Piše: Vesna Aralica, 30. studenoga 2024.
Kritička percepcija književnosti autorica u odnosu na književnost autora
Korpus hrvatske ženske književnosti postmodernizma (vrednovane na temelju devet proznih djela) u tematskom i narativnom smislu ni po čemu značajno ne odudara od proznih djela muških autora.
Dapače je i kod jednih i kod drugih vidno izražen interes za raznolike umjetničke sadržaje i traženje adekvatnih narativnih tehnika kako bi i sam čitateljski fokus konstantno bio na zadovoljavajućoj razini. Autorice nerijetko uspješno kombiniraju dokumentaristički pa i autobiografski iskaz s fikcionalnim (Šojat, Adamović, Matanović) stvarajući dinamične sižee čiji su nositelji upečatljivi karakteri u razvoju, a negdje tek tipovi kao nositelji teških i apsurdnih sudbina ili su predstavnici patrijarhalnoga svjetonazora, koji u suodnos stavlja ženu i muškarca, odnosno sve negativne društvene stereotipe u vezi sa spolnim ulogama unutar obitelji i društva. Kod autorica je, dakle, motivski značajno istaknut žensko-muški karakterni polaritet, prikazan kao vječna borba dvaju principa – svojevrsni antagonizam iz kojeg izrastaju ili ženski likovi buntovnica ili pak tihih patnica, što je egzemplarno dano u pričama Julijane Matanović (Sve će biti dobro, mama), ekspresivnim novelama Korane Svilar (Gušterov rep) i romanu Rosie Kugli (Mali noćni razgovori), koji pak tematizira muško nasilje nad ženom u svim vidovima: mentalnom, fizičkom i emocionalnom. Nepovoljan položaj žene u obitelji i društvu autorice opisuju unisono, neovisno o gradskoj ili seoskoj sredini, povijesnom ili sadašnjem trenutku, oblikujući univerzalne poruke koje prerastaju u apel za pravednijim i osvještenijim društvom.
O posttraumatskom stresnom poremećaju, kao neuralgičnoj i uvijek bolnoj značajki društva čiji su se temelji stvarali u ratnoj stvarnosti, potresno, slikovito i nadasve autentično (zbog upliva biografskih činjenica) motivirano pišu Tea Tulić i Magdalena Blažević u svojim lirski intoniranim romanima: Strvinari staroga svijeta i U kasno ljeto (oba odlično primljena kod publike i višestruko nagrađivana). Roman Zlatarova kletva Magdalene Mrčele i diskurzivni dragulj Snježane Banović Kronika sretnih trenutaka, djela su posebne kulturne vrijednosti, svojevrsni omaži određenim dionicama povijesnoga vremena čiji su nositelji kulturnjaci 80-ih godina prošloga stoljeća s tla bivše Jugoslavije (iz svijeta novinarstva, glazbe, književnosti, likovnih umjetnosti i kazališta) i sam grad Zagreb (u Banovićkinoj kronici s kultnim sastajalištima intelektualnih krugova) ili stvarnosni likovi suvremenoga mlađeg naraštaja (kao što je lik studenta Lovre Čolakovića iz romana Zlatarova kletva koji dolazi u posjed Šenoinih autografa na više jezika) što čudnim spletom okolnosti u prijelomnim trenutcima povijesti, kao što je nedavni zagrebački potres, bivaju povezani s „najvećim zagrebačkim sinom“, kulturnjakom i publicistom Šenoom. Magdalena Mrčela progovara također i o jednom sasvim novom fenomenu, tzv. noliferstvu – virtualnoj pošasti suvremenoga svijeta i njegovu pogubnu utjecaju na mlađi naraštaj, čime ispisuje noviji tip proze u trapericama afirmirajući nove tipove žargona i kolokvijalizama.
Žensko pismo hrvatskog postmodernizma konstantno raste i razvija se donoseći na književnu scenu intrigantna djela, od kojih će mnoga sigurno doživjeti i pokoju filmsku ekranizaciju, dok se ponajbolja književna djela muških autora redovito više dramatiziraju i nastavljaju svoj život na kazališnim daskama velikih i malih glumišta – kao što je primjerice slučaj s romanima Kristijana Novaka, Nebojše Lujanovića, Jurice Pavičića i ostalih.
Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 30. studenoga 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.