Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, 5. veljače 2025.

Željko Koprolčec

Želio bih sada nešto napisati i predstaviti jednoga pravog zagrebačkog reklamnog, modnog i umjetničkog fotografa, mislim najboljega i najinventivnijeg zagrebačkog i hrvatskog profesionalnog fotografa. Ime mu je Željko Koprolčec. Rođen je u Zagrebu, radi već godinama i desetljećima kao umjetnički reklamni fotograf u svojemu atelijeru na Trgu Kralja Krešimira 3. Vrlo je iskusan i stekao je razinu naprosto savršenstva u poznavanju komponiranja, kadriranja, aranžiranja odnosa svjetla, boje i tame, uvijek u svrhu izvanredno moćnoga i uvjerljivog psihološkog izraza. Fotografije su mu, i to odreda, savršene. Ima podravske korijene u Kloštru Podravskom, desetak kilometara udaljenom od Đurđevca (zato je i imao veliku izložbu u Muzeju Đurđevca svojih podravskih krajolika, rijetke, stoga jedinstvene teme u životnom mu opusu). Tamo je posjećivao baku za školskih praznika. Osnovnu tehničku poduku iz fotografije, poput umetanja filma u fotoaparat i minimalne upute dobio je od mjesnog fotografa Martina Kralja. Završio je VI. Gimnaziju na Gornjem gradu u rodnom Zagrebu. Otac, privrednik, nije bio sretan da se želi baviti umjetnošću, pa je da mu udovolji upisao i diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nikada ga nije zanimala pravnička karijera. Još kao gimnazijalac sa svojim kompićima htio je biti novinar. Karijeru je započeo kao novinar napisima o filmu i estradi u vodećim novinskim kućama. Otišli su u Plavi vjesnik, primio ih je Nenad Brixy, legendarni prevoditelj Alana Forda, stripa koji smo mi klinci moje generacije i mnogih drugih generacija, upijali s majčinim mlijekom, i bitno nas je kao klince formirao. Dečki su pisali novinarske tekstove, a Koprolčec je snimao fotografije. Ubrzo otkriva svoj afinitet prema reklamnoj fotografiji koju specijalizira u Parizu, Rimu i Münchenu. Otac mu je iz Rusije donio fotoaparat, a urednik, također legendarni novinar Pero Zlatar, kasnije politički novinar u Beogradu, rekao mu je da su mu fotografije odlične, da je vrlo talentiran, i tako je snimio nekoliko naslovnih fotografija u Plavom vjesniku.

Poslije ide u Trogir, gdje fotografira tjedan dana revije i modna događanja talijanskog kreatora iz Rima Renata Ballestre. Zarađuje prvi honorar. Odlazi u Rim, gdje boravi kod prijateljice manekenke. Ballestri se sviđaju njegove fotografije, objavljuje ih u talijanskim modnim časopisima. Radi s još jednim Španjolcem kao asistent švedskom fotografu, glavnom Ballestrinom fotografu. Šveđanin je doživio krah zbog toga što ga je jedna moćna žena uništila i otišao je u Milano. Koprolčec ide nakratko u Milano, i ubrzo odlazi u Pariz, središte europske mode. Upoznaje švicarsku fotografkinju, koja isključivo fotografira za Cartiera, najslavnijega svjetskog draguljara, koja fotografira Cartierov nakit. Upoznaje pariški modni svijet i radi kao modni fotograf. Fotografije mu objavljuje Vogue, Lui, Elle i drugi najprestižniji modni časopisi. Surađuje sa slavnim i najprestižnijim svjetskim modnim časopisima, za koji i u kojemu su modne i umjetničke fotografije stvarali i objavljivali neki od najvećih fotografa u povijesti poput Henrija Cartiera – Bressona i Helmuta Newtona. Osim s Vogueom, surađuje i sa švicarskim magazinom Graphis, najuglednijim grafičkim godišnjakom na svijetu. Za naslovnicu jednog broja Graphisa, na kojoj je snimljena atomska gljiva od kokica koje se peku u tavi i dižu u zrak podižući poklopac tave u formi atomske gljive, a gore piše Israel, dobio je najprestižniju nagradu za fotografiju na svijetu. Time je postao i svjetski traženi i cijenjeni fotograf. No, Koprolčec osniva svoj fotografski studio u Zagrebu u kojemu radi i danas na spomenutoj adresi. U profesionalnoj fotografskoj karijeri surađuje s marketinškim odjelima modnih i kozmetičkih kuća, prati život estradnih zvijezda, radi kao suradnik poznatih europskih reklamnih i diskografskih agencija. Uz profesionalnu reklamnu fotografiju snima i umjetničke fotografije akta, portreta i retro eseje u stilu Art Decoa, oživljavajući stil tridesetih godina 20. stoljeća. Medijski je Art Deco najbolje i najautentičnije prikazan u izvrsnoj tv seriji Poirot, o legendarnom belgijskom detektivu Herculeu Poirotu, kojega izvrsno glumi engleski glumac David Suchet, junaku nastalom iz pera najveće spisateljice krimića u povijesti Agathe Christie. Koprolčecovi radovi izlagani su na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je više nacionalnih i međunarodnih priznanja, a fotografije su mu uvrštene u kolekciju Muzeja moderne umjetnosti (MoMa) u New Yorku. Željko Koprolčec i njegov fotografski opus je vrh vrhova hrvatske i svjetske suvremene fotografije. O njegovom fotografskom radu pisali su eminentni likovni kritičari: Darko Glavan, Zvonko Maković, Vladimir Maleković, Alojz Majetić te prijatelj i suradnik Mirko Ilić, u Americi (New Yorku) i svijetu proslavljeni hrvatski dizajner, zagrebački dečko, đak Škole primijenjene umjetnosti. Ilić piše tekst Opasno crvena o Koprolčecovim fotografijama nastalima u suradnji s neoekspresionističkim slikarom Duškom Šiblom.

Jedna od muza mu je i velika hrvatska pjevačica, diva Josipa Lisac. Koprolčec ju je snimao u puno navrata i stvorio na stotine fotografija koje izvrsno predstavljaju vanjsku i unutarnju ljepotu, ženskost i umjetničku snagu Josipe Lisac. Prije svega se familijarizirao s ambijentom u kojemu djeluje pjevačica i tako se približio njezinoj osobnosti. Koprolčec se nije opredijelio za fotožurnalizam nego se priklonio portretu i tako umjesto reportaže dobili smo studije značaja. Fotograf je promatra s očitim divljenjem. To divljenje prema umjetničinu liku i djelu stvara u radu s modelom onu vrstu prisnosti koja jača fotografovo pouzdanje u svoje mogućnosti i potiče njegovu odlučnost u interpretaciji. Uprizorenja Josipe Lisac mogla bi se mirne duše usporediti s onima Helmuta Newtona. Postoje i razlike. Koprolčec promatra svoj motiv kao odlučujućeg čimbenika jednog događanja koje je poglavito scenično, ističući elemente zanimljive promatraču u zbilji, na koncertu, u teatru, performanceu. Snima je kao nedohvatnu i nedostižnu divu Gretu Garbo. Snima diskretno, sa strane, skriven u nevidljivom dijelu pozornice, fiksira izraz umjetničine osamljenosti u mnoštvu, njezine neusporedive mogućnosti transformacije – kako na razini mimike lica, tako i na razini akcije tijela u prostoru. Koprolčec shvaća da nastup Josipe Lisac nikad nije samo glazbena priredba nego istodobno i spektakl haute couture, prvorazredna modna ekshibicija. Koprolčec majstorski artikulira, nadasve svjetlošću, volumen korpusa kao i čistoću obrisa, koja posebno dolazi do izražaja uporabom reflektirajućih metalnih detalja, te prostornu agresivnost kostima nakićenih geometrijskim detaljima. Kostimi Josipe Lisac, naime, nadmašuju uobičajenu odjevnu ikonografiju hrvatske glazbene scene te zaokupljaju pozornost svojim simboličkim značajkama. Moglo bi se kazati da ove fotografije Željka Koprolčeca podsjećaju na psihodelični romantizam šezdesetih godina. Lice Josipe Lisac na takvim fotografijama postaje maska, ali živa. Istodobno intemporalna, bezvremenska. Narativnost se izmjenjuje s artificijelnošću, a suradnja umjetnice i fotografa sjedinjuje se u prijedlogu nove ikonografije primjerene ljudima koji začinju imaginaciju jednoga budućeg vremena. Kolekcija fotografija Željka Koprolčeca odaje sve značajke autora koji je podjednako angažiran oko zanatskih kao i konceptualnih, hoću reći estetičkih pitanja suvremene fotografije, ali i još nešto: kontinuirano autorovo praćenje života i stvaralaštva Josipe Lisac ukazuje na jednu vrstu stvaralačkog entuzijazma koja je izuzetna u našoj kulturnoj sredini. Koprolčec ovim fotografijama svjedoči kako stav spram umjetnosti može prerasti u umjetničko ostvarenje u kojemu su podjednako sačuvani identitet modela i osobnost fotografa.

Fotografirao je Koprolčec i mnoge druge istaknute ljude s estrade i kulture: glumice Vidu Jerman, Enu Begović, Almu Pricu, Ninu Violić, Barbaru Nolu, glumce Radu Šerbedžiju i Filipa Šovagovića, itd. Njegove fotografije nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. Potiču na estetski užitak, ali i na razmišljanje. Uočava detalje i majstorski stvara efekte. Spojio je u talentu i kreativnoj moći, jedinstvo pokreta, svjetla i sjene. Njegove su fotografije prije svega posvećene ženama, njihovom seksipilu, ženstvenosti, a u njima se ogleda njihova snaga, zanos, eros i elegancija. Poseban je naglasak na erotičnosti, što je više nego jasno na njegovim aktovima u različitim pozama snimljenima u studijskom okruženju. U iznimno velikoj i obilatoj produkciji djela posebno mjesto zauzimaju i reklamne fotografije koje intenzivno snima od 1970. do 2008. godine. Radio je za velike industrijske korporacije: INA-u, Kraš, Plivu, Varteks, Ledo, Jugoton, Dukat, Diners, Muru, Zepter, Jamnicu, Podravku, Croatia Records, Coca Colu i mnoge druge. U statusu je slobodnoga umjetnika cijeli život, nikada nije nigdje radio za plaću nego samo za honorare. Valja podsjetiti i na njegovu suradnju s Mirkom Ilićem s kojim je napravio niz projekata, kao i s uglednom talijanskom izdavačkom kućom Rizzoli, gdje je upravo njegova fotografija korištena za naslovnicu knjige The Nude in Graphic Design koju potpisuju Steven Heller i Mirko Ilić. Koprolčec je fotograf neprestanog istraživačkog duha, dinamičan, produhovljen, spreman na nove izazove u fotografiji.

© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 5. veljače 2025.