Piše: Katarina Marić, 5. srpnja 2026.
Imena koja cvjetaju u pukotinama bezdana – antologija romske književnosti, urednice: Ivana Dražić, Karolina Hrga; prevoditeljice: Ana Brnardić, Lea Kovács, Ana Marić, Mateja Pavlic, Lara Radović, Mirdita Saliu, Željka Somun, Sara Tomac; Kulturtreger, 2025.
„Tvoje ime je prelijepo, pa ću ga zadržati: Ma Anand Ciganin. To znači blažena lutalica. Anand znači blaženstvo, a Ciganin znači skitnica. (…) Oni su divni ljudi. Nikad se nisu naselili i u tome je njihova ljepota. Oni su sanjasini. Žive u nesigurnosti, a život u nesigurnosti je jedini način života. U trenutku kad se zadovoljite udobnošću, pogodnošću, sigurnošću, umrijet ćete. Zato uvijek budite u pokretu, tada je cijela zemlja vaša. Cigani ne pripadaju nijednoj zemlji, nijednoj rasi; cijela zemlja je njihov dom! (…) A cijela njihova životna filozofija je nesigurnost. Kad je netko nesiguran, postoji stalni izazov i taj izazov održava životnu energiju u plamenu. (…) A kad je život nepredvidiv, on je živ. Zato… postanite Cigani!“ (Bhagwan Shree Rajneesh Osho)
Ime i naziv Rom, uopćeno se smatra, potječe od staroegipatske riječi pi-romi, u značenju dobar i lijep čovjek.; riječ Rom, posljedično, kao čovjek, službeni je svjetski etnonim od 1970-ih. Rašireni, mahom pejorativan pak egzonim Ciganin (njemački Zigeuner, francuski Tziganes, od grčkog Aϑινγάν) supostojao je no i posvemašnje potisnuo stariji nazivak koji je porijeklo naroda eksplicitno dovodio u vezu s Egiptom (suvremenost smatra da im je pradomovina Indija) – Jeđup (Đupci, Gopti; engleski Gypsies, talijanski egiziani, španjolski gitanos…). Ipak, to inicijalno toliko lijepo i plemenito značenje imena, i dandanas mjesto je prijepora, konfabulacija i intencionalne diskriminacije, nedopustivo prolongiranih opsolentnih atavizama ksenofobne retorike i etnocentričnih diskursa koje tzv. Druge i nadalje promatra kao drugotne: još od povijesnog startnog birokratskog uplitanja i iskorjenjivanja nomadskog u korist sedentarnog načina života tog „čergaškog naroda s ruba“ (dekretom Velikog zaustavljanja) do zloćudnoga biološkog determinizma i rasne čistoće koja među inim fašističkim užasima genocidnog samudaripena i porajmosa, prisilnim asimilacijskim metodama mijenja identitete romske djece upravo mijenjanjem njihovih – imena.
Ipak, ta imena i nadalje „cvjetaju u pukotinama bezdana“, kako će u Pjesmi predaka unutar hvalevrijednog izdanja antologije romske književnosti reći pjesnikinja Noelia Cortés („Fašizam najviše od svega mrzi imena koja cvjetaju u pukotinama bezdana”) a što će posljedično i urednice Ivana Dražić i Karolina Hrga preuzeti kao naslovni, metonimijski primjer neugasivog i nadasve strpljivog otpora, usput pružajući toliko potreban uvid u suvremeno romsko literarno stvaralaštvo. Još je Alexandre Romanes tvrdio da „pisanje nije romska tradicija“. I uistinu, sve do početka 20. stoljeća književnost im je dominantno oralna i verbalna te kulturalno-identitetno sinestezijski vezana uz performativnu hibridizaciju, odnosno spontanu i neponovljivu/percepcijski promjenjivu integraciju u glazbu – simultanu pjesmu, svirku, ples. Rečena usmena književnost krajem 16. stoljeća započinje se prikupljati i zapisivati tek „zaslugom europskih jezikoslovaca i istraživača koje je zanimao romski jezik“ (https://www.enciklopedija.hr/clanak/romi) no sustavnije se proučava tek odnedavno i još je neistraženo polje teško odredivih spoznaja o asimilaciji ili stupnju izvornosti, poglavito uzme li se u obzir nepostojanje primarnih/originalnih romskih tekstova te oslanjanje na one pisane s vremenskim otklonom i neznalačkim očima ne-insajdera. Prvim zapaženijim radovima svjetske književnosti, a u kojima se uvodi i romska motivika, smatraju se komedija Ciganka (La Zingana, 1545.) Gigija Artemija Giancarlija, pripovijetka Cigančica (La Gitanilla, 1613.)Miguela de Cervantesa Saavedre i ep Ciganijada (Ţiganiada, 1812.)Iona Budai-Deleanua, iako je svakako motivika postajala i ranije; kod nas to su razne zbirke pokladnih pjesama cingareske i maskerate s likovima Jeđupki dubrovačko-hvarske renesanse (Pelegrinović, Mažibradić, Čubranović…), no književnost nastala i zapisana baš od strane Roma na svjetlo dana iznosi neke sasvim drugačije teme: običajno-kulturološke ili političko-povijesne, identitetsko-tradicijske ili one pozicije marginaliziranosti, primjerice, baš kao i neminovan koncept romskosti – romanipea; bilo na varijetetnim autohtonim vernakularnim, bilo na nacionalnim jezicima i dijalektima.
„Kao i Crna književnost, širom svijeta utemeljena kao prostor otpora i svjedočanstva protiv ropstva, rasizma i segregacije, ili dekolonijalna književnost Latinske Amerike, Afrike i Azije, koja demontira i subvertira kolonijalne strukture moći, tako i romska književnost pokazuje kako se u jeziku, sjećanju i imaginaciji ispisuje i artikulira borba za vidljivost i dostojanstvo. U tom smislu, romska književnost stoji rame uz rame s najvažnijim emancipacijskim književnim tradicijama svijeta.“, britko opserviraju urednice Imena koja cvjetaju u pukotinama bezdana u Predgovoru. Pritom prozom, poezijom i dramom predstavljaju trinaest autorica i autora: Almira Agića iz BiH, Patrika Bangu i Mariju Sivákovu iz Češke, Noeliju Cortés iz Španjolske, Mihaelu Drăgan i Deliju Grigore iz Rumunjske, Akilu Eminovu iz Makedonije, Raineu Geoghegan iz Irske, Tamása Jónása iz Mađarske, Oksanu Marafioti iz SAD-a, Jovana Nikolića iz Srbije, Ruždiju Russa Sejdovića iz Crne Gore i Alexiana Santina Spinellija iz Italije; no ne može se ne primijetiti nedostatak hrvatskih umjetnika, što je istinska šteta jer se takvim neuvrštavanjem u ovom inspirativnom a pomalo i pionirskom pothvatu domaće književne scene (uz Antologiju romske poezije iz 2012., urednice Adalete e Dinasi) gubi relevantan i nadasve dragocjen aspekt nacionalno-regionalnoga konteksta. Stoga se nadamo, čekamo i veselimo kakvom proširenom izdanju ili drugom dijelu antologije koji će ispraviti ovaj nedostatak. Pozdraviti pritom treba i ina recentna domaća izdanja koja se bave kako romskom kulturnom baštinom (romske bajke Jerzyja Ficowskog Grančica s Drveta sunca u izdanju Srednje Europe, 2025.: https://www.kulturauzagrebu.hr/numinozna-dozivljajnost-svijeta/), jednako tako i bogatom romskom motivikom (panegiričan roman o „vječnom lutanju i životu Roma“ bez ukalupljenih stereotipiziranih orijentalističkih egzotizama Romska elegija Zvonimira Pongraca u izdanju Kali Sare, 2026.), što sve zajedno predstavlja važan iskorak ka vidljivosti romskoga pisanog stvaralaštva (kojem je bila posvećena i lanjska Booksina Revija malih književnosti, u sklopu koje je i objavljena predmetna Antologija) a sve u svrhu kako bi isto konačno dobilo status koji zaslužuje – onaj koji ne počiva na etnološki izdvojenom diskursu nego onaj koji je sastavni dio svjetske književnosti i koji tek čeka svoje mjesto u općim književnim antologijama i/ili udžbenicima.
Stoga je nužna promjena paradigme u kulturnoj praksi, uz holističko uvažavanje dinamike romske kulture, kao i sustavnija društvena integracija, pri čemu ključnu ulogu mogu i trebaju odigrati kulturno-obrazovne inicijative i projekti (poput udruge Kultura nova ili TeatraR s predstavama Zatvorsko cvijeće, Halo psihijatrija itd.) te u svrhu boljitka budućeg položaja Roma važno je izbjeći ostracistička postupanja tzv. cancel culture i isključivanja (primjer negativne prakse nedavna su protjerivanja s javnoga urbanog prostora romskih svirača kao kreatora zvučnog krajolika i pronositelja koloritnosti i živosti grada, kao nedopustiv oblik neopravdane cenzure), odnosno voditi se neuništivom ljepotom nesputane romske duše kao miljokazom, a koju tako lijepo simbolizira skulptura plešuće Romkinje s perom u ruci (autor kipar Marin Marinić) u zagrebačkom parku u Savskoj ulici.
© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 5. srpnja 2026.