Piše: Josipa Marenić, 2. studenoga 2026.

Raul Vaneigem: Revolucija svakodnevnog života (Traité de savoir-vivre à l’usage des jeunes générations, 1967.), prevoditelj Marko Gregorić, Bijeli val, 2025.

Filozofija, za razliku od religijskog i mitološkog načina razmišljanja, ima temelje na racionalnom argumentu i konstantnom propitivanju, te obuhvaća široko područje (metafizike, epistemologije, etike, logike, estetike). U svakodnevnom govoru često možemo svjedočiti frazama poput: to nije moja filozofija ili pak suprotno, moja filozofija je… Čak i oni koji se u strogom i širem smislu ne bave filozofijom, nisu odijeljeni od temeljne odrednice ljudske prirode da filozofiraju. Usprkos tim činjenicama, u kapitalističkom društvu sofisticiranih tehnologija,humanističke znanosti – posljedično tome i filozofija, odlaze na periferiju ljudske zanimacije, a nikako ne bi trebale, jer su čuvarice čovječnosti. Upravo zbog toga je zanimljivo djelo Raula Vaneigama, a njegova Revolucija svakodnevnog života, iako je originalno objavljena 1967., ostaje relevantna zbog svojih glavnih misli i danas.

Raul Vaneigem rođen je u Lessinesu, malom gradu u Belgiji, najpoznatijem po proizvodnji kamena za popločavanje, ali i kao rodnom mjestu slikara Renéa Magrittea i pjesnika Louisa Scutenairea, gradiću važnom za belgijsku avangardu 20. stoljeća. Odrastao je u skromnoj, antiklerikalnoj obitelji oblikovanoj radničkom kulturom njegova oca koji je bio željezničar i sindikalni aktivist. Nakon studija romanske filologije na Sveučilištu u Bruxellesu, Vaneigem je desetak godina radio kao nastavnik, ali je učiteljsku karijeru odlučio napustiti zbog pisanja. Jednu od ključnih prekretnica u njegovu životu označit će susret s Guyem Debordom u Parizu. Zajedno su postali vodeće osobe Situacionističke internacionale, revolucionarnoga umjetničkog i političkog pokreta koji je povezivao političku teoriju s praksom kulturnog preusmjeravanja kako bi se suprotstavio otuđenju u svijetu rada. Situacionistička internacionala svoje izvorište ima u dadaizmu, nadrealizmu i liberalnom marksizmu, a njezini članovi su pokušavali učiniti sintezu različitih teorijskih disciplina koje bi mogle pridonijeti kritici kapitalizma.  Kasnije je situacionizam utjecao na studentske i društvene pobune u svibnju 1968. Iako se taj pokret raspao, bio je značajan i kasnije, te je ostavio  tragova u punk i post-punk kulturi (bendovi poput Feederz, Pussy Riot, MC5, Clash, X-Ray Spex integrirali su neke misli u stihove svojih pjesama). Debordovo kapitalno djelo je Društvo spektakla, a Vaneigemovo je Revolucija svakodnevnog života. Za razliku od Deborda, Vaneigem je u svojoj filozofskoj misli pristupačniji i liričniji, te je nadahnut Lautreamontom i Nietzscheom. Sudjelovao je u aktivnostima grupe do 1970. Međutim, kasnije se odvaja i djeluje samostalno, profilirajući se kao jedan od istaknutih suvremenih autora i mislioca. Iza sebe je ostavio impresivan opus i plodonosnu baštinu. Osim kapitalne Revolucije svakodnevnog života, značajnija su mu sljedeća djela: Totalnost za djecu, Banalnost baze, Doprinosi revolucionarnoj borbi, Kavalirska povijest nadrealizma, Knjiga užitaka, Pokret slobodnog duha, Govor živima o smrti koja njima upravlja i prilici koja im se pruža da se toga riješe, Deklaracija o pravima ljudskih bića, Vitez, Dama, Đavao i smrt, Nehumanost religije. Čovjek čiji je moto bio: želi sve, očekuj ništa, preminuo je 2026. i iza sebe je ostavio bogato nasljeđe.

Revolucija svakodnevnog života strastvena je i radikalna kritika modernoga kapitalističkog, birokratskog i potrošačkog društva. Vaneigem razvija tezu kako se prava revolucija ne odvija samo kroz smjenu vlasti, nego i kroz korjenitu preobrazbu svakodnevnoga ljudskog života, autentičnosti, slobode i užitka umjesto otuđenog rada i preživljavanja. Knjiga je podijeljena u dvije cjeline: Perspektivu vlasti i Izvrtanje perspektive.

U prvoj cjelini, Perspektivi vlasti, Vaneigem kritizira organizaciju vlasti koja kroz poziciju moći nameće i koristi mehanizme poniženja, izolacije, trpljenja, rada i dekompresije kako bi oslabila pojedinca. Napadi na subjektivnost su mnogo suptilniji kroz informacije, oglašavanje, mehanizme kondicioniranja, te hipnozu urbanosti i kulture. Ozbiljan konflikt za čovjeka predstavlja ekonomija koja ga navodi da više konzumira, a potrošnja ga prisiljava na sve brže mijenjanje iluzija koje rastaču iluziju promijene. Kod buržoazije doživljava ključan problem, uočavajući kako dolaskom do pozicije moći nije ispunila ono za što se prvobitno zalagala, te je nametnula demokratiziran monarhijski pristup. Napuštanjem klerikalizma, društvo je dobilo realnu priliku za obnovu, međutim dogodila se nepotpuna reforma koja je samo zamijenila pojmove i tehnička civilizacija je sada suočena s novom ideologijom, a pojmovi poput sreće i slobode se iskorištavaju. Ljude više straši smrt nego odsutnost života i nezadovoljstvo. Pojedinac je reduciran na objekt, a iluzije su toliko moćne da prikrivaju rasap. Buržoazijska ideologija je sve uvjerila u volju da okonča patnje i uspostavi novi poredak, ali ispada kako je zaljubljena jedino u svoj napredak, komfor, profit i ostale privilegije. Industrijsko društvo brka pojmove rada, proizvodnje i produktivnosti, a nužnost proizvodnje postala je neprijatelj stvaranju i istinskoj kreativnosti. Za vlast, pojedinac je brojevni kapacitet za konzumiranje, za proizvođenje ili navođenje na konzumaciju. Proizvodni rad iskorištava se kao instrument održavanja reda – Vaneigem ga naziva mehaniziranim klaonicama rada. Strahota buržoazije sastoji se u tome što je od aristokracije naučila kako ne treba dominirati niti podčinjavati, ona pojedinca podvrgava trošenju, a ucjena sadašnjosti je bolja od ucjene zagrobnog života. Međutim, usprkos tome javlja se impuls među ljudima, jer ljudi više ne žele samo preživjeti, naime ljudi žele živjeti. Nada postaje uzica na kojoj organizirane strukture čovjeka drže pod kontrolom i u stanju pokornosti. Vođe se razlikuju u načinima dominacije, ali su uvijek vođe.

Vaneigem pod pojmom treće sile podrazumijeva proturječja vlasti, ali lako uočava pretvorbu koju naziva dekompresijskom točkom prilikom koje se događa zamjena organizacijske strukture, ali ne i realna promjena. Pojedinac biva uvučen u fragmentirajuće vrijeme. Čovjek više nije u središtu vremena nego postaje samo točka. Definiran je vječnim preživljavanjem koje prostire svoj slijed trenutaka i hibridnih sadašnjosti koji grickaju vrijeme, te dolazi do nizanja trenutaka mrtvog vremena, a budućnost postaje utopija. Stvarnost je zarobljena na isti način na koji je bila u teološkoj viziji svijeta, a svijet laži je prilično stvaran svijet. Mogućnost opresije prema Vaneigemu je moguća ne samo zato što su ljudi podijeljeni među sobom, nego jer su podijeljeni u samima sebi. U borbi čovječanstva za preživljavanje hijerarhijska organizacija vlasti je nažalost bila nužna, ali je toliko dugo trajala da je čovjeku ostavila samo ropsko stanje svijesti, te preživljavanje čovječanstva ima visoku cijenu otuđenja. Ono što ga je štitilo, sada ga zarobljava. Ono što ga je održavalo, onemogućava mu da raste. Čovjek se iskorištava kao onaj koji opskrbljuje (konzumira i proizvodi), a ograničenja i prinude slamaju ljude, dok ih medijacija uništava. Svakodnevni život transformira se u prazninu, a kroz činove odricanja vodi prema osrednjosti. Uloge su pritom odlučujući faktor. Kroz modelsko ponašanje stvaraju se oblici stereotipa unutar socijalne strukture, uz pomoć kojih hijerarhijski organizirana vlast određuje mjesto u svome spektaklu, te njima manipulira. Krajnja funkcija uloge jest paraliziranje volje za životom, a jedino je rješenje oslobađanje od uloga i vraćanje u sferu igre.

U drugoj cjelini, Izvrtanje perspektive, razvija ideju o pasivnom i aktivnom nihilizmu, kao logičnoj posljedici čovjekove opresije, te u aktivnom nihilizmu pronalazi potenciju predrevolucionara, jer bez svijesti o raspadanju, nema ni svijesti o potrebi nadilaženja. Iako svaki revolucionarni pokret sadrži volju za promjenom, uspijeva promijeniti samo neku pojedinost, a revolucija jede svoju djecu (liberalizam, socijalizam, boljševizam), pa uzroke propasti revolucija Vaneigem definira zbog fragmentiranosti i kompromisa. Vaneigem smatra kako revolucija svakodnevnog života mora biti potpuna i očišćena od mistifikacija. Individualno gledište treba prevladati nad lažnim gledištem kolektivnog sudjelovanja. Izokrenuti perspektivu znači prestati gledati očima drugih, očima zajednice, obitelji, ideologije te sve utemeljiti na subjektivnosti i kreativnosti koja te pritom vodi, pronaći čvrsto uporište u sebi i odabrati sebe kao polazište i središte.

Izokretanje perspektive posvećuje pobjedu ljudskih odnosa što se temelje na participaciji, komunikaciji i realizaciji. Stvaralačka strast više ne može biti u službi proizvođenja, konzumacije i organizacije, te je izvan dosega vlasti; ona je spontana i u sebi sadrži vlastitu poeziju i svijest življenog iskustva. Moment kreativne spontanosti uspoređuje s džezom – on je unitaran i mnogostruk, on je užitak. U Vaneigemovu svijetu poezija (shvaćena u prenesenom i širem kontekstu) stvara nove realitete, a u njezinoj odsutnosti pojavljuje se fragmentarnost u različitim oblicima. Ako egzistira, poezija omogućava volju za životom, neobuzdanu želju, ljubavnu strast, ljubav prema strastima. Nasuprot gospodarima – robovima, stoje ljudi otpora, novi proletarijat s bogatim revolucionarnim tradicijama i iz njega će proizaći gospodari bez robova i nadmoćniji tip društva.

Dijalektika propadanja i nadilaženja je dijalektika odijeljenog i unitarnog prostora – vremena. Prije je bogu bilo pridržano gospodstvo nad vremenom, a čovjeku oblikovanje prostora i sanjanje o nadilaženju. Potom se buržoazija odjenula u smrt vremena, u vrijeme roba. Ali življeni prostor može biti univerzum snova, želja i kreativnosti. Uloga je konzumacija vremena u društvu u kojem je vrijeme konzumacije jedino priznato vrijeme, obilježeno protjecanjem, starenjem i smrti. Kontrast tome je unitarno življeni prostor – vrijeme. Što se više fiktivno vrijeme stapa s fiktivnim prostorom koje stvara, to se više autentično življeni prostor stapa s realno življenim prostorom, a gospodstvo čovještva postaje čvršće. Gledano kroz dalekozor vlasti, budućnost je opetovana prošlost, kroz remake uloga, kroz projiciranje neautentičnosti. Intrigantno je kako uloge nikada nemaju sadašnjost. Povijest treba preusmjeriti prema subjektivnim svrhama. U prostoru stvaranja vrijeme se širi, a u neautentičnosti vrijeme se ubrzava. Jedino na strasti stvaranja temelji se projekt realizacije, na strasti ljubavi projekt komunikacije, na strasti igre temelji se projekt participacije, a združenost tih triju strasti osnažuje represivnost vlasti. Radikalna subjektivnost je prisutnost, a erotika konkretnost koja obogaćuje jedinstvo življenog iskustva.

Aktualnost Vaneigemovih misli nezaobilazna je ako je stavimo u kontekst eskalirajućeg konzumerističkog društva. Doista budno treba propitivati pojmove unutar organizacijskih struktura vlasti i moći, jer se sve lako pretvara u ideologiju koja ima značajan udar na pojedinca, a posljedično tome na kvalitetu i smislenost individualnog života. Različiti su oblici modernog ropstva i eksploatacije unutar kapitalizma, a nejednakosti ugrožavaju temeljna ljudska prava. Iz tog kuta gledanja Revolucija svakodnevnog života poučno je i upozoravajuće štivo, iako u njoj ima i radikalnih misli s kojima se ne mogu složiti, jer nasilje, iako je dio ljudske prirode, nikada nije opravdano, čak i kada je posljedica logične pobune. Suptilni napadi na ljudsku subjektivnost i uvjetovanost socijalnim ulogama, kao i teze o fragmentiranju vremena, izdvajaju se kao osobite misli, te su napredne teze za vrijeme u kojem je ovo djelo nastalo, a i za naše vrijeme koje to proživljava u svakodnevnici.

Imperativ kako nije dosta preživjeti negovalja živjeti ispunjen život, danas je primjenjiv na brojna područja – ne kao utopijski poziv, nego i krajnji humani krik. Iako djeluje banalno u stvaralačkoj snazi vidjeti rješenja za sve probleme, ako se dublje promisli što je sve označeno pod stvaralačkom snagom pojedinca, govori se o potencijalu nevjerojatnih razmjera i utjecaja, te u tom kontekstu pojam promjene zadobiva obrise realne transformacije. Međutim, ostaje pitanje je li ljudski rod sposoban za to, baš kao i za izazov upućen čitatelju ovog djela da pročitano osvijesti i ne zanemari. U svakom slučaju, aktualnost i vrijednost Vaneigemova djela neporecive su i mogu biti ishodištem za nove misli, buđenja i pokušaje otpora.

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 2. studenoga 2026.