Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 1. lipnja 2026.

Kultna umjetnička skupina hrvatske suvremene umjetnosti: GRUPA GORGONA, 3. dio

Neformalna grupa Gorgona nema monografiju. Puno je tekstova napisano o pojedinim opusima umjetnika članova grupe Gorgona, ali nikad integralna monografija. Drugim riječima, do sada nije sustavno obrađen i sintetiziran ovaj iznimno značajan opus u kontekstu cjelokupne slikarske produkcije u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Osobno mislim da je je grupa Gorgona i svaki pojedini njezin član među  najvećim hrvatskim slikarima i umjetnicima.

Julije Knifer (Osijek, 23. travnja 1924. – Pariz, 7. prosinca 2004.), kojega smatram najznačajnijim i najvećim hrvatskim slikarom druge polovice 20. stoljeća i jednim od najznačajnijih 20. stoljeća, cijeli je svoj umjetnički vijek stvarao svoje slavne meandre. Uporno, ustrajno i nepokolebljivo punih je 55 godina Knifer slikao i crtao crno-bijele meandre u mnogobrojnim varijacijama, izvedene u bezbroj varijanti i u različitim tehnikama: od olovke i ugljena do ulja naplatnu, kolaža i murala. Kniferov meandarski oblik reduciran je na jednoličan ritam kontinuirane forme i kontrast crnog i bijelog, da bi kasnije u njega uključio i boju. Istraživao je maksimalni mogući kontrast između bijele i crne neboje, tako da je do krajnjih granica mogućega utrljavao crni ugljen ili boju iz tube u platno ili debeli papir. Crna je ona koja u sebi ima sve boje sunčevog spektra, dok je bijela nedostatak boja. Zato ljeti nosimo bijelu majicu jer odbija sunčevu svjetlost, a time i boje sunčevog spektra, dočim kada nosimo crnu majicu, vruće nam je i znojimo se u njoj, jer ona privlači i uvlači sunčevu svjetlost, a time i sve boje sunčevog spektra.

Knifer je bio u stalnoj potrazi za apsolutnom bijelom i apsolutnom crnom. Bio je načitan i obrazovan, a kada bi mlad čovjek poput mene davno došao u priliku upoznati i družiti se s Kniferom, morao se učipiti. Njegovo je pitanje bilo: jeste li čitali Lovca u žitu Jeromea Salingera? Ako jeste, kao što ja jesam, mogli ste razgovarati s njim. Ako niste, bye-bye, ne kradite mi dragocjeno vrijeme. Bio je osebujan čovjek, kakvi obično veliki umjetnici jesu.

Godine 2001. Knifer je u izboru selektora Zvonka Makovića predstavljao Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu, a iste godine proglašen je i počasnim građaninom Osijeka. Dugo Knifer nije bio javno prepoznat i poznat kao veliki umjetnik. Tek kada mu je bračni par Dučić priredio izložbu gigantskog meandra u kamenolomu i potom ga odveli u zapadnu Njemačku gdje su živjeli, počeo je bivati međunarodno cijenjen, medijski i javno prisutan. Julije Knifer primjer je najustrajnijega stilskog i motivskog kontinuiteta u hrvatskoj modernoj i suvremenoj umjetnosti. Pritom pod modernom mislim na prvu polovicu 20. stoljeća, a pod suvremenom, drugu polovicu 20. stoljeća. Kolega likovni kritičar Mladen Lučić svojedobno dosta davno napravio je koncepcijsku izložbu Kontinuitet i diskontinuitet u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti. Primjer kontinuiteta bio je Julije Knifer, a na izložbi su bili njegovi olovkom crtani autoportreti koje je radio svaki dan i datirao datumima i godinom 1955., i cijeli niz meandara. Kao primjer diskontinuiteta Lučić, za prijatelje Luc, izložio je slike Ferdinanda Kulmera kao izraziti primjer diskontinuiteta, jer je Kulmer mijenjao stilove i načine slikanja kao košulje. Kada gledate njegove slike, kao da ih nije slikao jedan te isti autor, nego nekoliko njih.

Marijan Jevšovar (1922–1998) ostavio je značajan trag u hrvatskoj likovnosti inovacijama na području slikarstva te sudjelovanjem u aktivnostima protokonceptualne grupe Gorgona. Bio je član, ali i jedan od osnivača ove umjetničke grupe. Bavio se i grafičkim oblikovanjem plakata te opremom i ilustracijom knjiga.  Njegovo umjetničko stvaralaštvo obuhvaća različite faze, od figurativnog slikarstva do apstraktnog izraza. Nakon završetka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1946. godine, stvarao je figurativne radove. Pod utjecajem profesora Marina Tartaglie, kod kojega je specijalizirao slikarstvo (1946–1948) i boravka u Parizu (1954–1956), započinje istraživati apstraktno slikarstvo. Koristi akromatske (ne)boje i materičnost s naglaskom na proces slikanja. U vrijeme djelovanja Gorgone (1959–1966) istražuje nove mogućnosti likovnog izraza te postiže punu umjetničku zrelost. Autor je časopisa Gorgona br. 3, 1962. godine. Njegova djela iz tog perioda hermetična su i monokromna, slikana u više slojeva, bliska konceptu antislike.

Proces stvaranja bio je važniji od konačnog vizualnog rezultata, a slika je rezultat mentalnog procesa i instrument spoznaje. Za slikanje je govorio da je to „negacija forme i prljanje bijele površine“ platna ili papira. Tada nastaje najznačajnija slika njegova opusa: Siva površina koju je slikao tijekom dvije godine (1960–1962) i koja na najbolji način odražava njegovu potragu za „nultim stupnjem slikarstva“. Slavni kompozitor avangardne atonalne, zvukovne glazbe i jedan od osnivača američkog pokreta Fluxus – John Cage, oduševio se slikom kada je prilikom posjeta Zagrebu za Muzičko biennale posjetio i Jevšovarov atelijer. Struka pronalazi ekvivalentnost te slike i Cageove legendarne skladbe posvećene tišini 4’33” (Četiri minute i 33 sekunde tišine). Uskoro nastaje i serija Savršeni crteži (1965.).

Krajem 1960-ih i početkom 1970-ih Marijan Jevšovar počeo je koristiti širi spektar boja, proširujući svoj umjetnički izraz, ali i dalje ostajući na području apstrakcije. U slikama nastalima u drugoj polovici 1970-ih približava se primarnom i analitičkom slikarstvu. Neke od slika nikada nisu izlagane. Naslikao ih je u atelijeru sredinom 1990-ih, gdje su godinama čekale da budu otkrivene, a neke su nastale neposredno prije smrti. U većini radova umjetnik ostavlja praznu bjelinu platna i tek na rubovima intervenira čistim bojama i pravokutnim formama. Na nekima u seriji, koju je u zapisu osobno nazvao „dijalozima s pravokutnikom“, ta intervencija je toliko minimalna da je gotovo cijela površina slike prazna u tom kontemplativnom dijalogu umjetnika i praznine ili pak bojom upisuje pravilnu liniju izdužena pravokutnika koju djelomično oslikava obojenim poljem mekih rubova. Vidljivi su odmjerenost i minimalizam te suzdržana gesta. I na tim posljednjim Jevšovarovim djelima prisutna je filozofija negacije forme, kao i potreba za traženjem ravnoteže između praznine i zone obojenoga polja slike. Kao i u seriji Savršeni crteži, geometrijske oblike ne prikazuje matematički preciznim konturama, nego svjesno nesavršeno, slijedeći tok misli, osobni doživljaj i odnos prema svijetu.

Dimitrije (Mića) Bašičević Mangelos (Šid, 14. travnja 1921. – Zagreb, 18. prosinca 1987.), hrvatski umjetnik, povjesničar umjetnosti, kritičar i kustos. Pod pseudonimom Mangelos djelovao je kao umjetnik. Bio je jedan od osnivača grupe Gorgona. Djelovao je i kao promotor naivne i apstraktne umjetnosti. Autor je nekoliko knjiga i monografija te zbirki pjesama. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1957. godine s radom na temu Sava Šumanović – život i djelo. U to vrijeme piše tekstove za Enciklopediju likovnih umetnosti, te objavljuje knjige o Mirku Viriusu (1950.), Savi Šumanoviću (1960.) i Ivanu Generaliću (1962.). Mangelosova umjetnička djelatnost počinje već u gimnaziji: piše poeziju i kratke prozne tekstove. Nešto od toga objavio je poslije rata pod pseudonimom. Vrlo je rano izabrao jezik kao sredstvo svog izražavanja. To ga je oslobodilo tradicionalnoga umjetničkog promišljanja, ali je zbog toga dugo godina ostao potpuno izoliran i neprihvaćen. Slovo i tekst nisu domena likovnog umjetnika, stoga je i sam Mangelos, koji je radio kao kustos, držao svoju umjetničku aktivnost u privatnosti. Reduciranjem izražajnih sredstava na govor i pisanje te filozofsko promišljanje blizak je konceptualizmu. Opirao se svemu što se činilo iscrpljeno i prevladano te je pronašao autentičan način izražavanja i specifičan prostor slobode koji je nazvao noart.

U pedesetim godinama nastaju prvi radovi (Paysages, Tabula rasa, Alphabet, Nostories, Grafikoni, Negation de la peinture, Pythagore) koje i kasnije opsesivno ponavlja. Ti radovi, na različitim jezicima i pismima, oponašaju formu krasopisom ispisane školske tablice. Kao podlogu koristi različite materijale: daske, papire, bilježnice, knjige, globuse. Prva serija radova bili su Paysages. To su pejzaži smrti njegovih prijatelja koje je upisivao u svoje školske bilježnice za vrijeme Drugog svjetskog rata. „…počeo sam između tih redaka bilježiti smrti. Svaku vijest o nepovratnom odlasku suseda, prijatelja, rođaka, poznatih, zabilježio sam s malo crnila, mrlja crne boje između redaka…”. Ti pejzaži nisu bile apstraktne slike nego simbolički crteži označeni potezom kista i riječju.

Kasnije, sjećanje na rat pretvorilo se u nihilizam i počele su nastajati Tabule rase. Crni pravokutnici s Pejzaža sada su postali Tabule rase. Želio je zaboraviti sve od prije i krenuti ispočetka. Ali ubrzo je uveo element školske tablice. Uvođenjem elementa školske tablice na kojoj najprije počinje ispisivati slova abecede, Mangelos simbolički počinje ispočetka. U tablice je ispisivao slova čitave abecede glagoljice, latinice, ćirilice, grčkog alfabeta. Osim novog početka, uz Tabulu rasu vežemo i motiv negacije slikarstva. Kako je sam rekao, nastojao je „…sliku negirati čineći je od reči. Riječ negirati slikajući je.“ Slova su imala vizualnu kvalitetu, a tome se zapravo čitavo to vrijeme odupirao. Najviše je volio koristiti slova glagoljice pa je tom pismu posvetio nekoliko knjiga (Alfabet [gl.] te Alphabet – gl. i Az).

Nakon istraživanja elementarnosti, dolazi razdoblje u kojem nastaju serije Pythagora. Mangelos se referira na Pitagoru, poziva se na racionalne elemente i mišljenje koje je u sukobu s iracionalnim i osjetilnim elementima prisutnima u umjetnosti. Trokutima i kvadratima odaje omaž Pitagori u knjižici Pythagora 2.

Još jedan u nizu načina negiranja slike je i serija Antipeinture. S natpisima negation de la peinture te antipeinture ispisanima ispod prekriženih ili zacrnjenih reprodukcija slika iz različitih perioda i stilova, Mangelos nastavlja niz negacija koji je započeo Duchamp. Tako djelom Antihommage Račić kritizira hrvatsku povijest umjetnosti 20. stoljeća jer svojim najboljim primjercima kasni za svjetskim tokovima. Pseudonim Mangelos koristi za svoj „…privatni eksperiment, noart“. Sam je rekao da je izvorište njegovog noarta u Paysages de la mort, a globus Paysages of al capone njegov prvi antiumjetnički primjerak.

Na zamolbu Gorana Petercola napisao je tekst Uvod u noart. U njemu donekle objašnjava svoje umjetničko djelovanje. Paysage de la morte naslovljava trijumfom instinkta, a Paysages de la guerre trijumfom rata. Zatim se dotiče filozofskih tema koje označava kao trijumf sumnje. Sljedeća faza noarta je obračun sa samim sobom. U tu fazu svrstava no stories i antipeinture. Potom se bori protiv stava da je umjetnost mišljenje. I naposljetku zaključuje da nije potrebno igrati se noarta i njegova speakera (tumača) te da je to ipak privatni program. A autor je postao profesionalno deformiran i nedosljedan. Kontradiktoran i paradoksalan. Svjestan je bio svoje nedosljednosti i kada kaže: „Ja se s jedne strane borim protiv slika, a stvaram od slova slike. Htio sam se boriti protiv iracionalnog djela onog kojeg je nosila slika sa sobom, smatrajući da ću ga sa slovom koje je element racionalnog mišljenja, da ću ga time negirati.“ Njegova negirana umjetnost noart zapravo postaje art. Isto tako na primjeru školske tablice s natpisom „Tabula rasa je moja školska tablica“, riječ proturječi slici. Ploča nije neispisana kao što nas tekst želi uvjeriti. To je samo jedna od kontradikcija. Na isti način piše i pjesme: s jedne strane negira, a s druge objavljuje. Piše antifone i misli da razgrađuje poeziju, ali to je zapravo bila pjesma. Tako i slika antipeinture, što na kraju jest slika.

© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 1. lipnja 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija