavnice egzistencijalno traganje za istinom, sveprisutna kafkijanska atmosfera i lapidaran jezični iskaz, oslobođen suvišnosti i iskazivanja osjećaja. Svijet je Adamovićkinih junaka i junakinja svijet oporosti, preživljavanja i destruktivnog obračuna sa samim sobom. Na tragu onoga što je svojedobno i najpoznatiji praški Židov u epohi književnog ekspresionizma zapisao u svome dnevniku: „Volim knjige koje me ujedaju i bodu“.

Okvir je pozamašna romana Oče, ako jesi povijesno-psihološki. Vremensko-prostorni siže, očekivano, nije izgrađen na linearnoj potki, što čitatelja stavlja u položaj tragača i onoga koji slaže povijesnu križaljku i odnose među likovima. Nestrpljiva i hiperaktivna čitatelja ovaj roman vrlo brzo može odgurnuti od sebe, no zato će ljubitelje detektivskoga diskursa snažno vući s jedne stranice na drugu do konačna uobličavanja smisla. Kategorija sveznajućeg pripovjedača na trenutke odmara čitatelja, no vrlo brzom permutacijom u nepouzdana pripovjedača, koji se rastače u slobodnom neupravnom govoru muških i ženskih likova, uvlači ga psihologizacijom njihova govora u tamne dubine ljudske duše. Fascinantna je autoričina nakana predstavljanja jednoga cijelog stoljeća, stoljeća krvi i ratovanja (za tuđe interese) u Panoniji i ostatku Europe. Devetnaeststoljetno zlopaćenje malog čovjeka, zahvaćenog ratnim ništavilom i kaotičnim izmjenama vojnih stjegova, jedna je od najdominantnijih tema ovog romana. Julijana Adamović pobrinula se svojski da čitatelj drži kurs čitanja zagledajući se pomno (i vraćajući joj se konstantno) u kartu s obiteljskim stablima glavnih likova kojih je bezbroj: neki su brzo otišli s ovoga svijeta, neki preživjeli zakopčani u vlastitu mraku, a neki još žive i iznose svoje priče. Panonija o kojoj pripovijeda zapravo je Vojvodina, raspadom Kraljevine Jugoslavije podijeljena između njemačkih okupacijskih vlasti (Banat), Hortijeve Mađarske (Bačka) i NDH (Srijem). Motiv progovaranja o ovoj temi bliži je našemu suvremenom vremenu.

Jedna potraga za očinstvom pretvorit će se u povijesnu pozornicu s koje će kliktati brojne duše, a glavna poveznica svih njihovih životnih smjerokaza bit će osoba Nađa Pala, jugoslavenskoga Mađara, prekaljenog (životnog i ratnog) borca, patnika i satrapa svojih žena i djece – metonimije poživinčena „čoeka“ u bjesomučnoj borbi za preživljavanje. Damjan Knežević, mladi rezervist, prilikom spašavanja ljudi iz potopljenoga sela, domoći će se, naime, vrijednoga ručnoga sata iz Drugoga svjetskoga rata i hrpe dokumenata, vjerujući kako ulazi u trag nestalom ocu a nesvjestan činjenice o razotkrivanju jedne druge obiteljske epopeje. Nad mnogim dijelovima romana, povijesno obojenima, čitatelj zastaje kako bi zamršenu mrežu zbivanja i svih likova u pokretu na trenutak odložio na tlo, razastro i analizirao. No, Julijana Adamović i na takvim dionicama želi ostati nekako svježa i svoja, s pravom i ne otkrivajući sve pojedinosti kako bi romanesknoj tvorevini priskrbila i zadržala epitet tajnovitosti i nedokučivosti. Hvatanjem povijesnih činjenica iz pripovijedanja, dijaloga i monologa, stvara se slika o Vojvodini nakon poraza fašističke vlasti i dolaska komunista na čelu s Josipom Brozom Titom koji protjeruju Folksdojčere u Njemačku, dočim će se u njihove kuće doseliti novi val srpskoga stanovništva, kolonista iz Like i Bosne i Hercegovine. Dakako, ratni kaos Drugoga svjetskoga rata na tom području ostavlja iza sebe mnogobrojne vojne i civilne žrtve, desetkovane i disfunkcionalne obitelji, obitelji bez očeva i majki, obitelji u kojima su djeca bila najveće žrtve trenutnih životnih okolnosti. Nad svim obiteljskim stablima, čije grane pripovijedaju o sudbinama svojih predaka i posljedicama naslijeđenih obiteljskih trauma, uzdiže se jablan Nađove korenike. Priča o Nađovom ocu koji je izvršio suicid, i s kojim se Partija opako poigrala netom nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, i majci Borboli i njezinom autodestruktivnom odgovoru na životne nedaće, gotovo su zasebni roman, sugestivno i magično ispripovijedan.

Psihološku problematiku Julijana Adamović produbljuje općim društvenim kontekstom iz kojeg izranjaju mnogi fenomeni – poput kulturne zaostalosti i primitivizma, i osebujni likovi – kao što je primjerice skitnica Prorok (prozvan Izaijom) koji će Borbolu izvući iz tunela ovisnosti o alkoholu bajanim uvarkom od maka, od kojeg će, nažalost, preminuti njezino dvoje djece: Andraš i Magdolna. U opisu Borbolina psihofizičkog statusa autorica je krajnje naturalistična, reklo bi se i mračna, a takvu atmosferu prizivaju i neke značajke salaškog krajobraza – blato i voda. Blato kao mogući simbol egzistencijalnoga gliba, dočim se voda račva u dva semantička sloja: jedan priželjkuje pranje od grijeha, a drugi dolazi „do grla“ aludirajući na sveprisutnu tjeskobu.

Krajnji izraz tog zaleđenog straha očituje se u depresiji mnogih likova, muških i ženskih. U posebnoga gorostasa boli izrastao je Nađ Pal, Borbolin sin koji ima tri sina (sva trojica nose varijaciju imena Tomo) s tri različite žene: Mađaricom Eržebet, Njemicom Annom Klug, Ottovom kćeri na čijem je imanju služio i sam Nađ, što ga je u ratnim previranjima spasilo mnogih osveta neprijateljske vojske, i Hercegovkom Jerolimom Čolak, koja se pak teškom mukom dokopala ravnice pobjegavši sa škrtog hercegovačkog tla zaobljena trbuha. Od misli na silovanje ozdraviti neće nikada, a psihičke torture doživljavat će i od, životom izubijanog, autoritarna muža, opora i tvrda karaktera. Julijana Adamović s puno empatije opisuje nepovoljan položaj žene u patrijarhalnom sustavu onoga vremena, koji ženu primarno smješta u prostor ropske poslušnosti i vječnoga služenja muškarcima i vlastitoj djeci. Obrasci ponašanja unutar obitelji koje generacijski pamte ratna ništavila očekivano su disfunkcionalni i emocionalno nezdravi, što uvjetuje pojavu različitih devijacija u ponašanjima potomaka. Palika Nađ će tako za sebe jednom reći kako je invalidan na ranjavanje, što će ga transformirati u podvojenu osobu, nerijetko i najvećeg mučitelja u vlastitoj obitelji. Jerolima i kći Marija pamtit će tjelesno i duševno očevu agresiju pri njihovu opismenjavanju, a Tomaš potapanje glave u hladnu vodu zbog drskosti i bunta. Tema dječjeg odrastanja kojemu su oduzete boje bezbrižnoga djetinjstva, bolna je epopeja ovoga romana-rijeke, njegov glavni krvotok kojim struje dječji vapaji za uskraćenom ljubavi očeva koji napuštaju ili odustaju od obiteljskoga suživota, i odsutnim majkama zgažena dostojanstva. Iz jednoga će dijaloga iskrsnuti rečenica koja sažima žensko viđenje stvarnosti onoga poživinčena vremena netom po završetku Drugoga svjetskoga rata: „A isto ti je to. Život i pečena vrana. Nikakva. Nema tu mesa. Sama žilava i gorka kožura“. A završeci rata rađaju postraumatske sindrome, poslijeratne duhovne opustošenosti i tjelesna oboljenja, nerijetko kao odgovor na sveopće psihofizičke iscrpljenosti kojima su izloženi akteri svih priča objedinjenih pod naslovom Oče, ako jesi. Dokumentaristički karakter priča, s uporištem u dnevničkim zapisima, primjerice Vere K., supruge poznatoga partijskoga funkcionera, čiji je vozač nakratko bio i sam Nađ Pal, implicira ovoj nelinearnoj sagi visoki stupanj pripovjednoga mimesisa, autentičnost koja i fiktivni dio čvrsto lijepi za realistički tematski obrazac. Čitanje ovog romana, slijedom toga, završava iščitavanjem presuda te različitih transkripata u vezi sa središnjim likom Palom Nađom, pisamske ostavštine njegovih potomaka, i čitateljskim pokušajem rekapitulacije jednoga povijesnog vremena obilježena mnogim apsurdima s kojima se pojedinac prijeratne, ratne i poslijeratne stvarnosti suočavao.

Egzemplarno se ističe presuda Nađu Palu, po zanimanju predradniku, u kojoj ga se kažnjava sa 14 dana zatvora jer je okrivljeni optužen da je suprotno zakonu FNRJ držao kozu u vlasništvu te je „…usled nedovoljne pažnje pomenuta koza prepuštena sopstvenoj inicijativi dana 30. juna 1954. počinila štetu na usevu deteline lucerke u vlasništvu Bartulović Antuna iz Parvasa“.

Za totalitarne sustave vrijedi ona poznata „kadija te tuži, kadija te sudi“, a i s ovim romanom Julijana Adamović kristalno predočava sudbinu ponajprije malog čovjeka u zamršenim društveno-političkim okolnostima, koje rađaju svoje cezare i one još opasnije: cezaroide, kraljeve poltronskoga ponašanja. Posljedica takvoga ustroja mnoge su disidentske priče i eskapizam običnoga čovjeka: bijegom u tuđinu ili oklopljavanjem nutrine, jednim od najčešćih mehanizama (samo)obrane. I premda je Oče, ako jesi primjer romana za koji je autorica odabrala zahtjevniju formu komuniciranja s čitateljem, upravo to probijanje kroz šumu činjenica u konačnici dovodi do užitka kad se izađe na proplanak spoznaje s kojega se onda pouzdanjem može krčiti pripovjedno tkanje do nove prepreke. Prepreka je ujedno i distanca s koje se bistri pogled na prethodno iščitano kako bi se i idejni sloj romana uobličio na primjeren način. A on otvara mnoga pitanja i dvojbe, primjerice: kako jedno kompleksno biće kao što je čovjek, u srži prepoznato kao biće sreće, uspijeva kontradiktorno izazivati toliko nesreće drugim bićima? Postoji li sreća izvan pojma Boga i što ljude tjera na kidanje spone sa Svevišnjim? U pozadini svega titra i društveno angažirano svevremensko pitanje: je li moguće u gospodarski razvijenim društvima pokrenuti mehanizme kojima bi se mogle prevenirati i društvene bolesti u porastu – različiti tipovi ovisnosti i diskriminacije? Oče, ako jesi otvara mnogobrojne perspektive, a likovi kao nositelji radne ne podliježu idealizacijama; dapače, crno-bijeloj tehnici prikazivanja karaktera ni traga. Njihov razvoj izlazi i iz konteksta vremena romana (Marijina sudbina) pa se i sam čitatelj osjeća kao da je u vremeplovu transponiranja njihovih života u dalekoj budućnosti. A i sam naslov romana multiplicira mnoge asocijacije i konstatacije: od razarajućeg osjećaja gubitka patronata, u onom obiteljskom smislu, ali i filozofskom, ontološkom. Kršćanski prizvuk dozivanja blagoslova ratnim kontekstom biva značajno izmijenjen i bolno ironiziran. I premda razmatra tešku tematiku, zadnji roman Julijane Adamović univerzalni je spomenik svim licima ljudske patnje, lepezasto predočene i autentično logosom oživljene kroz nekoliko naraštaja, u burnim povijesnim previranjima 20. stoljeća.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 29. kolovoza 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.