Liminalni pučki imaginarij

Piše: Katarina Marić, 29. studenog 2024.

Luka Šešo: Krsnik između mita i zbilje: kulturnoantropološke strukture jednog tradicijskog vjerovanja, Hrvatsko etnološko društvo / Hrvatsko katoličko sveučilište, 2022.

Ušušur, malik, lorko, pokrik/nadlistak, nevidinčić, mora, mračnjak, naturščina, stravina/plašina, musek/važlin, babaroga, krsnik, samo su neka iz bogate folklorne riznice bića i pojavnosti tradicijskih vjerovanja. Upravo fenomenom jednog od njih – krsnika, na 145 stranica kroz četiri poglavlja svoje najnovije studije osvjetljuje prof. dr. sc. Luka Šešo; umješno raskrčujući proliferantno bogatu i bujnu, zamršenu strukturu vjerovanja i svjetonazora, segmenata i simbola, prežitaka i mitologema pučkih predaja.

U takvoj imagološkoj ideosferi krsnik je percipiran dualno (doživljavan ili kao stvarna osoba, čovjek nadnaravnih moći ili kao mitsko biće), jednako tako i sam bivajući ambigvitetne naravi (može i štetiti i pomagati). U svojstvu čovjeka uzdignut je na status solarnog, arhetipskog Junaka, svojevrsnog (Zelenog / Svetog) Jurja rođenog u placenti – „bijeloj košuljici“; on je zdrav, ispravan, pošten, uzoran pomagač, vodič i usmjeravatelj zajednice. Pomaže ljudima, životinjama, usjevima – bivajući travar, skidatelj uroka, namještavač iščašenih zglobova, iscjelitelj zmijskih ugiza, za isto niti uzimajući niti tražeći ikakve naknade. Kako kaže Jozo Vrkić, „liječi vodom sa 3 vrela i travom sa 3 brijega“ (a i navodi primjer izvjesnog svećenika(!) Mike s otoka Krka), dodajući da se krsnici u agonalnim astralnim bitkama, tijekom napuštanja tijela u snu tuku sa štrigunima (čarobnjacima, duhovima mrtvih, višćacima, vremenjacima, negromantima) „vlatima visokih trava“ i to transmorgifikacijski, u metamorfnom teriantropijom zadobivenom obličju životinje: insekta, muhe (parine), ose, bijele mačke, bijeloga psa, šarenoga vola (štrigun je u tom slučaju crni pas, crna mačka, crni vol…).

Svime navedenim krsnik polisemično dijeli mnoge osobine odnosno može ga se smatrati istoznačnicom ili barem parcijalnim preklapateljem s bićima/osobama znanima i u drugim dijelovima Hrvatske, Europe ili svijeta – mogutima (može se pretvoriti u ribu, zmiju ili bijelu svinju, u zraku se tuče s drugim mogutom koji izaziva poplavu), šamanima/vračevima/žrecima/vedunima (ima psihonavigacijska ekstatička iskustva, iscjeljuje i proriče, rješava probleme kolektiva), vješcima/štrigunima (krsnik nekog sela dobročinitelj je stanovnicima svoga sela, ali ne i susjednog, koji ga smatraju štrigunom te se krsnici bore međusobno – primjerice da bi osigurali dobru žetvu upravo svom selu, doživljavaju letargijsko-obamrla napuštanja tijela, rađaju se s repom), benandanteima (specifični znakovi pri rođenju poput amnionske ovojnice, tijekom kataleptičkog transa ulaze u oblik mačke, miša, leptira ili vukodlaka, bore se protiv različitih stvorenja u različite svrhe), táltosima (nativne markacije: zubi, šesti prst, dodatne kosti ili kosa, kontrolirana ekstaza rejtezés i svjesna mijenjolikost).

Prof. dr. sc. Šešo već je u svojoj prethodnoj knjizi Živjeti s nadnaravnim bićima: Vukodlaci, vile i vještice hrvatskih tradicijskih vjerovanja (2016) ukazao na širi korpus nadnaravnih bića, istražujući ih i tamo, kao i ovdje, na terenu, među živim sugovornicima – nositeljima liminalnog pučkog imaginarija, naglasak pri interpretaciji ne stavljajući toliko na deskriptivne karakteristike samih bića koliko na odnos prema istima, njihove spacijalno-temporalne evolucijske putanje i status u suvremenosti, uočavajući svojevrsni trend retradicionalizacije i remitologizacije predkršćanskih/(pra)slavenskih drevnih vjerovanja, te finalno kreirajući – upravo na tragu prethodne, jednako iznimno vrijednu, argumentiranu, novim vidicima i spoznajama obogaćenu, uzbudljivu i pitku knjigu narodoznanstvenih mitologema koju je užitak čitati i opetovano joj se nanovo vraćati.

© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 29. studenog 2024.