Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, 1. listopada 2024.

Picelj i prijatelji, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 19. rujna – 17. studenog 2024.

Povodom stogodišnjice rođenja u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu priređena je retrospektivna izložba Ivana Picelja Picelj i prijatelji, korifeja i jednoga od najznačajnijih hrvatskih avangardnih umjetnika druge polovice 20. stoljeća. Autor izložbe je povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Zvonko Maković, umirovljeni profesor moderne umjetnosti na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Napravio je odličan posao. Izložba je uzorno postavljena uz tekstove i objašnjenja, što je čini preglednom i jasnom, edukativnom. S obzirom na njegovo iskustvo, stručnost i znanje, logično je. Ivan Picelj rođen je u Okučanima, 28. srpnja 1924. godine, a preminuo je 22. veljače 2011. godine u Zagrebu. Godine 1943. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu koju napušta već 1946. godine uz izrazito nezadovoljstvo oblikom nastave koji u potpunosti zanemaruje slobodu umjetničkog izražavanja. Picelj je od svojih prvih umjetničkih koraka promišljao umjetnost uz geometrijsku apstrakciju koju je želio ostvariti kroz sintezu čiste i primijenjene umjetnosti. O Ivanu Picelju piše se, uzevši u obzir njegovu sintezu grana likovnih umjetnosti, kao o slikaru, grafičaru, graditelju objekata i aktivnom kulturnom djelatniku. Godine 1947. Ivan Picelj upoznaje arhitekta Vjenceslava Richtera koji ga iste godine upoznaje s Aleksandrom Srnecom, čime je stvoren krug koji će uskoro činiti početnu jezgru buduće grupe EXAT ’51, dok će s druge strane formiranje ovoga kruga značiti temeljno načelo grupe: sintezu likovnih umjetnosti, pomicanje granica između tzv. čiste i primijenjene umjetnosti.

Nakon studija, od 1947. godine, Picelj se bavio uređenjem i opremanjem štandova na ondašnjem Zagrebačkom velesajmu u Savskoj, što je bitno utjecalo na njegov daljnji rad. Već tada opredijelio se za modernu tendenciju spoja umjetnosti i industrije, što je ostala misao vodilja njegova djelovanja. Rad na opremi sajamskih izložbi doveo ga je do unosnih poslova, uređenja jugoslavenskih paviljona u Zagrebu, Beču, Hannoveru, Stockholmu, Torinu i Chicagu, koje je izvodio zajedno s kolegama Vjenceslavom Richterom i Aleksandrom Srnecom. Picelj, Srnec i Ivo Kalina bili su nerazdvojni kao studenti na Akademiji. Prijateljstvo i suradnja s Richterom i Srnecom, i zajednički napor da te nastupe izvedu atraktivnije, bila je podloga za osnivanje Studija za industrijsko oblikovanje (SIO) 1956. i likovne grupe EXAT ’51, koja će označiti prekretnicu na hrvatskoj umjetničkoj sceni. EXAT ’51 ili Eksperimentalni atelje nastaje 1951. godine kao udruženje nekolicine umjetnika koji su u poslijeratno vrijeme nezadovoljni promišljanjem i položajem umjetnosti koji je nametnuo socrealizam. Upravo u tom razdoblju EXAT ’51 javlja se kao jedna od čvrstih komponenata koja se opire likovnoj realizaciji i atmosferi koju je zahtijevao socrealizam. U grupi EXAT ’51 uz Ivana Picelja djelovali su korčulanski arhitekt i dizajner interijera Bernardo Bernardi, arhitekti Zvonimir Radić, Božidar Rašica i Vjenceslav Richter te umjetnici i dizajneri Zdravko Bregovac, Vlado Kristl,  Aleksandar Srnec i Vladimir Zaharović. Premda o Ivanu Picelju u kontekstu grupe EXAT ’51 govorimo kao o slikaru, njegova će egzatovska djela biti od velike važnosti za njegov kasniji grafički opus. U tim se projektima osobno vrlo angažirao, tako da je prvu izložbu grupe EXAT ’51, godine 1952. organizirao u vlastitom stanu u Gajevoj 2A u samom središtu Zagreba. 

Picelj je s vremenom razvio svoj specifičan, apersonalni slikarski smjer geometrijske apstrakcije, pod utjecajem tada modernog konstruktivizma i Bauhausa. Ivan Picelj strogo je inzistirao na geometrijskoj apstrakciji, graditeljskom, konstruktivnom djelovanju, pristupu i organiziranju formi i oblika. Ovaj gotovo idealistički pristup oblikovanja ne odlikuje samo slikarski opus Ivana Picelja, nego i onaj grafički. Godine 1956., kada je djelovanje grupe EXAT ’51 na izmaku, nastaju najreprezentativnija djela egzatovske faze Ivana Picelja. Iste godine, suočen s problemom da kao slikar nije mogao svoja djela stvarati u većoj nakladi odlučuje svoja prijašnja slikarska djela prenijeti u tehniku serigrafije, čime započinje njegova grafička djelatnost o kojoj se najčešće govori u sklopu Zagrebačke škole serigrafije. Ona je okupljala  pod jedinstvenim imenom umjetnike koji se koriste tehnikom serigrafije te čije se oblikovanje kreće unutar strogog geometrizma, što je omogućilo sam naziv „škola“. Upotreba serigrafije omogućila je intenzivnu multiplikaciju i distribuciju umjetničkih tvorevina gdje umjetnik postaje „tvorac predložaka“ po kojima će grafički listovi biti naknadno izvedeni od strane tehničara.

U razdoblju između 1956. i 1961. godine Ivan Picelj postaje dio međunarodnog pokreta Novih tendencija (1961. – 1973.), sudjeluje na nizu međunarodnih izložbi. Posebno treba istaknuti njegovo izlaganje u galeriji Denise René u Parizu 1959. godine kao početak suradnje s istoimenom galerijom koja će kasnije biti izdavač njegovih mapa. Budući da su promišljanja umjetnosti Novih tendencija bila gotovo usuglašena s onima Ivana Picelja, od samih je početaka uključen u organizacijske poslove, uređenje kataloga i izradu plakata za svih 5 izložbi Novih tendencija u Zagrebu. U okviru djelovanja unutar Novih tendencija Ivan Picelj mijenja svoj oblikovni vokabular: umjesto prethodne geometrijske apstrakcije, u kojoj je kombinirajući različite oblike i forme postizao zanimljive kompozicije, sada prelazi na jezično vizualne, programirane i kinetičke umjetnosti za koje su se zalagale Nove tendencije. U razdoblju djelovanja u okviru Novih tendencija nastaju dvije grafičke mape u nakladi galerije Denis René: mapa Oeuvre programmée N°1 iz 1966. godine te mapa Cyclophoria iz 1971. godine u kojoj je već vidljiv pomak od oblikovnog jezika Novih tendencija koji je Picelj u potpunosti primijenio u prethodnoj grafičkoj mapi. K tome, vrlo je bitna činjenica da je Ivan Picelj svojim privatnim poznavanjem najvažnijih i najznačajnijih talijanskih umjetnika kinetičke, apstraktne i opartističke umjetnosti, Alberta Biasija, Getulija Alvianija, Enza Marija, kritičara Gilla Dorfflesa pozvao da sudjeluju u izlaganjima na zagrebačkim izložbama Novih tendencija, sudjeluju na simpozijima u Brezovici, pa čak im je rezervirao smještaj u hotelu Dubrovnik u Gajevoj ulici, točno preko puta njegovoga stana. Preko pariških izlaganja u galeriji Denise René, upoznao je i također pozvao na sudjelovanje i izlaganje na zagrebačkim Novim tendencijama najveće mađarske i južnoameričke umjetnike nove tehnološke i vizualne umjetnosti, op-arta, kinetičke i luminokinetičke umjetnosti koji su živjeli u Parizu, Mađare Victora Vasarelya i Nicolasa Scheffera te Argentinca Julija LeParca, Venezuelanca Jesúsa Rafaela Sota i Brazilca Waldemara Cordeira. 

Ovaj je stasom omaleni, uvijek raspoloženi, nasmijani, ljubazni i simpatični gospodin jedan od najvažnijih, najvrjednijih i najznačajnijih giganata među hrvatskim umjetnicima avangarde nakon Drugoga svjetskog rata.

© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 1. listopada 2024.