Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 20. siječnja 2026.
Stjepan Šandrk, slikar, 3. dio
Već za studija slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu Stjepan Šandrk iskazivao je zapanjujuće tehničke sposobnosti. U međuvremenu ih je razvio do „tehničke virtuoznosti i iznenađujuće zrelosti slikarske vještine“ (Patricija Kiš, predgovor izložbi u Galeriji Stančić, Zagreb, 2007.). Šandrk se u startu postavio kao istraživač slike, postavljajući pitanje o smislu slike danas, što i danas čini. Povijesni hiperrealizam nastao je povezivanjem slikarske tradicije realizma 19. i 20. stoljeća, popartističkih prikaza urbane potrošačke kulture u slikarstvu, te reakcijom na modernističku apstrakciju i konceptualistički tekstualni, teorijski i intelektualni rad. Bitna značajka hiperrealizma jest pozitivistički realizam, koji teži razvijanju novih sredstava prikazivanja i preuzimanju fotografskih mogućnosti doslovnog prikazivanja realnoga svijeta.Tautološki realizam, koji doslovnim prikazivanjem fotografskog prikazivanja uspostavlja odnos identiteta između umjetnosti slikarstva i medija fotografije, ključan je metodološki postupak i opravdanje za fotorealističku sliku. Jedan od najvećih teoretičara suvremene umjetnosti, pa tako i hiperrealizma, Talijan Filiberto Menna, kaže da se tautološkim karakterom i dovođenjem do krajnjih granica prikazivačkih moći jezika slikarstva hiperrealizam uključuje u kompleks pojava analitičke umjetnosti. Kao što minimalna umjetnost pokazuje predmet kao doslovni predmet, kao što konceptualna umjetnost pokazuje da je umjetničko djelo izraz definicije umjetnosti, tako hiperrealizam ništa ne govori o svijetu nego o prikazivanju prikazanog. (Filiberto Menna, Ikonički paradoksi hiperrealizma, Umetnost br. 65, Beograd, 1979.).
Stjepan Šandrk kao i većina hiperrealista koristi se fotografijom kao objektivnim polazištem prikazivanja. Nije ovdje riječ o mistifikaciji fotografije kao specifičnog uzorka svijeta ili najrealnijega prikaza, nego o slikarskom prikazivanju jedne površine (fotografije) na drugoj površini (slike). Hiperrealiste zanimaju tehnički problemi prijenosa fotografije na platno, postizanje što prirodnijeg izgleda površine te iluzionistička naglašenost trodimenzionalnosti. Svi dijelovi slike tretiraju se kao podjednako važni. Nije nužno da se na površini prepoznaju potez i trag slikanja. Fotografija je sredstvo postizanja vizualne doslovnosti i eliminacije likovno-ekspresivne subjektivnosti izraza. No Šandrk koristi svoju golemu slikarsku vještinu da na svoj način konceptualizira fotorealističko slikarstvo. U počecima svojega fotorealističkog slikarskog djelovanja slikao je portrete svojega profesora i mentora akademika Igora Rončevića i kolega iz njegove klase, postavljajući ih u kontekst poznatih slika suvremenih figurativaca. Nastavio je sa slikanjem portreta lijepih žena iz filmskog svijeta, poput Monike Bellucci, Angeline Jolie, Natalie Portman ili Scarlett Johansson, koje je skidao s Interneta. Onda je preslikavanje lijepih modela iz svijeta holivudskog spektakla zamijenio jednim foto modelom, hrvatskom missicom i manekenkom Ivanom Ergić. Izveo je ciklus slika Ivana, koji mu je bio i prva samostalna izložba u Galeriji Kontura, a za koju sam mu napisao kataloški predgovor.
Što se tiče spomenutoga svijeta spektakla, valja reći da je već davne 1967. godine o svijetu spektakla pisao francuski književnik, novinar i teoretičar Guy Debord u svojoj kultnoj i vrlo utjecajnoj knjizi Društvo spektakla (La societé du spectacle) u vrijeme najvećih promjena u umjetnosti, a uoči studentskih pobuna u svibnju 1968. godine u Parizu. Ta knjiga bila je kultnim štivom mladih pobunjenika. Debord je tumačio ono što je tijekom godina mnogima postalo jasno, a to je da je spektakl društveni odnos među osobama posredovan putem slika. Zamjena je za stvarnost, upravo izvrnuti svijet, nova stvarnost što je proizvode mediji, a osobito televizija. Poslije je postalo jasno da i sama politika, estrada i umjetnost ovise o medijima, a nadmetanje u ponudi i potražnji u tržišnom društvu i brz put k uspjehu vlada u svim sferama društva. Debord je razvijao kritičku teoriju društva na temelju ranih Marxovih djela, a protiv lenjinizma i staljinizma. (Vera Horvat Pintarić, Tradicija i moderna, biblioteka Artihistoria, HAZU, Gliptoteka, Zagreb, 2009., str. 35.).
Koncept izložbe Ivana Stjepana Šandrka sastoji se u cjelokupnosti autorskog projekta, kojim je Šandrk potvrdio svoj interesni habitus i ideju, a time i svoju izraženu umjetničku osobnost. Odlazi sa svojim modelom Ivanom Ergić na more, u njezin rodni grad Vodice. S njima idu i dvojica fotografa. Šandrk kao autor prisustvuje, sudjeluje na foto seansi, sugerira kutove snimanja, posebno promatrajući oblike i izgled vode, odnosno morskih kapi, i njezin utjecaj na formi Ivanina lica i tijela. Premda je mlada manekenka i model lijepa žena, autor je ne ističe kao ideal lijepog po kriterijima suvremenoga društva, nego je više posrijedi Kantova estetska filozofska teorija iznesena u knjizi Kritika rasudne snage, a to je ona slavna sintagma o bezinteresnom sviđanju. Bezinteresno sviđanje temelji se na estetskom iskustvu do kojega se dolazi promatranjem ljepote. Lijepo je ono što se sviđa bezinteresno, ne bivajući proizvedeno konceptom ili na njega svedivo: ukus je, stoga, sposobnost bezinteresnog prosuđivanja ili prikazivanja putem sviđanja ili nesviđanja; predmet (subjekt, tijelo) toga sviđanja ono je što definiramo lijepim. Šandrk već tada, u tom prvom velikom ciklusu, kao što će činiti i kasnije, u svim svojim slikama do danas, posebnu pažnju posvećuje kompoziciji, rasporedu likova u polju slike, na položaje i izraze lica i tijela u kadru.
Materiju vode uvijek je bilo vrlo teško slikati, pa ona Šandrku, baš kao i Zlatku Kauzlariću Ataču u seriji slika tijela u moru, uronjenoga u more, kako pliva i kako se sunčeva svjetlost, a i konfiguracije mora uz tirkizni kolorizam odražava na titravost i nestalnost forme tijela pod utjecajem mora (vode) – predstavlja posebni izazov. U svakoj poziciji i u svakom prostornom rasporedu oblici vode činit će tijelo i lice drukčijim za percepciju. Posebno je važno naglasiti da je psihološki efekt uračunat u rad.
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak
© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 20. siječnja 2026.