Metafora tehnološki preusmjerenog pogleda

Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 21. siječnja 2026.

Stjepan Šandrk, slikar, 4. dio

Svjetski poznati, posebno američki fotorealistički slikari poput Denisa Petersona, Ralfa Goingsa, Roberta Bechtlea, Richarda Estesa i drugih, koji fascinantnom tehnikom preslikavaju s fotografija doslovnost urbanih interijera i eksterijera, kuće, ljude, ili posebno automobile ili motocikle, te različite tržišne proizvode, pronose i usavršavaju metodu do savršenstva, no polazeći od popartističkih pretpostavki utemeljenih u američkoj suvremenoj kulturi i umjetnosti. Oni ostaju pri popartističkom konceptu umjetničkog tretiranja svakidašnjega običnog života u kojemu nije bitna tehnika, međutim upravo aspekt savršeno razvijene slikarske tehnike razvijaju do virtuoznosti. Šandrk je bliži europskom fotorealizmu. Njemu je bliži i po tehnici i po temama švicarski fotorealistički slikar Franz Gertsch, koji također slika niz ženskih portreta, kojima se ne može odreći određena senzibilnost i romantika, prisutna i u Šandrkovim slikama. No mislim da je za Šandrka najznačajnija među europskim slikarima kompleksna pojava njemačkog velemajstora Gerhardta Richtera, 90-godišnjeg najvećeg živućeg slikara na svijetu (uz drugog fascinantnoga njemačkog slikara Anselma Kiefera). Richter se bavio svim aspektima slikarskih mogućnosti, pa tako i mogućnošću fotorealističkog prikaza stvarnosti, šireći golem utjecaj na mnogobrojne generacije europskih slikara. Šandrk nije direktno fokusiran i utemeljen u rihterijanskim postulatima, ali kao i kod mnogih drugih mladih umjetnika, Richterova je metoda gledanja stvarnosti i mogućnosti njezina prijenosa u sliku sigurno ostavila na njemu velik biljeg.

Mislim da je fotorealizam ili hiperealizam iznimno atraktivan oblik slikarstva. Publika je naprosto zasićena golemim količinama različitih vrsta umjetnosti koju ne razumije, a fotorealizam najdirektnije jednostavno, temeljito i gromko predstavlja stvarnost, točno onakvu kakva objektivno jest. Ljudi umjetnost žele razumjeti, a slikarstvo fotorealizma im je maksimalno blisko. Fotorealizam ili hiperrealizam rado osobno shvaćam ne kao krajnju mogućnost ili okamenjenje umjetničkog stila, nego kao jednu izuzetno moćnu inačicu slikarskog izražavanja individualne umjetničke osobnosti.

Stjepan Šandrk postigao je iznimne rezultate u svojemu dosadašnjem slikarskom razvoju i radu. No kako je sav posvećen učenju, stjecanju što većih i dubljih znanja i uvida, Stjepan Šandrk je u duhu vremena mijenjao, ili bolje rečeno dodavao nove elemente u svoj hiperrealistički okvir. Recentna, aktualna izložba u Galeriji Kontura pod nazivom Iluzije stvarnosti, točno to i jest: nije stvarnost nego iluzija, tim više što je otišao u virtualnu stvarnost, koja je iluzija a ne prava stvarnost, zbilja, a u međuvremenu je bio na konferencijama o najaktualnijem tehnološkom postignuću, stvaranju umjetne inteligencije (engl. AI = Artificial Inteligence).

Šandrkov rad proizlazi iz svijesti da suvremena slika nastaje u tehničkom procesu koji je kompleksniji od njezina konačnog materijalnog oblikovanja. Digitalni kolaži, elementi pronađeni na mreži, AI generirani fragmenti i vlastite fotografije tvore nove početne strukture iz kojih kasnije proizlaze njegove kompozicije slikane uljem na platnu. On sliku kao artefakt pretvara u fenomen, u kruženje, skrivanje i skretanje pogleda, iluzioniranje percepcije, u svojevrsni optički virus. Na njegovim se novijim slikama izmjenjuju i na platnu paradiraju remek-djela povijesti umjetnosti poput Michelangelove freske Posljednji sud u Sikstinskoj kapeli, i turisti – a likovi na slikama su mu redovito mlade djevojke koji se veselo smiju pred freskom. Umjetnik će ih imenovati Spektaklom, u seriji Spektakala: Spektakl Banksy djevojka je u odijelu Pokemona (2023.), slijedi iste 2023. godine naslikan drugi Spektakl (Banksy), gdje tri mlade djevojke slikane s leđa u kupaćim gaćicama i vjetrovkama gledaju i fotografiraju prizor sa slavne slike već mitskog engleskog slikara grafita po zidovima kuća u Sohou u južnom Londonu Banksyja i na kojoj djevojčica prepipava izraelskog vojnika. Spektakl (Minjun) portret je mladića sa skijaškom, ili vozačkom kacigom i naočalama u društvu ljubičastih Kineza koji se grohotom smiju, likovi kakve slika najpoznatiji i najugledniji kineski slikar u svijetu Min Jun (2024.). U slikama su digitalni cvjetovi na mrtvim prirodama i memovi: svi se nalaze na istoj ravni, na istoj vizualnoj trpezi u kojoj je svaka slika zaokružen entitet miješanih i vješto kompozicijski ukomponiranih elemenata, a svaka se manifestira kao jedna među mnogima. Tu je Mrtva priroda s digitalnom limenkom, slikana hiperrealistički poput najvećih i najboljih nizozemskih baroknih slikara mrtvih priroda Willema Kalfa i Willema de Sede, s desno naslikanom digitalnom limenkom Coca-Cole. Do nje se nižu Mrtva priroda s digitalnim cvijetom, Mrtva priroda s digitalnom lubenicom, Mrtva priroda s digitalnom jabukom i Mrtva priroda s digitalno krafnom i muffinom, naslikane tijekom 2024. i 2025. godine.

Šandrk tako „prelazi iz reprezentacijskog modela slike u područje njezina fenomenalnog pojavljivanja, kada slika više ne obnavlja funkciju stabilnog označavanja nego se pojavljuje kao događaj u perceptivnom polju“ (kako u predgovoru navodi Leila Topić, tekst Krešimira Purgara, Pictorial Appearing, Image Theory After Representation, str. 14-17). Šandrk to ne teoretizira, on to slika. To se nadalje sjajno manifestira u izvanrednoj slici Goya, na kojoj su u prvom planu francuski vojnici koji strijeljaju građane Madrida sa slike 2. svibnja 1808., unutar široke panorame sivih i crnih oblaka u pejzažu, a kompozicija je garnirana digitalnim memovima-tenkovima kao simbolima modernoga ratovanja. Godine 2024. Šandrk slika i nekoliko Digitalnih pasa (Velebit i Rovinj) te 2025. nastaje Digitalni pas u magli (Zagreb), na kojoj crna silueta čovjeka u gustoj sivoj magli vodi preko tramvajske pruge digitalnog psa pred tramvajem koji ide prema njima.

I za kraj, pet kompozicija pod nazivom Druženje. Dominira monumentalni triptih naslikan 2023. godine, te po jedna slika iz 2024. i 2025. godine. Prikazuje mlade ljude koji stoje zajedno, ali svako bulji u svoj mobitel, a na Druženju iz 2024. troje djece: dva dječaka i djevojčica u sredini među njima gledaju nadolje spuštenih glava, a na rukama im je crveni svjetleći sat. Izvanredna je to kritika novih generacija mladih ljudi i djece potpuno zakinute u komunikaciji, jer se sva komunikacija svela na mobitele i internetske mreže Facebook, Messenger, WhatsApp, Instagram, TikTok, Telegram, Viber, itd. Ljudi su usmjereni prema ekranu, a ne prema djelu ili drugom ljudskom biću, očito transformirajući pogled u tehničku radnju. To je slikovna metafora tehnološki preusmjerenog pogleda, jer tehnologija preuzima ulogu onoga što usmjerava, definira i zamjenjuje naš način gledanja.

Šandrk oblikuje specifičan tip vizualnosti: ona ne proizlazi samo iz opažanja, analize svijeta, nego iz strukture vizualnih podataka koji su prethodili slici. U njegova djela ugrađena je i promjena statusa gledatelja. Figure u njegovim slikama više ne obavljaju čin promatranja kao subjektivnu radnju, nego kao dio kulturnog obrasca. Turisti s kamerama ili posjetitelj usmjeren prema ekranu vlastita mobitela predstavlja transformaciju pogleda u funkciju unutar vizualnog opticaja. Mijenja se status slike, ona gubi ulogu objekta kontemplacije i postaje povod za radnju posredovanja. Slika više ne nastaje iz susreta s predmetom, nego iz sustava vizualnih informacija koji ga zamjenjuje. U svijesti o složenosti vizualnih procesa Šandrkovo slikarstvo nalazi svoju snagu i suvremenost.

Pročitajte prethodni nastavak