Piše: Josipa Marenić, 14. rujna 2025.

Frode Grytten: Dečko, cura, lipanj, srpanj, Edicije Božičević, 2025.

14.9.2025. – Pisac kojeg sam otkrila zahvaljujući gostovanju na Festivalu europske kratke priče, uživo je na mene ostavio dojam pribranog čovjeka zanimljivog uma. Ubrzo nakon toga posudila sam njegovu Pjesmu košnice, zbirku ulančanih kratkih priča čija je radnja smještena u industrijski gradić, a sudbine likova povezuje stanovanje u istoj zgradi i protagoniste razotkriva kao junake svakodnevice dajući uvid u suvremeno norveško društvo. Shvatila sam kako sam naletjela na izvrsno književno osvježenje i od tada pomno pratim njegov rad. Pjesma košnice dosegnula je kultni status, a prema njoj je napravljen i kazališni komad koji je postao jedan od najuspješnijih predstava o Norveškoj. Iako su mu djela prevedena na brojne jezike, iako je dva puta dobitnik nagrade za nacionalnu književnost Bragga, novinar je i autor romana, kratkih priča, dječje književnosti, putopisa i scenarija, Frode Grytten nikada nije uživao status razvikane književne zvijezde, ali za njega itekako znaju oni koji trebaju znati. Svoju književnu karijeru započeo je zbirkom poezije Start 1984. Od prevedenih djela kod nas, subjektivno ću izdvojiti i preporučiti Zapalimo kuću što je valjda najbolji roman o Clashu ikada napisan i fenomenalnu zbirku priča inspiriranu slikama Edwarda Hoopera pod nazivom Sobe uz more, sobe u gradu.

Frode Grytten promišlja prije nego što se upušta u samo pisanje, što je i on sam potvrdio u raznim intervjuima. Ali i da nije, odaje ga minuciozna organizacija teksta i visoki stil koji u sebi posjeduje zavidan luđački ritam i neprestano zadržava poetičnost, čak i kada se dohvaća brutalnih tema. U fokusu njegovog stvaralaštva, uz neke iznimke, uvijek su to mali ljudi i njihovi obični životi koje na kraju razotkriva kao neobične i ostavlja nas bez daha i začuđene. Redovito izabire projekt i onda mu se u potpunosti posveti istražujući sve njegove aspekte. Prije pisanja Zapalimo kuću pogledao je sav mogući dokumentarni materijal do kojega je o Clashu mogao doći.

Početkom ljeta u izlozima knjižara pojavila se njegova nova zbirka priča Dečko, cura, lipanj, srpanj u kvalitetnom prijevodu Željke Černok, a objavljena u Edicijama Božičević kojima možemo biti zahvalni što postoje, jer nerijetko objavljuju netipične i originalne autore. Sam naslov knjige nepoznavatelja Gryttenovog rada, mogao bi odvesti na stranputicu i krivu predodžbu kako je ovo lepršava literatura za godišnji odmor. Definitivno, knjiga se može čitati uz obalu ili na planini ili udobnosti doma, ali zadržava kompleksnost koju posjeduje svako njegovo djelo. Kada god pratim rad nekog umjetnika – bez obzira na to je li riječ o redatelju, piscu, glazbeniku ili likovnjaku, svakom njegovom novom djelu pristupam s dozom distance i straha, jer ako je učinio prije nešto vrhunsko, ne mora značiti da će to ponoviti. No, Frode Gryttenu to neprestano polazi za rukom. Iako koristi svoju prokušanu metodu postavljanja okvira unutar kojega strukturira besprijekorne mikrosvjetove, iz knjige u knjigu, on iznenađuje i uvijek donosi nešto novo.

Dečko, cura, lipanj, srpanj zbrika je sačinjena od dvanaest priča koje ovog puta ne povezuju likovi; likovi stoje samostalno u svakoj priči, ali Grytten ne bi bio Grytten kada mu zbirka priča ne bi imala zajedničku os po kojoj se priče polagano vrte. Ovoga puta ih ujedinjuje voda, odnosno sve su isprepletene oko zajedničkog motiva bazena, mora, jezera. Sve priče posjeduju stanovitu atmosferičnost, a izabran motiv vode uz koji se odvija naš cijeli život i bez kojega ne bi bilo života, postaje mjesto metafore. Često unutar samih pripovijesti ostavlja čitatelju puno naznačenog prostora za slobodnu interpretaciju i niz asocijacija koje će ga dovesti do vlastitih uvida. Vrijeme radnje fiksira uz godišnje doba koje svi jedva čekamo, vrijeme kada smo otvoreni za pustolovinu i odmor, prepuštanje i uživanje, vrijeme kada se okupljamo i najčešće odlazimo kako bi se ponovno pronašli ili napunili baterije. Ljeto je magično doba godine. Uvijek nas obilježi, ciklički, iako se ponavlja, nijedno nije isto, iako može posjedovati slične sastavnice. Ljeto je godišnje doba kada sve što je trebalo sazrjeti, sazri. Frode Grytten kao da je svjestan što će mu pružiti odrednice vremena i prostora. U svoje priče ugrađuje likove koje nam prenose različite poruke. Unutar svijeta ove zbirke vrlo su važni međuljudski odnosi (majke – kćeri, muževi –žene, sestre, ljubavnik – ljubavnica, slučajan stranac). Ne postoji dojam kako je netko od ovih protagonista loša osoba; to su većinom mali ljudi kojima se Grytten vjerno vraća, oni su zahvaćeni u kovitlac egzistencije, usred vječne ljudske drame razumijevanja i nerazumijevanja, te pitanja prihvaćanja realnosti i dopuštanja bližnjima da izraze sebe i budu ono što jesu. Njegovi likovi su pokretači radnje i katalizatori usred besmisla kojem smo izloženi. Oni su mi, oni su ti ili ja i s lakoćom se možemo poistovjetiti s njima i situacijama u kojima su se zatekli. Vješto zadržava univerzalnost prilikom pisanja, ali svaki put Grytten pronalazi novi kut pod suncem i suočava nas s nečim drugim o čemu u svakodnevnici baš i nije zgodno razgovarati, pogotovo u krugovima buržoazije. Kao i u svakom svom djelu, Grytten i u ovoj knjizi zadržava hibridnost uz pomoć glazbe, popularne kulture i miješanja žanrova, što joj literarno ostavlja određenu intelektualnu uzbudljivost. Iako svaka priča  u zbirci ima posebnost, neke mi se ipak osobito izdvajaju. Najdražu, Telemark odbijam analizirati, nego je sebično želim beskrajno puta iznova pročitati; podsjeća me pomalo na Carverove priče prema preciznosti kojom je napisana, iako je potpuno drugačija, gryttenovska.

Noćno kupanje

Priča koja je najrazrađenija u zbirci i konkretno dotiče pitanje transformacije i oslobođenja. Radnja je smještena u kampu za kojeg se brinu zaposlena majka i kćer, međutim kako vlada korona, njih dvije konačno imaju malo više vremena, svaka za sebe i jedna za drugu. Obilježena tonom buntovništva i odrastanja Noćno kupanje, prati svoju glavnu protagonisticu koja se želi ubiti, jer odbija prihvatiti okrutnu stvarnost svijeta u kojem je upitna ljepota i smisao življenja, te svakodnevno svjedoči kao nevidljiva radnica u turizmu ne baš tako plemenitim stranama ljudske prirode. Odnos nje i majke rastvara se preko pokušaja da je majka nauči plivati na bazenu. Njezina majka za nju učini ono što se ne smije i nabavlja ključ gradskog bazena, te njih dvije kreću u akciju. Kroz postupnu gradaciju pripovijeda se njihova nemogućnost razumijevanja koja proizlazi iz međugeneracijske razlike, ali i onoga što nam je svima teže prihvatiti, individualne. Usprkos privrženosti  i toplini koja postoji u njihovom odnosu (jer majka i kćer su dosada svašta morale iskusiti zajedno i osloniti se samo jedna na drugu), njih dvije su neprestano uronjene u toksičnost koja ih dovodi u konflikt. Vrhunac dolazi do izražaja prilikom zajedničkog gledanja koncerta Nicka Cavea. Preko Caveove muzike kćer kroz priču indirektno razotkriva sebe i zašto joj se toliko gadi okruženje u kojem jest. Ideja o samoubojstvu je ne napušta, čak ni kada se zbliži s momkom Jonasom. Ali postupno joj realizacija tog čina očigledno izmiče. Otvoren svršetak označava kraj priče, ali dovodi do emotivnog pomirenja kroz metamorfozu glavnog lika. Ponekad se osloboditi možeš samo tako da skočiš duboko unutra, ne izgubiš sebe, jer si pomaknuo vlastite granice razumijevanja svijeta i ljudi oko sebe. Iz ove priče namjerno ne izvlačim citat, nemoguće je izdvojiti samo jedan, kompaktnost i tijek priče je savršena do te mjere da mi se čini bogohulnim bilo što izdvojiti izvan konteksta. To je priča koju treba biti pročitana u cjelini. Da, toliko je izvrsna da se kao legitimni kandidat može ubrojiti u antologijske zbirke priča.

Vječno ljeto

Stilski pomalo netipična priča za Gryttena, zato što je maksimalno apstraktna. Izgrađena je kroz mozaik slika koji opisuju ljeto: brod, plaže, mol, more, zrak, sunce, nebo, slastičarnica, šetnica… Međutim, ispod svakog stereotipnog naslova krije se zapis od kojeg se naježi koža poput: „Tijela su karta kože i mišića preko kojih sunce polako navigira. Zrake padaju gotovo sasvim okomito na plažu i šetnicu, sve uspavaju i uspore i umore. Priljubi se uz njega. Osjeti njezin dah uz svoj dah.“ Prisutno je neodređeno, prisutno je bujanje, prisutna je poezija u prozi i mlada seksualnost koja samo što nije eksplodirala sa svim tim suncem. „Mi smo nebo. Mi smo oblaci. Mi smo dani. Mi smo sunce koje izlazi. Mi smo ručnici koje smo raširili po betonu i pješčanim obalama. Mi smo trgovine i šetnice uz more. Mi smo more u koje skačemo kako bi nas cure primijetile.“ Konstantno korištenje kratkih rečenica ostvaruje ritmičnost proznog teksta i u potpunom je skladu s vibracijom neiživljene muške seksualnosti koja želi sve, jednostavno i odmah. Divan je i karakterističan za Gryttena popis glazbe koja se treba čitati uz pojedine podnaslove (prethodno spomenuti jedan od oblika njegovog hibrida). Glazbeni popis dodatno upotpunjava i zaokružuje tekst.

Spasilac

Nameće se kao priča prilično bogata slojevima. Pisana izrazito suptilno, senzualno i koristi upečatljive slike. Iako se vrti oko ljubavnog trokuta, zapravo četverokuta, jer zadire u život dva bračna para, to je priča o propasti ljubavi, o razočarenju odraslih i zrelih ljudi kojima naizgled ništa ne manjka, priča o izgubljenosti i izdaji, snažna priča o mrtvilu koje poražava žive: „Uskoro će se ljudi probuditi, budilice početi zvoniti kod onih koji moraju ustati. Ništa neće biti drugačije, samo idemo dalje i idemo dalje, volimo jedni druge i uništavamo jedni druge, sve dok u ogledalu ne primijetimo da smo postali prestari za ljubav i mržnju.“

Naslov priče ironično slijedi njezin sadržaj i posjeduje metatekstualnu igru kao komentar. Muž nije želio skočiti u bazen i izvući iz njega svoju ženu koja se tamo namjerno bacila na zabavi kako bi privukla pažnju. Istovremeno, njemu koji odbija biti spasilac, cijelo vrijeme je potrebno spašavanje, ali to se ne događa ni od žene, ljubavnice koju voli, jer kroz razgovor dolaze do okrutne istine o krhkosti ljubavi koja je opterećena postojanjem u vremenu. Iako priča završava ciklički, bacanjem u bazen, sadržava uznemirujuću notu i potpuno drugačiji ton bespomoćnosti i infantilnosti pred nemilosrdnošću života.

Na more

Opisuje bijeg dječaka od kuće. U ovoj priči su bitne praznine, ono što ne znamo i ono neizgovoreno i ta proždiruća gorljiva želja dječaka, kakvu samo djeca mogu imati, da vidi more. Uspostavljaju se laksni odnosi s  majkom, s tim čudnovatim vozačem, ali sve to pada u drugi plan, bitan je samo taj dječak s predanom željom da vidi more i kako je spreman ići do kraja i učiniti i nemoguće samo da dođe do mora.

Debeli lik na plaži

Priča koja je napisana kako bi nas razbudila. Ili priča koja sadrži efekt Kafkine sjekire. Prati odlazak mladog bračnog para na ljetovanje. Kod njih dvoje je sve idilično, osim svijeta koji upada u njihov intimni prostor i napada ih izvana – bilo da je to riječ o prometnoj gužvi, violentnim prolaznicima ili debelom liku s plaže. Na kraju njih dvoje umjesto da uživaju u medenom mjesecu, počinju se mentalno udaljavati, jer im nedostaje ljubavi i povjerenja. Dirljiv je moment kada ona ostavi supruga kako bi se približila tom neprivlačnom muškarcu u plićaku zato što je odlučila zastati i zato što je shvatila koliko je nekome ozbiljno potreban onaj drugi, razgovor i pomoć. Iako čitatelj biva stavljen u voajersku poziciju, niti se do kraja priče otkrije o čemu su razgovarali, to nije ni potrebno. Bitan je taj nadasve humani čin prelaženja barijera kako bi se drugome pružila momentalna ruka spasa. Živimo u prokleto otuđenom i užurbanom društvu u kojem gubimo senzibilitet jedni za druge.

Muž je ostao zaprepašten činom supruge i počelo ga je iznutra u potpunosti izgrizati kao rak-rana i želio je doznati što je to mučilo debelog čovjeka da se rasplakao u plićaku. Kasnije će se svi zajedno sresti i u strogo kontroliranim uvjetima restorana, koji podrazumijeva pristojna i naučena ponašanja i određeni društveni stupanj i status; njih troje će zajedno objedovati i sve će voditi prema toj rečenici koju dobroćudno izgovara baš debeli lik: „…samo ne zaboravite da je sve uvijek savršeno prije nego što ode k vragu“ i tu se događa Kafkina sjekira kojom nas Grytten nemilosrdno para. Toksičnost je već tu. Prisutna je u liku muškarca, muža od početka priče i razvija se i ostaje u njoj do kraja, slijepo je hraneći i držeći se kao pijan plota svoje perspektive života. Sjeme katastrofe se već vidi i vidi se kako će dovesti do godina nesretnog bračnog suživota i mogućeg razvoda. Nekad je doslovno problem u pojedincu. Sve počinje i završava s pojedincem.

Dečko, cura, lipanj, srpanj osim što se vrti na svojoj planeti povezanoj vodom usred ljeta, ne može pobjeći od Gryttenog punkerskog obilježja koliko nam je kao pojedincima važna i određujuća ekspresija, prihvaćanje i pobuna. Nevidljivo provlači niti koliko nas daleko može dovesti neshvaćanje, odbijanje komunikacija, nesporazumi, zatajivanje radi korektnosti. Razotkriva pojedinca koji između prava na svoj privatni prostor i prava na prostor u kojem se otvara prema drugome, nerijetko biva izgubljen ili se pronalazi usred konfliktnih situacija. Izvrstan kontrast prati ovu zbirku priča, jer usprkos ljetne idile, mora, bazena, fjordova, mi ne možemo pobjeći od naših temeljnih ograničavajućih ljudskih postavki. I one koliko nas vode u propast, mogu nas odvesti i do ekspanzije duha. Ovisi o našim izborima, ali svi smo mali u našoj ljudskosti. U fenomenalno nabrijanoj priči nenadmašne ritmičnosti od koje puca glava – Kao što to mladi ljubavnici rade, glavna protagonistica govori: „Ti si kuća tog ljeta. Ti si kuća uz fjord u podnožju planine. Gledat ćeš oluju koja dolazi. U jednom trenutku doći će do kiše i grmljavine. U kući će nestati struje. Električni satovi će se zaustaviti“.

Samu sebe želi pripremiti na to da će joj biti teško prilikom posjete rođaka, sama sebi želi reći kako je drugačija i iznad svega toga što će joj se događati, ali na kraju njezin čin osvete sestrični koja je petljala s dečkom koji joj se sviđao, potpuno je logičan čin, jer niti ta sestrična ni rođaci, budimo iskreni, nisu zaslužili puno milosti, bolno razotkriva njenu ljudskost i nemogućnost da ostane iznad. U toj priči pomalo leži i ključ za shvaćanje Gryttenove naklonosti pisanju o naizgled malim ljudskim životima. A kroz sve priče u knjizi, o čemu kritičari dosad nisu pisali, kao da nisu iščitali u knjizi tu važnu odrednicu Gryttenovih priča koja se provlači kroz fine jedva vidljive niti koje govore o potrebi slobode i potrebi da budeš spašen ili da spasiš samog sebe, te važnosti komunikacije.

Iako čitatelji prema statistici češće posežu za kriminalističkim ili ljubavnim romanima, a rjeđe za zbirkama priča, kvalitetnu prozu ne treba ostavljati po strani. Iako se kratke priče čitaju drugačije od romana, postoje zbirke kratkih priča koje itekako zaslužuju stati uz bok nekim romanima, a neke su bolje nego većina napisanih romana. Stoga, možda je kralj ljeta, možda ste nostalgični za morem ili jednostavno želite knjigu koja vas neće ostaviti ravnodušnom nego će pokrenuti unutarnje procese kod vas, pa Gryttenov Dečko, cura, lipanj, srpanj je tada izvrstan izbor.

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 14. rujna 2025.